Europski sud za ljudska prava prihvatio žalbu Jehovinih svjedoka na presude ruskih sudova

Predviđanje Aleksandra Dvorkina o vjerojatnom ishodu moguće žalbe Jehovinih svjedoka Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu ispunila su se 2010. godine. Sud (u daljnjem tekstu ESLjP) 10. lipnja prošle godine odlučio je o njihovoj žalbi na presudu ruskog suda iz 2004. godine kojom je zabranjena djelatnost Jehovinih svjedoka u Moskvi, a njihove zajednice raspuštene.
Taj slučaj Dvorkin je donekle opisao u našem tekstu „Novi religijski pokreti i sekte u Rusiji (6)“. Za nas su, međutim, zanimljiva obrazloženja presude ESLjP-a koja su poučan dokaz o onome što suci u takvim slučajevima smatraju važnim, na koji način se nastoje pridržavati vlastitih kriterija i o čemu valja voditi računa kad se sporovi između neke države i vjerskih zajednica potegnu pred sudom.

Jehovci su u Moskvi dospjeli na sud 1995. godine nakon kaznene prijave koju je protiv njih podnio Odbor za zaštitu mladeži pred totalitarnim (destruktivnim) kultovima. Okrivio ih je da opterećuju svoje članove prevelikim novčanim davanjima i potiču na mržnju prema „tradicionalnim religijama“. Državni odvjetnik odbio je pokrenuti postupak jer nije pronašao elemente kršenja zakona niti statuta vjerske zajednice. Odbor za zaštitu mladeži nije se dao obeshrabriti i protiv Jehovinih svjedoka podnio je do 1998. godine sveukupno pet prijava. Prve četiri nisu donijele ploda. Štoviše, tijekom razmatranja četvrte prijave istražitelji su upozorili na to da se priopćenja Odbora za zaštitu mladeži zasnivaju na netrpeljivosti protiv vjerske zajednice kojoj članovi Odbora na osnovu svojih vjerskih uvjerenja osporavaju njena ustavna prava.

Međutim, petu prijavu razmatrala je druga istražiteljica, koja je utvrdila da Jehovini svjedoci „okreću“ svoje pripadnike protiv njihovih obitelji, ponižavaju vjernike, kontroliraju njihovu savjest, potiču ih na građansku neposlušnost i izazivanje vjerskih razmirica. Upozorila je na to da Jehovini svjedoci narušavaju rusko i međunarodno pravo, ali nije mogla utvrditi da su počinili ikakvo kazneno djelo ili prekršaj. Stoga je obustavila postupak i preporučila podnošenje građanske tužbe sa zahtjevom za raspuštanje vjerske zajednice i zabrane njene djelatnosti.

Državni odvjetnik podnio je tu tužbu 23. travnja 1998. Tijekom rasprave sud je pozvao više od 40 svjedoka i stručnjaka. Četvorica stručnjaka načinila su izvještaj na petnaestak stranica u kojoj su poduprli optužbu u sljedećim točkama: poticanje na vjerske razmirice, prisiljavanje na destrukciju obitelji, potpora samoubojstvima i odbijanju medicinske pomoći i vrbovanje maloljetnika u vjersku zajednicu. Jedan stručnjak nije podupro te zaključke i načinio je protivno mišljenje na 193 stranice; jedini on je istraživao djelatnost Jehovinih svjedoka u raznim zemljama, za razliku od preostalih četvoro stručnjaka koji se nisu pozabavili niti jednim konkretnim jehovcem. Prvostupanjski sud odbacio je optužbu 15. srpnja 2001. godine. Međutim, prizivni sud ukinuo je prvostupanjsku presudu i naložio novu raspravu pred drugim sudskim vijećem. To je 26. ožujka 2004. presudilo i naložilo raspuštanje Jehovinih svjedoka u Moskvi i zabranu njihove djelatnosti.

