Krist Kralj 2014.

 

 

 

"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i »naći ćete spokoj dušama svojim.« Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako." (Mt 11:28-30)

 

Isuse, umoran sam i svega mi je dosta,

nisam bolji od predaka svojih.

Ogledalo mi svakoga jutra u lice nabraja

sve moje životne neuspjehe i zatajenja.

Živim od dana do dana

pitajući se u tjeskobi kojiput

kadli će doći posljednji udarac

koji će satrti sve što je ostalo

od velikih očekivanja i još većih riječi

iza kojih nije stajalo pravo pokriće.

I baš zato ću opet doći k Tebi na čašicu razgovora.

Ti doista nisi težak niti naporan,

imaš uvijek sluha za moja cendranja,

ozbiljna izlijevanja srca i površna umovanja,

ne tražeći da se pretvaram i budem nešto što nisam.

Pa da mi je i dolinom bijede i beščašća proći, zla se ne bojim

dok me ti držiš za ruku,

Kralju moj i zapovjedniče.

 

 

Zanimljiv tekst o islamu i islamizmu

Budući da su islam i islamizam kao teme trenutno jako "in", evo jednog zanimljivog priloga o tome iz pera isusovca Samira Khalila Samira, preuzetog s portala Bitno.net. Portal je objavio cijeli niz tekstova o toj problematici koje vrijedi pročitati.

Djevica Marija i egzorcizam – to dvoje privlači milijune muslimana kršćanskoj vjeri

Ovo je deseti u nizu članaka o islamu. (Prvih devet nastavaka vidi na linku http://www.bitno.net/teme/analiza-islama/ )

Milijuni muslimana su odani Djevici Mariji, a mnogi od njih žude i za egzorcizmom te često traže od katolika da nad njima mole molitve otklinjanja. Fatima, Harissa, Damascus, Samalut, Assiut, Zeitun i mnoga druga mjesta gdje se Djevica ukazala, destinacija su neprestanih hodočašća iz Libanona, Sirije, Egipta i Irana. Hodočasnici su u potrazi za fizičkim, ali i duhovnim iscjeljenjima, spontanim i mističnim molitvama, a ne shematskim i formalnim islamskim molitvama. Iako radikalni muslimani uništavaju hodočasnička središta svake godine, odanost Mariji raste, također potaknuta i zapisima iz Kur’ana. Mnogim muslimanima vrlo je privlačno kršćanstvo, osobito katolicizam i pravoslavlje u kojima se posebno časti Djevica Marija…

Svake godine milijuni muslimana hodočaste u katolička marijanska svetišta. Ne samo u glavna svetišta poput Fatime u Portugalu ili Harisse u Libanonu, nego i u Egipat, Siriju i Iran. Muslimani – posebno muslimanke – idu zahvaliti Gospi ili velikim kršćanskim svetcima, kao što su sv. Šarbel ili sv. Juraj.

U očima mnogih Zapadnjaka, ove geste čine se smiješne ili lažne: oni govore o ukazanjima, o molitvi, ali onda masakriraju, ubijaju te čine nasilje u ime religije!

Htjeli mi to ili ne, taj religiozni fenomen je prisutan u Latinskoj Americi, u Africi, u Aziji. Kada vidite milijune hindusa da se idu kupati u prljavoj vodi svete rijeke to se može činiti apsurdnim. Ipak, za one koji to čine, to je čin čišćenja, molitve. Zapad je tolerantan i dobronamjeran prema drugim religijama, ali odnos prema kršćanstvu je rastuće kritičan. Zapad nije posthinduistički, niti postislamski, nego je postkršćanski.

Bit je u tome da se na Zapadu, nadnaravno smatra zastarjelim, etiketirano je kao mitologija, iluzija, i stoga je Zapad zauvijek osudio poteškoće koje niti čuda niti hodočašća ne mogu riješiti.
Ali u ostatku svijeta duhovna dimenzija je živa i zdrava. Na Istoku, religiozni osjećaji su vrlo živi među muslimanima, kršćanima i drugim religijama, dok među većinom Zapadnjaka – osobito među intelektualcima – vjera se doživljava kao stvar prošlosti, iracionalna, naivna. Moramo jasno reći: ovo tumačenje je pogrešno.

Muslimanska privrženost Mariji

U Egiptu postoji najmanje desetak hodočasničkih središta posvećenih Djevici, koja odaju počast putovanju Svete Obitelji u Egipat. Ta tradicija vrlo je bogata i dolazi iz apokrifnih tekstova iz četvrtog i petog stoljeća. Neke odlomke možete pročitati u članku kardinala Ravasija objavljenog 28. prosinca 2007., na blagdan Nevine dječice u novinama L’Osservatore Romano.

Svake godine u kolovozu, za blagdan Velike Gospe, barem milijun ljudi hodočasti u razna Gospina svetišta. Najpoznatija su u Gornjem Egiptu (na jugu), u Jabal al-Tairu, blizu Samaluta, otprilike 200 kilometara od Kaira. Proštenje traje 15 dana, ljudi mole, krste djecu (župnik je također dao izgraditi posebnu krstionicu za muslimane, koji također traže krštenje), i slave. Južnije, oko 380 kilometara od Kaira te 7 kilometara od Assiuta, također postoji slično hodočasničko središte u mjestu Deir Dronka gdje je prema tradiciji Sveta Obitelj boravila te se Djevica odmorila u pećini.

U posljednje vrijeme govori se o nekoliko Gospinih ukazanja:
da se 22. siječnja 1980. Djevica ukazala đakonu.
da se 10. siječnja 1988. Djevica u crkvenom tornju ukazala australskom turistu, a Isus s golubicom se ukazao radnicima u samostanu.
da se 7. kolovoza 1990. Djevica ukazala redovnicima, okružena svjetlom, u pećini u samostanu.
Svake godine hodočasti se tijekom ”Djevičina posta” (od 7. do 21. kolovoza, s tim da je prema koptskom obredu blagdan Velike Gospe 22. kolovoza). Dođe više od pola milijuna hodočasnika, među kojima su i deseci tisuća muslimana. Jedan od redovnika je, da se tako izrazim, „specijaliziran“ za krštenje, jer uspijeva napraviti 36 liturgijskih znakova križa, na djetetovu tijelu, u jednoj minuti (prije nekoliko godina mi je pokazao kako to radi).

Iako tamo muslimani čine velik broj sudionika, neki tvrde da je od ukupnog broja hodočasnika, muslimana najmanje četvrtina.

U Egiptu, još jedno hodočašće u mjesto novijih Marijinih ukazanja je u Zeitunu, blizu Kaira. Ukazanje, koje je počelo 1968., trajalo je nekoliko mjeseci. Razni sociolozi – ne Egipćani – nazivaju ovaj fenomen nekom vrstom emocionalne kompenzacije, psihičke utjehe za grubosti koje donosi život. Ali ljudi su tamo odlazili, i muslimani i kršćani, jer su vidjeli bijeli oblik na kupoli crkve u Zeitunu, koji su oni protumačili kao lik Gospe. Činjenica je da se to teško može objasniti, ali tisuće ljudi su to vidjeli te također postoje i fotografije. Još jedno Djevičino ukazanje slavi se u naseljenom susjedstvu, u Imbabi.

