Ako želiš odgajati dijete....

„Ako želiš odgajati dijete, počni najprije odgajati njegovu baku“. Tim riječima je odbor za ljudska prava češkog parlamenta u lipnju ove godine odgodio usvajanje zakona o sprječavanju tjelesnog kažnjavanja djece u obiteljima. Razlozi za odgodu bili su vrlo razumljivi: roditelji trenutno nemaju nikakvu uvjerljivu spoznaju o tome kako učinkovito odgajati djecu bez barem povremene primjene nasilnih mjera. Zato će se u cijeloj zemlji tijekom jedne godine organizirati javne rasprave o tom pitanju, a vodeći stručnjaci napisat će roditeljima gomilu priručnika o nenasilnom odgajanju djece.

Hrvatska nema takvih problema, jer je Sabor nekako u to vrijeme bez posebne rasprave prihvatio isti takav zakon, ne zamarajući se nikakvom pomoći roditeljima na odgojnom planu i ne planirajući nikakvu pomoć roditeljima u pronalaženju učinkovitog odgojnog nadomjestka. Tko bi još za takvo što trošio proračunski novac. Naši roditelji ionako sve znaju, a ako im nešto nije jasno, tu je Internet na kojem mogu „doktorirati pedagogiju“. Eto, ponovo smo u nečem ispred Europe.

Cardenio i dinosaur

Ljubavni jadi Histrionski ili Cardenio. Tako se zvala predstava mojih omiljenih Histriona koju s mojom Lucijom i našim društvom pogledasmo prvog kolovoza na Opatovini.

Nije mi se svidjela i baš ništa nisam za sebe pronašao u priči. Likovi zbrkani, nedosljedni i neizgrađeni, pokretani tek trenutnim osjećajima. Odluke donose na razini dječice iz vrtića. Radnja nepotrebno dvostruka s neprirodnim umetkom o tome kako uzvanici na svadbenoj večeri idu uvježbavati novopronađenu Shakespearovu predstavu "Cardenio". Gluma solidna, ajd' barem to. Ivka iz Ratkajevih dobro pjeva. Predstava nikako kod mene nije izazvala aristotelovsku katarzu i ne mogu reći da sam nakon nje niti za milimetar bolji kao osoba niti sam išta vrijednog naučio, osim što sam bio nazočan reklamiranom društvenom događaju. Pa ipak, postigla je svrhu da se zamislim je li možda problem u meni i mojoj recepciji takve umjetnosti, ili pak predstavi kao takvoj. Jesam li prespavao posljednjih dvanaestak godina, ili je to pak antikultura postala kultura čak i na histrionskoj razini? Postajem li dinosaur s preživjelim shvaćanjima, ili ono Andersenovo dijete koje vidi i misli (kad već ne smije i ne može vikati) da je car gol?

"Daj se malo razvedri"-šapće mi Lucija. "Barem radi društva!" Društo je, za razliku od mene, pronašlo nešto za sebe u predstavi. Sreća da sjedim na kraju reda, pa mi frendovi ne vide smrknuto lice. Ni njoj se viđeno ne sviđa, ali osjeća se ipak bolje od mene. Da,da, prošla su vremena "Gričke vještice" i nekog drugog histrionskog duha.

Konačno predstava završava, a ja s određenim nedobronamjernim zadovoljstvom registriram mlak pljesak gledališta koji Histrione ispraća sa scene. Ima još dinosaura u publici, nisam sam. Što je to u usporedbi s ovacijama koje su nekad dobivali za "Gričku vješticu". Možda ljudi ipak očekuju malo više od tako sposobne kazališne ekipe i od kazališta u cjelini?

"Podsmjeh je miljama udaljen od prave radosti. On ubija dušu i ne izaziva nikakvu naklonost među ljudima koji ga prakticiraju"-primijetio je C. S. Lewis u svojem ogledu o vrstama humora. Tako i komedija zasnovana na podsmjehu nema baš obećavajuću budućnost. Pa ćemo još vidjeti tko će biti veći dinosaur, pardon...tko će bolje izdržati test vremena.