Borba za pravno i činjenično postojanje Jehovinih svjedoka u Moskvi odvijala se na još jednoj razini. Prvoga listopada 1997. na snagu je stupio nov zakon o vjerskoj slobodi i vjerskim zajednicama prema kojem su se sve vjerske registracije, iako registrirane u skladu s prethodnim zakonom, morale ponovo registrirati. „Obnovu registracije“ valjalo je provesti do 2001. godine. Jehovini svjedoci podnijeli su ukupno pet zahtjeva. Državna tijela odbila su razmotriti prva tri zahtjeva s obrazloženjem da su nepotpuni, bez konkretnog obrazloženja. Voditelj nadležnog tijela jehovcima je priopćio da nije obvezan izvijestiti ih o dokumentima koji im nedostaju. U slučaju četvrtoga zahtjeva ipak je to učinio: nedostajao je prvobitni statut i dokaz o registraciji iz 1993. godine. Četvrti zahtjev bio je odbačen zbog neusklađenosti pojedinih formulacija. Peti pak zbog toga što je još uvijek bio u tijeku sudski proces o raspuštanju i zabrani djelatnosti jehovaca.
Ovakav postupak moskovskih vlasti Jehovini svjedoci napali su na sudu. Uspjeli su postići 16. kolovoza 2002.  da sud postupak mjesnih vlasti proglasi protuzakonitim. Unatoč tomu nije naložio registraciju prema prijelaznim odredbama, pa su jehovci morali ponovo podnijeti zahtjev za registracijom.

Žalba Jehovinih svjedoka ESLjP temeljila se na tome da presude ruskih sudova nisu zasnovane na nikakvim konkretnim dokazima protiv njihove zajednice, nego na rezultatima proučavanja njihove literature. Tijekom procesa uopće nije bilo riječi o aktivnostima moskovske zajednice. S druge strane, dobrih 14 dana raspravljalo se o Svetom Pismu. Sud je čak naložio izradu psiholingvističke studije o više nego 205 biblijskih pitanja. O nizu njih raspravljalo se pred sudom. ESLjP, pozivajući se na svoju konstantnu praksu, naveo je da odbijanje priznanja pravnog subjektiviteta treba shvatiti kao intervenciju u slobodu udruživanja, a u slučaju vjerske zajednice intervenciju u vjersku slobodu (kako zajednice, tako i njenih članova). Takvo što je kršenje Europske povelje o ljudskim pravima ukoliko nije zakonski utemeljeno, nema legitimnu svrhu ili pak nije neophodno u demokratskom društvu. Bez sumnje vrlo dosljedno stajalište.

U svezi s dvjema prvim uvjetima ESLjP je obznanio da spomenutu intervenciju treba smatrati zakonski utemeljenom i da je imala legitimni cilj (zaštitu zdravlja i prava drugih). Nakon toga su suci analizirali neophodnost spomenute intervencije u demokratskom društvu. U okviru svojeg razmatranja ocjenjivali su je li Rusija razumno, obzirno i u dobroj vjeri koristila svoje pravne propise, jesu li prihvaćene mjere primjerene svojim ciljevima, jesu li ruski organi pružili utemeljeno i dostatno obrazloženje svojih odluka, jesu li primijenili standarde usklađene s Europskom poveljom o ljudskim pravima i jesu li odluke donesene na temelju prihvatljivog vrednovanja relevantne stvarnosti.
Sud se pozabavio pojedinim spornim pitanjima: poticanje na raspad obitelji, intervencije u prava pojedinca i prava i slobode drugih (pravo na privatnost, na slobodan izbor zanimanja, roditeljska prava, prozelitizam, totalitarno discipliniranje), poticanjem na samoubojstvo i odbijanje medicinske pomoći, narušavanjem zdravstvenog stanja (snažni emotivni doživljaji), vrbovanjem mladeži u vjersku zajednicu i poticanjem na odbijanje građanskih dužnosti. Niti u jednom slučaju ESLjP nije utvrdio utemeljenost tih tvrdnji: ruski organi nisu pružili nikakve konkretne slučajeve niti podatke. Naprotiv: ESLjP upozorio je na niz proceduralnih pogrješaka poput odbijanja sociološke studije provedene među tisućom moskovskih Jehovinih svjedoka na temelju predrasuda.
Sud je ocijenio raspuštanje i zabranu vjerske zajednice moskovskih Jehovinih svjedoka kao pretjeranu sankciju u trenutku kad je ta vjerska zajednica bila registrirana na federalnoj i lokalnoj razini (više od 400 mjesnih organizacija). Osim toga, jehovci su u Moskvi djelovali više od 12 godina (1992-2004), i u tom razdoblju nijedan njihov pripadnik nije počinio kazneno djelo niti prekršaj.
Sud je zaključio da se radi o nepoštivanju članka 9 Europske povelje o ljudskim pravima u svezi s čl. 11 (vjerska sloboda i sloboda udruživanja), kako u slučaju raspuštanja vjerske zajednice, tako i u slučaju odbijanja njene ponovne registracije. Sud je utvrdio i nepoštivanje čl. 6 toč. 1 Povelje (pravo na pravedno suđenje) zbog predugačkog procesa; samo razmatranje stručnih elaborata trajalo je na moskovskom sudu više od tri godine.