Od 1982. do danas, vijesti o Gospinim ukazanjima se nastavljaju u Soufaniehu u blizini Damaska. Ulje je teklo iz ikone Bogorodice, te su također ruke potpuno zdrave osamnaestogodišnje djevojke, Myrne Nazzour, izlučivale ulje. Tadašnji župnik je u početku bio protiv toga, ali kasnije je postao najveći zagovaratelj ikone. I tamo se također, muslimani i kršćani, okupljaju u velikom broju.
Blizu Damaska je također i mauzolej Settene Zainab, kćeri Alija i Fatime, osnivačice Šiizma. To je mjesto gdje se hodočasti ususret svojim religijskim korijenima, ali kad idete na mjesta ukazanja Djevice, razlozi hodočašća su daleko dublji.

Već godinama avioni puni muslimanki iz Irana slijeću u Fatimu u Portugalu. Dolaze na molitvu pred Gospu koja se ukazala mladim pastirima. Razlog tomu je što Gospa fatimska ima isto ime (Fatima) kao i kći proroka Muhammeda i žena Ali Ibn Abi Taliba.

U Harissi (Libanon), Iranke se neprestano dolaze moliti Gospi, do te mjere da je rektor svetišta priredio za njih posebnu kapelu, s ikonama, znakovima i molitvama Djevici na perzijskom, kako bi olakšao njihove pobožnosti.

Prošle godine, u svibnju, dok sam čekao početak večernje mise u Harissi, vidio sam stotine muslimanskih obitelji – vjerojatno šijitskih – koji su zastali poslušati pjesme prije mise, a otišli su tek na kraju. Kad sam bio u Moroku, otkrio sam da mnoge žene, tijekom trudnoće i nakon poroda, drže takozvani “Post našoj Djevici”, inspiriran Kur’anom, koji govori o ovome.

Marija u Kur’anu

Musimani nalaze svoj put do tih svetišta, znajući da je Marija najhvaljenija žena u Kur’anu, jedina žena kojoj se spominje ime, “Siddīqah” (istinita, vjerna, sveta), inače naziv namijenjen muškarcima (siddīq). Ona je jedina, po Kur’anu, koju je Bog odabrao i koju je volio više od svih žena na zemlji, štoviše, bila je posvećena u majčinoj utrobi i prije rođenja. Uistinu zastrašujući govor (pripisan Muhamedu) govori da je svako dijete, po rođenju, dotaknuto od Sotone, osim Marije i njena Sina. Taj govor je prilično blizak konceptu Bezgrešnog Začeća.

U Kuranu, Marija je “najčišća”, jer ju je Bog takvom stvorio. U Blagovijesti, u dva različita poglavlja, Marija govori anđelu: “Kako ja mogu imati dijete, kada me ni jedno ljudsko biće nije nikada dotaklo?” Dakle, u Kur’anu, Isus je nazvan: “Isus Krist, sin Marijin”; nikad se u arapskom osoba ne naziva “sinom neke žene”, nego uvijek “sinom muškarca”. Dakle, Isus, rođen od žene koju nije dotakao muškarac, ne može biti nazvan “sinom Josipovim”.

Dakle, posljednji stih (12.) 66. Poglavlja Kur’ana, navodi:  “I Marija, kći Imranova, koja je čuvala svoje djevičanstvo; Mi smo u nju (u njeno tijelo) dahnuli Naš Duh; i ona je svjedočila istinu riječi njezina Gospodina i njegovih Otkrivenja, i bila je pobožna.”

Kada se govori o Mariji u islamu, dodaje se titula “‘Alayhā l-salām” (Mir nad njom), koja se ne pridodaje niti jednom svecu. Ovu titulu također joj daju i kršćani. Postoji mnogo literature o Mariji u Kur’anu, koju su pisali i muslimani i kršćani.

Popularne pobožnosti kršćanskih svetaca, čak i među muslimanima

Što potiče muslimane na ta hodočašća? Prije svega, ljudi pokušavaju otkriti svoju vjeru u najvažnije; u potrazi su za obnovom vjere, što je praćeno i željom za fizičkim ozdravljenjem. Ipak, pitanje duhovnog iscjeljenja mnogo je snažnije, što je slično i smislu kršćanskih hodočašća.
Mora se naglasiti da za ortodoksne muslimane hodočašća nemaju vrijednost, osim hodočašća u Meku. Osim Meke, smatraju tu praksu idolopoklonstvom. To je razlog zašto radikalni muslimani uništavaju hodočasnička središta, posebno grobovce sufijskih svetaca, koje muslimani mistici posjećuju svake godine. Takva uništavanja tipična su za Salafiste, koji stalno obavljaju “ikonoklastične racije” u Tunisu, Libiji, Egiptu, Maliju, Jordanu, Pakistanu…

Ovaj trend u radikalnom islamu sličan je ranom protestantizmu: oni preziru pučke pobožnosti kao naivne i iskrivljene. U stvarnosti, ljudi traže Boga kroz svakodnevne stvari, ali i kroz određene fenomene i svjedočanstva. Bez obzira radi li se o kršćanima ili muslimanima.

Redoviti su posjeti Sv. Jurju u Egiptu, svetištu sv. Šarbela u Libanon, Kući Djevice Marije u Efezu, koju svakodnevno posjećuju muslimani, odnosno češće muslimanke. Ponekad na tim hodočašćima traže milost da zatrudne, ponekad za fizičko iscjeljenje. Uvijek muslimani idu kršćanima (podebljao Lucijan Antun). Redovnik provodi egzorcizam za muslimane

Još jedan duhovni element prisutan u vjeri je i strah od vraga. Događaj koji sam doživio prije mnogo godina kada još nisam bio svećenik, već samo vjernik, dobar je primjer tog straha. Bio sam u Američkom sveučilištu u Kairu i morao sam ući i izaći iz zgrade nekoliko puta tijekom dana zbog nekog istraživanja. U jednom trenutku, vratar me zaustavio i mirno upitao za uslugu. Rekao je: “Moju šesnaestogodišnju kćer je opsjeo demon.” Bilo je to prvi put u mome životu da sam čuo taj izraz. Rekao mi je kako taj demon baca njegovu kćer na zemlju i ozljeđuje ju. Zatim je dodao: “Odveo sam je našim imamima, ali nisu ništa mogli učiniti. Oni osobno su mi rekli da moju kćer jedino redovnik može osloboditi .” Preklinjao me da učinim nešto.

Obećao sam mu da ću moliti za njih, ali vidio sam da je bio razočaran mojim odgovorom. Kada sam tu priču ispričao svojoj braći, svi su me kritizirali, jer su vjerovali da sam trebao izvršiti egzorcizam nad djevojkom prema ustanovljenom liturgijskom obredu. Također sam otkrio da mnogim redovnicima i vjernicima prilaze muslimani i mole ih da istjeraju demona iz nekog člana njihove obitelji. I da se to često događa.

Obično muslimani odlaze ortodoksnim koptskim redovnicima te se egzorcizam često odvija na javnom mjestu. Jednom sam svjedočio egzorcizmu sa svijećama i svetom vodom na trgu u Kairu (Bāb al-Hadīd), koji se danas zove Mīdān Ramsis. Čovjek je ležao na zemlji, krut, psovao je te je bio invalidan i u jednom trenutku samo se smirio.