Dali su sve od sebe

Kanadski kup 1976; slavni kanadski branič
Bobby Orr pred čehoslovačkim vratarom Holečekom

Na ovogodišnjem svjetskom prvenstvu u hokeju na ledu održanom u Halifaxu i Quebecu kanadski domaćini su se prisjetili i počast odali svojoj reprezentaciji, koja je davne 1976. nastupila na prvom izdanju Kanadskog kupa. Bio je to prvi hokejaški turnir koji je okupio tadašnjih šest najjačih reprezentacija na svijetu i na kojem su prvi put nastupile profesionalne reprezentacije Kanade i SAD. Do tada profesionalci iz NHL lige nisu nastupali na svjetskim prvenstvima. Profesionalna reprezentacija Kanade bila je prvi predstavnik sjevernoameričkog profesionalnog športa koji se 1972. godine okušao u seriji utakmica protiv Sovjetskog Saveza, najbolje reprezentacije „ostatka svijeta“. Dakle, ravno dvadesetak godina prije nastupa američkog košarkaškog „dream teama“ na olimpijadi u Barceloni. Dakako, nije se tu radilo samo o športu. U hladnoratovskom ozračju hokejaši obiju zemalja na svoj su način utjelovljavali prednosti športskog i društvenog sustava Zapada i Istoka. Sovjetima nitko nije davao nikakve šanse protiv proslavljenih profesionalaca NHL lige, ali su u prvoj utakmici u Montrealu, nakon vodstva Kanade od 2:0 senzacionalno preokrenuli tijek igre i pobijedili 7:3! Sjevernoamerička javnost bila je zaprepaštena porazom svojih zvijezda protiv tamo nekih „komunističkih nitko i ništa“, ali Kanađani su se uskoro pribrali i u Torontu pobijedili s 4:1, u Winnipegu remizirali 5:5, da bi u zadnjoj utakmici na kanadskom tlu, u Vancouveru, opet izgubili 5:4. Gledatelji, razočarani neuspjehom, izviždali su svoje igrače. Mit o premoći sjevernoameričkog profesionalnog hokeja srušio se u kratkom trenutku, a Kanađanima je ostala nada u revanš u četiri utakmice, koje su protiv Rusa trebali odigrati u Moskvi.

Prve četiri utakmice pokazale su da je izvrsno uigrana sovjetska reprezentacija timski jača od all-star koncepcije Kanađana. Njihovi igrači nikad prije toga nisu igrali zajedno, nisu imali zajedničkog iskustva, i zapravo su se tek privikavali na situaciju u kojoj od ogorčenih protivnika iz ligaških utakmica NHL-a trebaju postati suigrači koji vuku za isti konopac. Tad se tek pokazalo što može učiniti športski ponos i čast kad se kanalizira u pravom smjeru. Prvu utakmicu u Moskvi Kanada je izgubila nakon svojeg vodstva, ali već tada se vidjelo da njena reprezentacija poprima učinkovit timski profil i da se njena igra znatno poboljšava. Bio je to zadnji kanadski poraz u toj „superseriji“: sljedeće tri utakmice Kanađani su dobili. Najdramatičnija je bila posljednja, u kojoj je Rusima bilo dovoljno odigrati neriješeno da dobiju cijeli niz utakmica na bodove. Epski sudar ostao je gledateljima dugo u sjećanju; kad je sovjetska policija pokušala izvesti iz dvorane šefa kanadske reprezentacije Alana Eaglesona kojeg su suci radi neprestanog protestiranja izbacili s klupe, svi kanadski igrači su do jednog poskakali na led i krenuli s palicama na policajce, ne dopuštajući da im „otmu“ menadžera repke. Sovjeti su popustili, utakmica se nastavila, i pola minute prije kraja, kad se činilo da više nema nade, Paul Henderson je uspio pred golom dohvatiti jedan odbijanac Phila Esposita i u drugom pokušaju smjestiti ga iza leđa velikog ruskog vratara Vladislava Tretjaka. Odlučujući gol za sveukupnu pobjedu! Zašto? Jer su igrali do posljednje sekunde i bili spremni premašiti vlastite mogućnosti. Odlučio je njihov športski fanatizam. Cijela Kanada je toga dana bila u transu, a sjevernoameričkom profesionalnom športu opet se vratilo samopouzdanje.

To samopouzdanje nije nestalo niti nakon druge „superserije“ od osam utakmica, odigrane 1974. Kanadu je tada predstavljala osjetno slabija reprezentacija sastavljena od igrača WHA lige, koja je tada nastojala preoteti hokejaško tržište NHL ligi. Sovjeti su dobili četiri utakmice, Kanađani samo jednu, a tri su susreta završila neriješeno.