ESLjP ponovo je upozorio na činjenicu da ruski organi nisu djelovali u dobroj vjeri i zanemarili su svoju dužnost biti neutralni i nestranački u svezi s Jehovinim svjedocima. Slično je ESLjP zaključio u prijašnjim slučajevima Scijentološke crkve i Armije spasa. Sud je također upozorio na diskriminacijske postupke prema „netradicionalnim religijama“ u Rusiji. To je već prije postalo predmetom rezolucije Parlamentarnog odbora Vijeća Europe br. 1227 (2002).

Procesi koji su se vodili pred ruskim sudovima i u konačnici pred ESLjP, ponovo su na svjetlo dana iznijeli pravnu dvojbu o tome jesu li sudovi prava mjesta za teološke rasprave i je li sudska presuda zapravo obvezujući nalog bilo kojoj vjerskoj zajednici za promjenom njezina nauka i prilagodbom vjerskom nauku ili teološkoj postavki strane koja je na sudu „pobijedila“. ESLjP je tako neizravno dao do znanja da teološkim sporovima nije mjesto pred građanskim sudovima i da sudovi ne bi trebali zauzimati stajalište prema teološkim pitanjima. Nisam simpatizer nauka niti prakse Jehovinih svjedoka, ali očita je dosljednost Suda u rješavanju ovoga slučaja. Tražili su konkretne dokaze o postupcima ljudi (a ne o kvaliteti ideja koje im napunjaju glave), dokaze nisu dobili, i zato su proceduru ruskih sudova ocijenili nedostatnom. U protivnom bismo vjerojatno dobili presedan prema kojem bi netko na temelju iz konteksta istrgnutih biblijskih tekstova mogao podnijeti kaznenu prijavu za govor mržnje protiv bilo koje Crkve, ili čak i protiv židovskih vjernika.

Ipak se neizbježno nameće pitanje može li se pravosudni sustav u dovoljnoj mjeri ograditi od mogućih sukoba svjetonazora ili vjerskih uvjerenja u sudnicama unatoč neutralističkom stajalištu prema vjerskim zajednicama. U praksi se događa da netko tko postane član sekte ili slične skupine zaista napusti svoju obitelj, supružnika ili djecu zbog netrpeljivosti prema njegovom vjerskom identitetu. Što da radi onaj tko je očigledno nepravedno napušten? Kako i čime da dokazuje svoj slučaj na sudu? Je li netrpeljivost prema nečijem religijskom integritetu dovoljan razlog za napuštanje obitelji? Što učiniti u slučaju da vođa sekte spolno zlorabi svoje maloljetne sljedbenike, a sekta naučava da je to nešto prirodno i poželjno i da se njenu praksu ne smije uspoređivati sa standardima koji su, u konačnici, odjek stanovitog teološkog nauka (u našem slučaju zapadnog kršćanstva)? Ako li jest, možemo li izbjeći teološke sukobe u sudnicama? Neće li u takvom slučaju sud zaista morati dio nauka na kojem se temelji pojedina praksa neke vjerske zajednice proglasiti nepoželjnim? Rimski sudovi prvim kršćanima nisu mogli dokazati druga kaznena djela osim nepoštivanja državnih bogova i uskraćivanja kulta cara, i to je bilo dovoljno za osudu. Može li pravosuđe uopće izbjeći stanovitu uvjetovanost standardima kulture u čijem sklopu djeluje?