Prije par godina u rujnu 1994., kanadski je svećenik, sljedbenik karizmatskog pokreta, poznat po čudima, došao u Libanon. Bio je to otac Emilien Tardif (1928-1999) član Misionara Svetog Srca. Deseci tisuća ljudi, i mnogi muslimani, sljedili su ga i molili za pomoć. Postupak za njegovu beatifikaciju je u tijeku. Ovaj fenomen ja ne mogu objasniti. Ali mislim da Bog nekim ljudima daje nadnaravne darove, da bi bili u službi svima drugima. Ovi darovi raspodijeljeni su samo u kršćanskom svijetu, ali su ih potvrdili i ovjerili ljudi koji nisu kršćani.

Čuda se rade na dobrobit svih koji imaju vjere, vjere koja vodi Boga da podari čudo.
U ljudskom biću postoji potreba koja nije zadovoljena u islamu, ali je živa u kršćanstvu. To je potreba za duhovnošću, misticizmom i ljepotom koji se nude s takvom lakoćom u kršćanstvu, ali ne i u islamu.

Iskrena pobožnost ujedinjuje ljude. Marija kao most između kršćana i muslimana

Najsimboličniji primjer ovoga bila je odluka Libanonskog parlamenta prije tri godine, da proglasi državnim praznikom blagdan Navještenja Marijina. Bila je to zajednička odluka kršćana i muslimana. Kur’an na dva mjesta govori o Navještenju (poglavlja 3 i 19), gotovo u istom smislu kao i Evanđelja, s mnogo više elegancije i u svečanom stilu. U tim tekstovima, Djevica Marija opisana je kao izrazito pokorna Bogu i začuđena onim što joj se događa, toliko da ju sam Bog tješi.

Ta iskustva dovode do velike suradnje i duhovnog sklada s mnogim muslimanima. Ako se ne radi o islamskim radikalistima – koji miješaju religiju i moć, religiju i državu, religiju i politiku – muslimani, kao i svi drugi vjernici, njeguju otvorenost prema nadnaravnom i duhovnom u svojim srcima. No, taj aspekt ne može se slobodno izraziti u islamu: duhovnost je planirana, petodnevne molitve unaprijed definirane i moraju biti učinjene s unaprijed zadanim riječima, do te mjere da ako pogriješite, morate početi sve iznova. Službenom islamu nedostaje spontanosti. Iz tog razloga, kada musliman želi nešto intimnije, traži to u kršćanstvu.

Pobožnost stvara osjećaj prijateljstva, a ne antagonizma. Na Zapadu se često kaže da su religije, posebno monoteističke, izvor ratova i podjela. Ta teza je pogrešna s povijesnog gledišta. Naravno, ratovi su se vodili u ime religije. Ali ljudi su također pokrenuli ratove u ime mnogih drugih ideologija, sama religija ne pokreće ratove. Samo kada razmislimo o nacionalizmu, podjelama i svjetskim ratovima u Europi, prisiljeni smo priznati da je nacionalizam bio uzrok daleko gorem nasilju nego ijedna religija, i da su ateističke ideologije dvadesetog stoljeća uzrokovale više smrti nego religija.

Čak su se i vjerski ratovi u Europi bazirali na političkim fenomenima koji su iskorištavali religiju. To je bio uobičajen svjetonazor, a ne onaj predložen u Evanđelju. Ova povezanost politike i religije još je vrlo jaka u islamu i židovstvu. Određivanje države s religijom i etničkom grupom, stvara nasilan pokret potaknut religijom, koji stvara problem mnogim židovima koji ne podržavaju politiku Izraela. S islamske strane, Palestinci su se identificirali s islamom i stvorili jednake poteškoće, što je možda razlog što je napredak ka miru i mogućem pomirenju u zastoju.

Do danas, čini mi se da kršćanstvo kao religija izrazito odvaja vjeru i politiku, iako ne uvijek savršeno… ipak je to ljudsko. Benedikt XVI. također piše o tome u svojoj Apostolskoj pobudnici za Bliski istok: “Zdrava sekularnost, s druge strane, oslobađa religiju od tereta politike, i dopušta politici da bude obogaćena doprinosom religije, a da se pritom zadrži potrebna udaljenost, jasna razlika i prijeko potrebna suradnja tih dviju sfera.” (Ecclesia in Medio Oriente, No. 29)

U stvari, čim se muslimanima spomene Marija, postoji značajna promjena u stavu: stvori se ozračje pobožnosti, tišine, bratstva, kao da se nakon razgovora o mnogim stvarima ulaz na mjesto slavljenja, a tu je i tišina.

Neki bi to mogli vidjeti kao svojevrsni sinkretizam. Ali, u stvari, pobožnost je fenomen otvoren za sve. Čak i na Zapadu, marijanska svetišta ne privlače samo kršćane, nego i druge vjernike, ili ljude koji su napustili Crkvu, čak i nevjernike. Iako su liturgije jasno kršćanske. I ako ja, moleći se Gospi, vidim pored sebe muslimana kako moli pored mene, u čemu je problem? Naprotiv: to je velika utjeha jer je pobožnost mnogo jači temelj za odnose i prijateljstvo nego ideologija, politika ili kulturne povezanosti…

* Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto Orientale, Facoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientalihttp://www.bitno.net/vijesti/djevica-marija-i-egzorcizam-to-dvoje-privlaci-milijune-muslimana-krscanskoj-vjeri/, 14.11.2014.

Smrt Robina Williamsa i islamista Emraha Fojnice kao znakovi vremena (iz pera Nine Raspudića)

Nino Raspudić/ Dvije naizgled nepovezane samovoljne smrti

Je li nam bliži komičar 
Robin Williams ili bošnjački šehid Emrah Fojnica?

14.08.14, 21:50h (prenešeno s Depo.ba, a ovi s vecernji.hr)

Dvije naizgled potpuno nepovezane samovoljne smrti dogodile su se ovaj tjedan. Jedna je u hrvatskim medijima bila vijest dana, druga je prošla gotovo nezamijećeno, iako bi po stvarnom značenju i mogućim posljedicama po naše živote, trebalo biti suprotno. Emrah Fojnica, dvadesettrogodišnji mladić iz BiH, kako javljaju islamistički portali, izveo je samoubilački napad u Iraku i time ispunio ono što je nekoliko dana ranije najavio putem društvenih mreža. Njegov otac koji živi u vehabijskoj zajednici u selu Gornja Maoča kod Tuzle, pozdravio je mučeničku smrt svog sina.

Za Emraha Fojnicu prvi put se čulo kad je s Mevlidom Jašarevićem prije tri godine optužen za napad na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Nakon što je oslobođen optužbi, otišao se boriti u Siriju u islamističkoj vojsci ISIL-a, dojučerašnjih američkih mezimaca u borbi protiv Assada, a danas babaroge koju zračno napadaju pokušavajući zaštititi ostatke ostataka preživjelih kršćana i Jezida na Bliskom Istoku. U Siriju je, prema podacima sigurnosnih službi, istim poslom otišlo preko 140 bh državljana.