Takva je bila predigra Kanadskom kupu 1976. Kanađani su na natjecanje poslali svoju najjaču reprezentaciju u povijesti, sastavljenu od zvijezda NHL i WHA lige. Naravno, ništa osim konačne pobjede nije dolazilo u obzir, a najvažnije je bilo poraziti Sovjete i nepobitno dokazati svijetu tko je bolji. Međutim, Rusi su došli oslabljeni, bez svojeg prvog napada Harlamov-Petrov-Mihajlov. Navodno su bili ozlijeđeni, ali prava istina je ta da im je kanadski klub Montreal Canadiens nudio milijun dolara za ugovor, pa su se kremaljski moćnici pobojali da bi trojica njihovih najboljih hokejaša mogla pokušati pobjeći i ostati u Kanadi. A u uvjetima sukoba Istoa i Zapada bila bi to teška blamaža za SSSR. Bez tih igrača Sovjeti su protiv Kanade izgubili 3:1. Činilo se da ništa ne može spriječiti potpun trijumf zemlje javorovog lista koja je redom tukla sve protivnike. Ipak, pojavila se neočekivana prepreka. Odlična reprezentacija Čehoslovačke, „vječita druga“ na svjetskim prvenstvima iza SSSR-a, izgubila je u pripremnoj utakmici protiv Kanade 7:4, ali je na turniru odigrala sjajno. Ponajviše zahvaljujući izvrsnom vrataru Vladimiru Dzurilli uspjela je izdržati lavinu kanadskih napada. Primakao se kraj treće trećine, na semaforu je bilo 0:0, i prvi kanadski napad predvođen Philom Espositom nije uspio postići gol iz triju stopostotnih prigoda. Uslijedio je izvrsno izveden protunapad, i čehoslovački napadač Milan Novy zabio je gol u trenutku kad je bilo manje od dviju minuta do kraja. Kanada više nije uspjela izjednačiti, i bio je to njen prvi poraz na turniru. Veselju Čehoslovaka nije blo kraja, ali tad se dogodilo nešto nevjerojatno.

Jedan od najboljih igrača pobjedničkog sastava opisao je to ovako: „Kanadski hokejaši izišli su na led do jednoga, počeli klizati naokolo uz ogradu i pozdravljati svoje navijače. Ovi su im bez prestanka skandirali, bile su to prave ovacije; slali im rukama poljupce, bacali na njih ruže i cvijeće tako da se od njega uskoro nije led niti vidio. Trajalo je to dobrih petnaestak minuta. Navijači su vidjeli da su njihovi ljubimci dali sve od sebe, i to im je bilo dovoljno. Mi smo, doduše, pobijedili u toj utakmici, ali jako smo u tim trenutcima zavidjeli poraženim Kanađanima.“

U finalu Kanadskog kupa, koji se igrao na dvije utakmice, obje reprezentacije ponovo su se susrele. Kanađani su pobijedili 6:0 i 5:4 (u drugoj utakmici nakon dugog produžetka) i osvojili prvo mjesto.

Trideset dvije godine prošle su od jednog od najvećih priznanja kojeg su u povijesti športa nečiji navijači uputili svojem sastavu iako je upravo izgubio utakmicu. Samo zato, što su vidjeli da su njihovi ljubimci dali sve od sebe, da nisu kalkulirali niti se štedjeli, i da se ništa više nije moglo učiniti od onog što su oni tog dana učinili.

Jednako tako dali su sve od sebe naši nogometaši protiv Turske u četvrtfinalu europskog prvenstva. Izgubili su, ali nisu bili nadigrani niti u nogometnom smislu poniženi. Na prošlom svjetskom prvenstvu Nijemci su govorili da su izgubili utakmicu za finale, ali su osvojili srca svih Nijemaca. Naši su, kako vjerujem, osvojili malo više od toga: poštovanje onih kojima nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ovdje je, doduše, jedanaest i nešto više ljudi igralo nogomet, ali i pokazalo prave športske osobine koje prelaze granice nogometne igre. Zato im dodjeljujemo jednu veliku navijačku ružu. Ne kanadsku, nego hrvatsku.