 |
| Henry Kissinger |
Upravo dovrših čitanje Svjetskog poretka Henryja Kissingera[1][Školska knjiga, Zagreb 2015.]. Vrlo zgodno štivo za amaterskog ljubitelja povijesti poput mene. Neću se ovdje upuštati u prikaz knjige, jer su to već učinili drugi[2], pa tek nekoliko natuknica i zapažanja.
Kissinger se u svojoj knjizi bavi različitim povijesnim modelima uređenja međudržavnih odnosa, s time da kao referentnu točku za njihovu međusobnu usporedbu uzima koncepciju zasnovanu na Vestfalskom miru 1648. godine. Taj je sporazum postao temeljem kasnije europske realpolitike i načela ravnoteže snaga među ključnim europskim državama. Jedan od ključnih elemenata te koncepcije je nemiješanje u poslove i unutarnje uređenje drugih država. U pitanje su ga dovele Sjedinjene Američke Države svojim naglaskom na većoj moralnosti politike kao takve, što je dovelo do njihova nastojanja da svojim neprijateljima, poput carske Njemačke u 1. sv. ratu, nakon pobjede nametne napredniji i pravedniji model vlasti iz američke perspektive.
Kako se građa knjige razvija, Kissinger se sve više usredotočuje na suvremene svjetske izazove takvome američkom poimanju izvoza vlastitih vrijednosti-pluralističke demokracije i slobodnoga tržišta-u cijeli svijet. Osobito mu je draga tema način i proces donošenja odluka u vrhu političke vlasti, što je područje u kojemu je i sam godinama sudjelovao i uvelike pridonosio. Izvrsnim mi se čini njegov prikaz posljedica digitalne i informatičke revolucije na ubrzanje procesa donošenja političkih odluka, što u slučaju nedovoljno spremnih političkih vođa može dovesti do fatalnih pogrešaka i odabira pogrešnoga lijeka za itekako opasnu bolest. Ukratko, političari u odlučivanju mogu pasti u napast donositi odluke isključivo na temelju analize podataka, a ne vlastitoga promišljanja i osmišljanjava kvalitetnih strategija. Primjer tomu su facebook revolucije koje idu pod rukom s tzv. novom diplomacijom. Ona smatra da Zapad treba reagirati i podržati tako izražene prosvjede javnosti kao znak očiglednog stajališta većine društva, a ne promišlja dovoljno uzroke, posljedice i motivacije tih prosvjeda. Tako se može dogoditi da Zapad, podržavajući navodnu većinu stanovništva, ne primijeti prikrivene džihadističke pokretače društvenih nemira i neizravno bez pravilnog promišljanja podrži džihadiste misleći da se radi o nevinom i čistom prosvjedu protiv tiranske vlasti.
Kissingerova knjiga čita se lako i ugodno unatoč njegovoj akribičnosti, ali na prvi pogled se može uočiti jedan krupan nedostatak kojeg se nikako drukčije ne može objasniti osim namjernim autorovim prešućivanjem. Pisac prikazuje širenje američkog utjecaja u svijetu isključivo kao posljedicu američkog idealizma i stanovitog misionarskog zanosa nastalog na vjeri da će demokracija i slobodno tržište stvoriti uravnotežen svjetski poredak. Pri tome u potpunosti prešućuje utjecaj krupnih korporacija na proces donošenja političkih odluka odn. činjenicu da je posljedica američkog ulaska u bilo koju zemlju bilo otvaranje tamošnjeg tržišta američkoj robi, poduzetnicima i kompanijama. Najočigledniji takav slučaj zbio se u Iraku nakon američke intervencije 2003. godine, kada su poslove na obnovi razorenog Iraka dobile ponajviše američke kompanije, te kompanije nekih zemalja koje su sudjelovale u američkoj koaliciji.[3]Niti jednom riječju ne spominje ulogu vojno-industrijskog kompleksa, a kamoli gospodarsku korist koju SAD imaju od prodaje oružja u svijetu (što jednako vrijedi i za druge zemlje izvoznice naoružanja). Kissinger bi sigurno mogao mnogo toga reći i napisati o toj temi. Zašto to nije učinio? To samo on zna. Svesti američku ulogu u svijetu isključivo na razinu spomenutog moralnog idealizma u politici jednako je jednostrano kao i tumačiti ekspanzijsko širenje ruskoga carstva isključivo osjećajem ugroženosti ili „turobnom ruskom dušom“ ruskih careva i kasnijih vođa te države. Od takvog znalca ipak bi čovjek s pravom očekivao više.
Ovdje bismo svakako morali nadodati i to, da Kissinger nije dohvatio brojne krizne pojave današnjega svjetskoga kapitalizma, od političke korupcije do organiziranog kriminala, koje itekako utječu na procese odlučivanja političara. Bujanje takvih pojava stvara u svakoj državi nered koji se prije ili kasnije može preliti i u njezine međudržavne odnose i tako poremetiti svjetski poredak kolikogod on bio primjereno osmišljen. To bi dakako i od Kissingera zahtijevalo barem još jednu knjigu, ali mislim da takvo što ipak ne možemo očekivati. To jednostavno nije njegovo područje. Stoga Svjetski poredak ne daje kompleksne odgovore na brojna pitanja o pravcu kretanja današnjega svijeta koja se postavljaju, nego je tek dio slagalice koju treba nadopuniti brojnim drugim sastavnicama. Ako je to uopće moguće.
[1]Henry Kissinger Biography [http://www.biography.com/people/henry-kissinger-9366016, 11.7.2016.]
[2]Robin MIKULIĆ, Cijenjeni profesor za Telegram o Kissingerovoj knjizi Svjetski poredak [http://www.telegram.hr/kultura/cijenjeni-profesori-za-telegram-o-knjizi-henryja-kissingera-svjetski-poredak/, 11.7.2016.]