Dok je mladi Bošnjak u Iraku žrtvovao život za ono što je smatrao božjom voljom, u svom domu u Kaliforniji ubio se, ne ostavivši nikakvu poruku, komičar Robin Williams. On je davno postigao sve ono što se u američkoj civilizaciji uobičajeno smatra potrebnim za uspješan život. Veliki novac, troje djece, svjetsku slavu, posao u kojem se mogao i kreativno izraziti. Unatoč tome patio je od depresije i imao problema s alkoholom. Sve ono što je Williams imao, Fojnica nije, ali sve to što je imao nije mu bilo dovoljno da izdrži život bez smisla, dok je Fojnici smisao za kojeg je bio uvjeren da ga je našao, bio vredniji od ovozemaljskog života i svog njegovog mogućeg sadržaja. Williams odlazi oronuo, istrošen, nakon što je probao sve “dobro” u svom svijetu i nije našao satisfakciju i smisao, Fojnica se žrtvuje mlad, pun snage, s viškom smisla, koji Zapadnjaku može izgledati kao krajnji besmisao.
Williams se u svojim komičarskim nastupima, između ostalog rugao i s džihadom, onime što je Fojnici najsvetije i jedno važno, a Fojnica se svojim izborom šehidske smrti narugao sistemu vrijednosti unutar kojeg je Williams bio na vrhu i koji ne može pojmiti da postoji išta za što bi bilo vrijedno dati život, već se samoubojstvo javlja samo kao implozija urušenog života u kojem više nema individualnog užitka. O slučaju Emraha Fojnice i stotinama sličnih mladića s druge strane bliske granice, hrvatska javnosti nije saznala ništa, a samoubojstvo  komičara Willamsa nametnuto nam je kao vijest dana. Očito je puno ljudi kojima je Williams značajniji jer su uz nekoliko njegovih filmova proveli desetak sati i bolje se zabavili nego gledajući vijesti iz Gaze ili one o ratu u Europi u kojem upravo traje opsada milijunskog grada Donjecka. Sve je više ljudi koji za smrt susjeda u ulazu saznaju tek kad zasmrdi toliko da pozovu vatrogasce, a osjećaju najdublje suosjećanje prema neupoznatom, dalekom čovjeku koji ih je virtualno zasmijavao.

Koliko se u Hrvatskoj povećala količina ljudi kojima konzumiranje globalne masovne kulture nije samo razbibriga, nego jedini kulturni pa i duhovni sadržaj, svjedoči poplava tuge i očaja na društvenim mrežama kojim je primjena vijest o samoubojstvu Robina Williamsa. Histerija podsjeća na neutješne očajnike koji su nakon smrti Stevea Jobsa, osnivača Applea, lijepili posljednje pozdrave i poruke na trgovini u shopping centru u Zagrebu, kao da je proizvođač i uspješan prodavač sokoćala za zabavu epohalno zadužio civilizaciju.

Poplava posthumne viliamsomanije dovela je i do nekih karikaturalnih posljedica. Jedna, regionalno priznata pevaljka, izrazila je prekjučer na facebooku duboku tugu zbog smrti omiljenog pjevača, pomiješavši Robina Williamsa s pjevačem Robbiem Williamsom. Znam čovjeka koji stalno miješa Stipu Božića, Stjepana Božića i Stipu Drviša, ali barem se javno ne ističe kao stručnjak za bilo kojeg od njih.

Osim što ljudi uobičajeno vole ritualno javno žalovati i raspravljati o tužnoj sudbini nekoga do koga im ustvari i nije previše stalo, poplava facebook RIP-ova za američkim “ikonama” u Hrvatskoj ima i dodatnu dimenziju - takvim ripovanjem se simbolički uključujemo u veliki, zapadni, civilizirani svijet jer smo eto i im privatno neutješni zbog smrti Stevea Jobsa ili Robina Williamsa. Ne mogu se iščuditi količini ljudi koji na Facebooku danas očajavaju zbog smrti glumca kojeg nikada prije nisu ni spomenuli.

Ok, umro je jedan od pedesetak najistaknutijih osoba američke filmske industrije. Mogao je i Jim Carrey, Robert De Niro ili Jerry Lewis. Je li to ipak najvažnija stvar koja se dogodila ovog tjedna?
Iznenađenje u komentarima na vijest o samoubojstvu komičara koji se godinama patio s depresijom i alkoholizmom pokazuje koliko je još žilava predrasuda da su komičari veseli ili blagoslovljeni ljudi, te da je njihov posao lagan. Zaboravljaju da je ljude je lakše rasplakati nego nasmijati. Za izazvati tugu i suze dovoljno je malo emocionalne pornografije. Prikažite im patnje djece, stradanje nedužnih, smrt malog mede, djevojčicu s žigicama i eto suze.

Smijeh je pak puno sofisticiraniji proizvod. Golemi je teret svako malo morati izaći pred ljude, koji očekuju da ćeš iz njih izvući tako oslobađajuću reakciju. Humor, kao profesija, je težak, krvav posao. Pravi humor nije puko veselje, već kao sastojak uvijek ima i malo tuge, zato je jak tamo gdje je bilo i puno jada. Stoga ne čudi da su komičari privatno skloni depresiji, a pogrebnici i patolozi šali.
Kako je samoubojstvo Robina Williamsa nametnuto kao globalna tema, oko koje se odmah naravno oglašava i Obama, mediji su iskopali i raspravu s Twittera, u kojoj islamski ratnici raspravljaju o Williamsu. Jedan džihadist, kolega i vršnjak Emraha Fojnice, piše kako je kao mali volio Williamsov film Jumanji.

Čuđenje američkih komentatora nad tim pokazuje potpuno nerazumijevanje svega što se događa, prije svega potcjenjivanje snage islama. Oni smatraju da su islamisti neki kromanjonci ponikli daleko od civilizacije, a ustvari su mnogi među njima odrasli u zapadnim metropolama, konzumirajući iste kulturne proizvode kao ovi što neutješno oplakuju Williamsa. Zapadnjaci su uvjereni da žive u najboljem od mogućih svjetova, te da stoga borci ISIL-a, da su mogli probati sve blagodati američke civilizacije, danas ne bi ubijali u ime Allaha, već bi lijepo patili od depresije, zatezali se betoxom i kljukali sedativima.

Drugi islamist, u istoj raspravi, predbacuje Williamsu ruganje s džihadom u stand-up nastupu iz 2002. Upravo u tom neduhovitom nastupu koji se pod nazivom “Jihad” može pogledati na youtubeu vidi se sav očaj komičara koji silom nastoji biti smiješan rugajući se s tuđim svetinjama.
Mladi islamisti i Williams žive u dva odvojena svijeta. Njegov se čini puno krhkiji i dekadentniji. Nikada u povijesti ljudi nisu imali na raspolaganju toliku količinu materijalnih dobara, usluga, zaštitnih sredstava kao većina stanovništva na razvijenom zapadu, a istovremeno toliko se gušili u nesreći, stresu, depresiji i besmislu.

Samoubojstvo Robina Williamsa bez poruke i smisla baca sjenu na svako buduće i gledanje njegovih filmova, ”jer naknadno više ne gledaš koleričnog veseljka koji se krevelji, galami, zajapuren  od viška životnosti i radosti, i već depresivnog, nesretnog, a i izgubljenog čovjeka, čijih se problema okolina sjetitla tek kad se ubio.

S druge o strane bombaši samoubojice ponikli na Zapadu kao mladi, fizički i emotivno neistrošeni ljudi žrtvuju život na drugom kraju svijeta za nešto što smatraju višim ciljem. Život smrtnika završava nužno i ovako i onako i onome koji vjeruje i onome koji ne vjeruje. Ali horizont i smisao življenja smrtnosti je drugačiji. Jednom se on zatvara u besmislenoj konačnosti, drugom se otvara u smislenoj beskonačnosti, u vječnosti. Provaliju koja dijeli ta dva svijeta povremeno povežu neke tanke, privremene spone poput šehidu dragog filma Jumanji. Priznaje da ga je kao mali volio, ali je onda odrastao. Nas mediji još  uljuljkuju u infantilnosti. Nama je važnije što je bilo u holivudskom filmu, nego u gruboj stvarnosti, koja nam je bliža nego što uobičajeno mislimo.