Europski sud za ljudska prava: raspela mogu ostati u talijanskim učionicama

Kad se spomene Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, nekima možda padne mrak na oči, jer-kako bi rekli-eto još jedne batine za utjerivanje discipline u neposlušne nacionalne države i njihovu praksu i običaje. Međutim, Sud je ozbiljna institucija koja ima svoju logiku i koja svojim slučajevima ne pristupa olako. U posljednje vrijeme u javnosti su odjeknule dvije sudske presude koje će, bez sumnje, biti značajan pravni presedan u sličnim slučajevima koji se tiču odnosa države i vjerskih zajednica.
Prvi slučaj odnosi se na poznatu tužbu ateistica Soile Tuulikki Lautsi, državljanke Finske i Italije (u ovoj drugoj živi), koja je tužila Sudu Italiju navodeći da izlaganje raspela u talijanskim učionicama predstavlja oblik vjerske indoktrinacije i da kao takvo nije prihvatljivo za odgoj njene djece. Europski sud joj je u prvostupanjskom pravorijeku 2009. godine dao za pravo, ali se na tu presudu žalila Italija uz veliku moralnu potporu iz cijele Europe. Žalbu je razmotrilo Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava i 18. ožujka je donijelo odluku. 15 od 17 sudaca priklonilo se zaključku da raspela na zidovima talijanskih državnih škola u spomenutom slučaju ne predstavljaju kršenje prava na obrazovanje ili na vjersku slobodu.
Najzanimljiviji dio priče koji će sigurno imati dalekosežne posljedice je ocjena Suda o tome što je odn. što nije izvor moguće religijske indoktrinacije u državnim školama. Iako Sud smatra raspelo prije svega vjerskim simbolom, nije dobio dokaze koji bi potvrdili da raspela postavljena u učionicama mogu utjecati na učenike. Čak i ako gospođa Lautsi doživljava nazočnost raspela kao izraz nedostatka poštovanja njenih prava za obrazovanje djece u skladu s njenim filozofskim uvjerenjem, to nije dovoljan razlog da se utvrdi kako je riječ o kršenju prava na obrazovanje.
Sud je također naveo da sama nazočnost raspela u učionicama ne dokazuje postojanje vjerske indoktrinacije. Prema zaključku sudaca raspelo je u svojoj biti tek pasivni simbol i njegov utjecaj na učenike ne može se usporediti s govornom porukom ili sudjelovanjem u vjerskim aktivnostima.
Iz svega se vidi da je Sud u razmatarnju usredotočio na (ne)postojanje onoga što bismo mogli nazvati izravnom religijskom indoktrinacijom (propovjed, vjerski obred ili takvo što). Iz nje je očigledno isključio religijske simbole koji u europskoj civilizaciji imaju stoljetno mjesto i koji su utkani u europsku kulturnu baštinu (za razliku od prvostupanjske presude koja je očito išla za tim da i religijske simbole svrsta u izravnu indoktrinaciju). Da se to dogodilo, mogao je nastati presedan prema kojem bi sa svih javnih mjesta možda trebalo ukloniti sve simbole koji u bilo kojem obliku podsjećaju na religiju. Ili zabraniti izvođenje duhovne glazbe u sredstvima javnog priopćavanja. A takvo što ne bi imalo nikakvog smisla.
Odluka i način zaključivanja i odlučivanja Suda značajna je i u svjetlu prijašnjeg slučaja žalbe Jehovinih svjedoka protiv Rusije, o čemu ćemo opširnije uskoro.