(Vecernji.hr, kolumna Nine Raspudića "Kratki espresso")

http://depo.ba/clanak/117210/je-li-nam-blizi-komicar-robin-williams-ili-bosnjacki-sehid-emrah-fojnica, 17.8.2014.

Koliko buke oko jednog jedanaesterca?

Postoji stanovita brazilska priča o opijatskom djelovanju profesionalnog nogometa na svijest širokih narodnih masa. Navodno je jednom prigodom predsjednik države sazvao posebnu sjednicu vlade i izrazio bojazan od pogoršanja stanja u zemlji zbog osiromašenja širokih narodnih masa. Nato je ustao premijer i umirio čelnika države ovim riječima: "Gospodine predsjedniče, nemojte se uznemirivati, imamo do konca godine još tri međudržavne utakmice nogometne reprezentacije, a u tom razdoblju nikome neće na pamet pasti nikakvo pokretanje revolucije."
Gledajući prosvjede u Brazilu zbog organiziranja svjetskog nogometnog prvenstva, čini se da ta priča više ne vrijedi toliko, barem ne u brazilskom slučaju, ali u Hrvatskoj i dalje pokazuje svoju snagu. Ne zato što bi tko prizivao revoluciju, nego zato, što je fama oko nepravedno dosuđenog jedanaesterca i s time povezanim porazom naše nogometne reprezentacije protiv Brazilaca prometnula u medijima u pregorijevanje osigurača stanovitih nacionalnih frustracija. Čak ima mišljenja da je izbornik Kovač trebao nakon jedanaesterca pokupiti momke s travnjaka i prepustiti organizatore prvenstva njihovoj sramoti. U najmanju ruku kao da nam je tko "otpilio" Dubrovnik, Vukovar ili dio nacionalnog ozemlja. Japanskom sucu prebrojava se sve u šesnaest kao ratnom zločincu. Čak je procurila priča da je Interpol navratio u Brazil istražiti tu nogometnu nepravdu (što je isti demantirao), kao da to s takvim istragama ide toliko brzo, bez obzira na korupcijske afere koje tresu svjetsku nogometnu krovnu organizaciju FIFA. Naravno da smatram jedanaesterac prestrogo dosuđenim i da žalim naše momke, koji su bili zreli za bolji rezultat, ali kad se sjetim kojekakvih težih situacija s prethodnih prvenstava, cijela "afera penal" podsjeća me na sličnu iz 1982. Na tadašnjom svjetskom prvenstvu u Španjolskoj naletjela je Jugoslavija na domaćina u Sevilli. Povela je 1:0, a zatim je danski sudac Sorensen dosudio jednako sumnjiv jedanaesterac nakon faula Velimira Zajeca izvan granica kaznenog prostora. Španjolci su izjednačili, a nakon toga pobijedili s 2:1. Mediji su raspalili priče o nepravednom sucu, o zločestom Zapadu koji ne prihvaća naš socijalizam, o tome da bismo trebali odustati od takvih natjecanja, itd. Narod je imao o čemu pričati uz pivo i prigodu zaboraviti tegobnu svakodnevicu, pronašavši Krampusa kojeg bi trebalo žrtvovati za javno dobro. Na kraju je vuk pojeo magare, nitko nije odustao od svjetskih prvenstava, jer je ipak riječ o prevelikim novcima, a profesionalni nogomet je prije svega biznis. To nam mediji nekako prečesto prešućuju. Možda bismo se, imajući to na umu, manje nervirali.
A što se tiče težih situacija i većih skandala iz povijesti svjetskih nogometnih prvenstava, evo nekoliko primjera da bismo se nervirali još malo manje. 1966. u Engleskoj igrali su u četvrtfinalu Urugvaj i tadašnja Zapadna Njemačka. Sudac je isključio čak četvoricu Urugvajaca, što je rekord svih prvenstava. Naravno, Nijemci su pobijedili, da bi u finalu protiv Engleza pri rezultatu 2:2 dobili onaj famozni "gol stoljeća" Geoffa Hursta, pri kojem ni danas nije sigurno je li ili nije lopta prešla njemačku golnu crtu (Wolfgang Overath kleo se i preklinjao da nije). Čak i četvrti engleski gol je bio neregularan, jer su u trenutku njegova postizanja neki engleski navijači već trčali terenom slaveći pobjedu. Na zadnjem svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi sudac nije priznao regularan gol Engleza Lamparda upravo protiv Nijemaca u četvrtfinalu, oštetivši izravno Engleze za izjednačenje. A poznat Mussolinijev razgovor sa sucem finalne utakmice na svjetskom prvenstvu u Italiji 1934. godine, nakon kojeg je sudac prilično tolerirao talijansku oštru igru? Domaćinsko suđenje u Argentini 1978 godine? Pa tri žuta kartona našem igraču protiv Australije 2006. godine u Njemačkoj, bez crvenog kartona? Mogli bismo tako nabrajati dalje u beskraj.
Zašto se takve stvari  događaju? Možda naprosto zato što su i suci samo ljudi podložni utjecaju okoline. Možda i ima korupcije, tko bi ga znao (ali takvo što treba debelo dokazati prije olakog pristajanja uz kojekakve teorije urota o brazilskoj kupovini japanskog suca), a u zadnje vrijeme se nogomet toliko ubrzao, da se sucima jako skratilo vrijeme za reakciju u problematičnim situacijama. Europski suci su očigledno bolji od onih iz ostatka svijeta zbog dobre uvježbanosti u zahtjevnim europskim ligama i međunarodnim natjecanjima, ali i njima se događaju pogreške, čak i skandalozne (sjeća li se tkogod onog norveškog suca koji u Londonu jednostavno nije vidio barem tri prekršaja igrača Barcelone u kaznenom prostoru nad Chelseaovima, koji su morali donijeti jedanaesterce?). Ukratko, sudačke pogreške događat će se i dalje, to je u nogometu jednostavno neizbježno, a već je utakmica Meksika protiv Kameruna pokazala da nismo samo mi pretplaćeni na njih. Mislim da bi više vrijedilo radovati se zbog dobrog dojma i borbenosti naših nogometaša, jer sekiracijom zbog nečeg na što nikako ne možemo utjecati sebi nećemo produljiti niti  poboljšati  život.

Reče Isus: "Prijeđimo prijeko"

U onaj dan, uvečer, reče Isus svojim učenicima:
„Prijeđimo prijeko!“
(Mk 4, 35-41)

I meni upućuješ poziv koji si prije dvije tisuće godina uputio svojim učenicima: ˝Prijeđimo prijeko!˝
Pozivaš me da prijeđem preko nekih ograda u svome životu, u svome načinu razmišljanja i djelovanja.
Želiš da zajedno prijeđemo preko svega onoga što me razdvaja od Boga i od same sebe.
Pozivaš me da se s Tobom otisnem od obale, od svega što za mene predstavlja ljudsku sigurnost, a što nije izgrađeno na Tebi.
Jesam li spremna ući s Tobom u lađu?
Da bih to mogla, pozivaš me najprije da otpustim mnoštvo onoga što me u ovome trenutku okružuje i veže uz obalu.
A okružuje me mnogo toga, Isuse.
To je ponajprije moja zabrinutost koju proživljavam zbog svega što mi se dešava.
Moje se misli stalno vrte oko toga što će biti sa mnom, kako će to sve završiti, hoću li izdržati;
oko tekućih poslova koje možda nema tko obaviti umjesto mene ...
To je ono mnoštvo koje moram otpustiti da bih jedno vrijeme provela s Tobom.
Sada ostavljam po strani sve svoje brige i preokupacije, dvojbe i dileme,
i želim se usredotočiti samo na susret s Tobom.
Želim odgovoriti na tvoj poziv i otisnuti se od obale.
Ali gle! Evo, najednom sa svih strana valova.
To su moje sumnje, strahovi, tjeskoba i nemir.
Javljaju se svakojake misli koje me žele odvratiti od susreta s Tobom.
Sve u meni i oko mene uskovitlalo se i kao da se buni protiv Tebe,
protiv ove situacije u kojoj sam se našla, protiv trpljenja koje proživljavam i koje mi tek predstoji.
A ti? Tebe kao da nema.
Ako i jesi tu negdje, onda zacijelo spavaš i uopće Te ne zanima što se događa sa mnom.
Bože, gdje si? Kako možeš dopustiti svu ovu rastrganost?
Isuse, ovo više nije igra. Bojim se ... Zar ne mariš što padam?
˝Utihni! Umukni!˝ - Tvoje riječi odzvanjaju u mome duhu.
Zapovijedaš nemiru, sumnjama, ljutnji i strahu koji su me obuzeli da se povuku.
Oluja se u čas smiruje i nastaje velika utiha, mir kakav još nisam iskusila.
U tome miru pristupaš mi Ti.
˝Što si bojažljiva? Kako nemaš vjere? Ne znaš li da sam Ja s tobom,
Gospodar svega stvorenoga, Gospodar nad životom i smrću, nad zdravljem i bolešću,
nad bolovima i patnjama, nad vjetrovima i olujama?
Ne znaš li da sam Ja jači od svega toga?
Ako sam Ja s tobom – tko će protiv tebe?
Ako sam Ja tvoj štit i zaštita – koga se bojiš?˝
Pomozi mi, Isuse,  da Te bolje upoznam.
Pomozi mi da, s Tobom u lađi, prijeđem prijeko.
Amen.

(Pjesma jedne vjeroučiteljice kojoj je nadimak Klara)

Sretan vam Dan Duha Svetoga!

https://www.youtube.com/watch?v=fJVimPARrt0

 

Dođi, Duše Presveti,
sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.

 

Dođi Oče ubogih,
djelitelju dara svih,
dođi srca svjetlosti.

 

Tješitelju tako blag,
ti nebeski goste drag,
pun miline, hlade tih.

 

Umornima odmore,
u vrućini lahore,
razgovore žalosnih.

 

Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu.

 

Bez božanstva tvojega
čovjek je bez ičega,
tone sav u crnom zlu.

 

Nečiste nas umivaj,
suha srca zalivaj,
vidaj rane ranjenim.

 

Mekšaj ćudi kamene,
zagrij grudi ledene,
ne daj nama putem zlim.

 

Svim što vjeru imaju,
što se u te ufaju,
sedam svojih dara daj.

 

Daj nam krepost zaslužnu
i smrt lijepu, blaženu,
daj vjekovit svima raj.

Poplave u Hrvatskoj, BiH i Srbiji-dobrota se probudila kad je bilo najteže

Prije nekih triju mjeseca na televizijskim programima odvrtjelo se nekoliko razgovora s političarima raznih profila, koji su uglavnom jadikovali kako se u Hrvatskoj ne može ništa pozitivno napraviti. Znakovito je da su kao glavnog krivca za takvo stanje imenovali narod (hrvatski), koji je lijen, nepoduzetan, bezidejan, čeka da mu se sve gotovo servira, itd. U jednom studiju su čak postavili pitanje-što da se radi s takvim narodom? Cinično do kraja. Možda bi naši političari bili uspješniji kad bi mogli vladati nekim drugim narodom? Moš' mislit.
I onda su se u svibnju dogodile katastrofalne poplave, i hrvatski narod (uklj. pripadnike nacionalnih manjina) pokazao je da je sposoban i spreman za mnogo veće domete nego što se može zaključiti iz kuknjave njegovih političara, koji su u navedenim emisijama očito više toga izrekli o sebi, negoli o narodu. Solidarnost, spremnost za pomoć, brzina reakcije u prikupljanju potrepština za poplavljene, velik broj volontera kako u humanitarnim centrima, tako i na nasipima-sve to je znak dviju stvari: da možemo kada hoćemo, i da smo kao narod GLADNI DOBROTE! Ne samo u primanju, nego mnogo više u davanju. "Blaženije je davati nego primati", reče Isus. To vrijedi ne samo za Hrvatsku, nego i za Bih i Srbiju, gdje je također entuzijazam običnih građana za pomoć u obrani od poplava iznimno visok i dirljiv. Dobrota se posvuda probudila kad je bilo najteže.
Na strani političara, vlasti i odgovornih službi u početku je bilo dosta konfuzije, tipične za naše podneblje (naravno, nama Hrvatima ne treba civilna zaštita niti nikakvi središnji stožeri za takve situacije), ali primjer tog naroda kojeg pojedinci iz političke elite tako spremno preziru, nije ostao bez odjeka. Odjednom su stvari počele funkcionirati, nazire se poboljšanje organizacije, vlada je donijela vrlo fer odluke o pomoći poplavljenima, pa čak se i poplavljen teren izviđa bespilotnim letjelicama (kako bi bilo da se te korisne naprave iskoristi i za motrenje šumskih požara tijekom ljeta)...a znakovito je kako je i premijer Milanović odjednom svako malo započeo koristiti pojam "hrvatska država". Vjerujem da će katastrofalni učinak poplavne strahote na nekim razinama biti spasonosan.

Za upotpunjenje ovog kratkog osvrta na poplave evo i podataka kako pružiti pomoć poplavljenima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, s dnevnika hr.
 

http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/i-vi-mozete-pomoci-poplavljenima---336502.html, 23.5.2014.

U skladu s trenutnim stanjem prikupljenih dobara, Hrvatski Crveni križ moli građane da više ne donose rabljenu odjeću i obuću, uz iznimku robe za djecu i novorođenčad, gumenih čizama i donjeg rublja.

Prikupljaju se:
- Deke, posteljina, vreće za spavanje
- Dječja hrana (hrana za bebe), bočice, dude i sl.
- Sredstva za osobnu higijenu (sapun, četkice za zube, pasta za zube, šampon, pelene i sl.)
- Sredstva za dezinfekciju (razna sredstva za sanitarije i sl.)
- Plastični pribor za jelo
- Plastične čaše
- Sredstva protiv komaraca
- Baterije
- Svjetiljke

- Lopate
- Metle
- Rukavice
- Pamučni ručnici
- Mala plinska kuhala

Novčana pomoć za stradale na poplavljenim područjima u Fini se mogu uplatiti bez naknade do 15. lipnja, priopćeno je iz Fine.
Za potrebe prikupljanja novčanih sredstava za stradale na područjima pogođenim poplavama u Republici Hrvatskoj, U Fininim poslovnicama moguće je obaviti gotovinske uplate bez plaćanja naknade, na sljedeće račune: Hrvatski Crveni križ: HR6923400091511555516 i Hrvatski Caritas: HR0523400091100080340
Novčane uplate oslobođene od plaćanja naknade mogu se izvršiti do 15. lipnja 2014. godine.

Caritas za poplavljene prikupio više od dva milijuna kuna

Hrvatski Caritas prikupio je dosad više od dva milijuna kuna za stradale u poplavama, a iz svojega interventnog Fonda solidarnosti poslao je novčanu pomoć Caritasu Đakovačko-osječke i Požeške biskupije te Caritasu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Caritasu Srbije.
Za stradale u poplavama preko računa Hrvatskoga Caritasa hrvatski su građani i poslovni subjekti do 22. svibnja uplatili 1.766.262,72 kune, od čega on-line uplatama 104.703 kune. Na donacijski telefon 060 9010 registrirano je 41.600 poziva, što, uz 6,25 kuna po pozivu, odgovara svoti od 260.000 kuna. Ukupno je dakle uplaćeno 2.026.262,72 kuna, priopćio je danas Hrvatski Caritas.
Hrvatski Caritas je iz svojega interventnog Fonda solidarnosti dosad uputio pomoć od 70.000 kuna Caritasu Đakovačko-osječke nadbiskupije, 30.000 kuna Caritasu Požeške biskupije, 100.000 kuna Caritasu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine te 6600 eura Caritasu Srbije, navodi se u priopćenju.
Hrvatski Caritas napominje kako nastavlja prikupljati novčanu pomoć za stradale od poplava u Slavoniji i na područjima izvan Hrvatske, a pomoć se može uplatiti na kunski račun Hrvatskoga Caritasa: IBAN: HR0523400091100080340, Privredna banka Zagreb, Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb.
Caritas navodi kako je poziv na broj 175 za Hrvatsku (za Slavoniju), poziv na broj 185 za Bosnu i Hercegovinu i poziv na broj 195 za Srbiju.
Ističe kako je za stradale u Slavoniji aktivan i donacijski telefon 060 9010 (cijena po pozivu 6,25 kuna, PDV uključen). Cjelokupni iznos – 6,25 kuna iskoristit će se za pomoć poplavljenima. (Odlukom Vlade RH nakon provedene humanitarne akcije, kada bude poznat ukupan iznos PDV-a koji je teleoperater obračunao i uplatio u proračun, on će biti doniran organizatoru akcije u odgovarajućem iznosu, tj. Hrvatskom Caritasu.)
Caritas napominje i kako su moguće uplate na devizni račun Hrvatskog Caritasa (banka ne uzima proviziju na uplate): IBAN: HR1123600001101621994, SWIFT(BIC) ZABAHR2X, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Paromlinska 2, 10 000 Zagreb, br. poslovnice Trg bana Jelačića 012101.

Hrvatski crveni križ prikupio više od 27 MILIJUNA kuna

Hrvatski crveni križ (HCK) prikupio je, po posljednjim podacima, više od 27 milijuna kuna za pomoć stanovništvu pogođenom poplavama u Hrvatskoj, a građani i brojne ustanove i tvrtke nastavljaju pomagati.
Na žiro račun HCK-a do 21. svibnja uplaćeno je nešto više od 21,1 milijun kuna, dok je na donatorskom telefonu 060 90 11 zabilježeno 952.391 poziva u vrijednosti od gotovo šest milijuna kuna, izvijestio je HCK.
U pomaganju stanovništvu uz građane i dalje sudjeluju brojne tvrtke, organizacije i ustanove. Po dva milijuna kuna uplatili su Privredna i Zagrebačka banka. Viadukt graditeljstvo i HEP su uplatili po milijun kuna, dok je Končar donirao milijun kuna u novcu te kućanskim aparatima i ostalim potrepštinama.
Raiffeisen banka donirala je 750.000 kuna, po 500.000 kuna donirali su Ina i Splitska banka. Zagrebačka pivovara dala je 400.000 kuna. Brojne tvrtke darovale su iznose od 100 i više tisuća kuna.
Gradovi Šibenik i Rijeka donirali su po 100.000 kuna. Dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić donio je odluku da će Dubrovnik i gradske službe donirati 300.000 kuna pomoći stradalom stanovništvu.
Korčulanska Udruga hrvatskih dragovoljaca branitelja Domovinskog rata prikupila je 12 tona hrane i ostalih potrepština koje su sa šest kombija jutros dovezli u slavonska naselja Vrbanju i Gradište. U Slavoniju je došlo i devetoro korčulanskih branitelja koji će tamo pomagati stanovnicima u obrani od poplave i sanaciji.

• UPOZORENJE Na svaku doniranu ambalažu preko bar coda upišite slovo 'H'

Osijek - Dežurstvo je organizirano u prostorijama Gradskog društva Crvenog križa Osijek, Šet. Petra Preradovića 6, Osijek (između kina Europa i Urania) – prizemno u vremenu od 7,00 do 20,00 sati.
Također se prikupljaju i financijska sredstva na slijedeći način:
- uplatama na broj računa IBAN: HR 6923400091511555516 poziv na broj 08
- pozivom na donatorski telefon broj 060 90 11 (6,25 kn, PDV uključen)
- on-line donacijama na internetskim stranicama Hrvatskog Crvenog križa, www.hck.hr. Prilikom uplate iz inozemstva koristite SWIFT: PBZGHR2X
S obzirom da postoje dostatne zalihe rabljene odjeće i obuće ovakav vid pomoći u ovom trenutku nije potreban.
Kontakt osoba u Gradskom društvu Crvenog križa Osijek je Denis Ćosić, zamjenik ravnatelja, mob. 098 329 135.

Nova lokacija

'S obzirom da je interes građana da pomognu materijalnim donacijama građane pogođene poplavom u Slavoniji i dalje velik, na lokaciji skupljanja donacija na Zagrebačkom Velesajamu, Paviljon 34 (ulaz Istok 3 i Zapad 3), raste potreba za volonterima koji bi razvrstavali i utovarivali pomoć.
Ministarstvo socijalne politike i mladih poziva volontere i sve građane dobre volje da se odmah jave Volonterskom centru Zagreb. Kontakte možete pronaći ovdje, stoji u priopćenju Ministarstva.
Ministarstvo je lokaciju na Velesajmu otvorili zbog velikog odaziva građana i količine donacija koje su prešle prostorne kapacitete Ministarstva. U Paviljonu 34 će biti skladištene donacije u narednim danima i dostavljane ugroženom stanovništvu u Slavoniji prema potrebama.
'Pozivamo građane da i dalje prate objave na web stranicama Ministarstva socijalne politike i mladih. Za sva pitanja vezana uz pomoć otvorene su telefonske linije 01 555 7083 ili 099- 3806 402', izvijestilo je Ministarstvo.

Poziv tvrtkama

Molimo sve tvrtke koje se dosad nisu uključile u apel Hrvatskog Crvenog križa da to učine prema svojim mogućnostima.
Mole se građani da svoje donacije donesu u svoja općinska ili gradska društva Hrvatskog Crvenog križa', izvijestio je Crveni križ na svojim stranicama.
Ako se dostavljaju veće količine transportnim ili većim vozilom, onda ih treba dostaviti u centralno skladište Crvenog križa, Jadranska avenija bb (nedovršena Sveučilišna bolnica), poručili su ranije.
Ako su donacije građana, odnosno donacije osobnim vozilom ili manje, onda ih treba dostaviti u prostorije Crvenog križa, Zagreb, Ulica Crvenog križa 16 na području gradske četvrti Donji grad - Medveščak.
Građani mogu hranu i kozmetiku za djecu, kao i svu drugu materijalnu pomoć dostaviti i u Paviljom 34 Zagrebačkog velesajma, gdje se pomoć prikuplja od 7 sati ujutro do 22 sata navečer.

Ako nemate kako prevesti donaciju nazovite besplatan taksi

'Ovim putem pozivamo sve građane iz okolice Zagreba, Rijeke i Osijeka koji žele donirati humanitarnu pomoć za unesrećene, a nemaju ih mogućnosti dostaviti, da nazovu 'SOS broj' i taxi vozilo će preuzeti donacije i besplatno ih prevesti na lokacije za prikupljanje pomoći. Taxi Cammeo 'SOS broj' za prikupljanje pomoći je: 01 / 6288 990 i služi isključivo za prikupljanje pomoći.
Molimo da se namirnice i potrepštine prikladno spakiraju u čvrste vreće ili kutije.
Preporuča se skupljati sljedeće:
BEBE I DJECA: kašice za bebe, pelene, vlažne maramice, mlijeko za dohranu, kozmetika za bebe i djecu.
HRANA: Sve što može duže stajati - konzervirana hrana (paštete, namazi, mesni doručak i sl.), flaširano, u tetrapaku, suhomesnati proizvodi s dugim rokom trajanja, hrana za šećerne bolesnike te hrana koja se može konzumirati odmah, bez termičke obrade. Nemojte zaboraviti na vodu!
KOZMETIKA: Gel za suho pranje ruku, vlažne maramice, toaletni papir, ulošci, tamponi, sapuni, lijekovi protiv bolova, potrepštine za prvu pomoc', izvijestili su iz Taxi Cammea.

Akciju prikupljanja pomoći organizira i Akademija dramskih umjetnosti

Studenti, profesori i zaposlenici Akademije dramske umjetnosti u ponedjeljak 19. svibnja, utorak 20. svibnja i srijedu, 21. svibnja, najavljuju akciju hitnog prikupljanja potrebnih stvari za područja pogođena poplavama, te pozivaju sve studente Sveučilišta u Zagrebu, građanke i građane, da se odazovu inicijativi. Prikupljanje je organizirano na Akademiji, na adresi Trg maršala Tita 5, sva tri dana od 10 do 20 sati.
Izrazito su potrebne sljedeće stvari: voda, higijenske potrepštine, konzervirana hrana, odjeća (točan popis svih potrebitih stvari možete pronaći na društvenim mrežama i stranici Akademije dramske umjetnosti).
Na Akademiji dramske umjetnosti trenutno studira 6 studenata koji dolaze upravo iz poplavljenih područja.
Uz akciju hitnog prikupljanje potrebnih sredstava, u petak, 23. ožujka u dvorani F5 u Frankopanskoj 22 u 20.00 sati održat će se i humanitarna predstava “Rekonstrukcija”, ispita iz scenskog pokreta 2. godine studija Glume pod mentorstvom Ksenije Zec i Saše Božića.

Evo kako možete pružiti utočište žrtvama poplava

Svi oni koji u svojim domovima žele smjestiti žrtve poplava to mogu učiniti putem Facebook stranice Smještaj za žrtve poplava. Ako možete smjestiti osobe koje su u poplavama ostale bez ičega, ostavite svoje kontakte na stranici.
Brojni građani mnogobrojnim žrtvama poplava nude krov nad glavom te ostalu potrebnu pomoć.
I Ministarstvo socijalne politike najavilo je kako će uskoro otvoriti poseban telefonski broj na koji će svi koji to žele žrtvama moći ponuditi smještaj.

Humanitarna pomoć

Ako ne možete stupiti u kontakt s obitelji i/ili prijateljima na poplavljenom području zovite Službu traženja Crvenoga križa - 01/4655-814 ili 01/4655-813
Hrvatski Crveni križ pokrenuo je apel za prikupljanje pomoći stanovnicima koji žive na područjima pogođenima poplavama u Republici Hrvatskoj.

• EKSKLUZIVAN VIDEO IZ ZRAKA - Sava probila nasip, potopljena slavonska sela!

Donacije se mogu uputiti:

- uplatama na broj računa IBAN: HR 6923400091511555516 poziv na broj 08 (primjer internet uplate i opće uplatnice)

- pozivom na donatorski telefon broj 060 90 11 (6,25 kn, PDV uključen)

- on-line donacijama na internetskim stranicama Hrvatskog Crvenog križa.
*Prilikom uplate iz inozemstva koristite SWIFT: PBZGHR2X
**Telefonski operator: Moj telekom d.o.o., Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb, MB 02497913, tel. 01/3659-058
U vezi donacija hrane (isključivo trajnih namirnica) i vode, mole se građani kontinentalne Hrvatske da svoje donacije donesu u svoja općinska ili gradska društva Hrvatskog Crvenog križa. Adresar društava Crvenog križa dostupan je na našim web stranicama (na desnoj strani).
U Zagrebu, donacije hrane i vode donesite u Hrvatski Crveni križ, Ulica Crvenog križa 16 u vremenu od 8 do 20 sati.
Građane Primorja, Dalmacije i otoka molimo da ne sakupljaju hranu i vodu već da, ukoliko mogu i žele pomoći učine to pozivom na donacijski telefon ili uplatama na broj računa.
Građani koji ne mogu stupiti u kontakt s članovima obitelji i prijateljima na poplavljenim područjima mogu kontaktirati Službu traženja Hrvatskog Crvenog križa na broj telefona 01/4655-814 ili 01/4655-813.

Račun za donacije poplavljenih područja u Srbiji

'U ime Vlade Republike Srbije i svih njenih građana veoma smo zahvalni Vladi Republike Hrvatske na brzoj reakciji i iskazanoj spremnosti da pomogne. Ova gesta ima dodatni veći značaj imajući u vidu da je Hrvatska i sama suočena sa poplavama na svom teritoriju. Uvjereni smo da će čin iskazane solidarnosti građani Srbije znati cijeniti. Nema potrebe posebno isticati da je Srbija nesebično izlazila u susret svim svojim susjedima kada im je pomoć u borbi sa elementarnim nepogodama bila potrebna.
Apeliramo na sve ljude dobre volje, na sve koji su u mogućnosti, pojedince i privrednike da pomognu. Ambasada Srbije u Zagrebu i Generalni konzulati Srbije u Rijeci i Vukovaru su u neprekidnom dežurstvu i spremni da prihvate svaku vrstu pomoći. U ovom trenutku ugroženima širom Srbije najpotrebniji su voda, konzervirana hrana, dječja odjeća i hrana, sredstva za higijenu i dezinfekciju, posteljina i pelene za djecu i odrasle. Međutim, imajući u vidu da se potreba za određenom vrstom robe mijenja, ali i da je pomoć hitno potrebna, a da carinska procedura podrazumijeva određeni vremenski period otvoren je i sljedeći žiro račun (HR1323600001501494176) u Zagrebačkoj banci gde građani mogu uplatiti donacije. Također, novac je moguće dostaviti i osobno u Ambasadu i Generalne konzulate Srbije. Napominjemo da su sve informacije dostupne na sajtu Ambasade R.Srbije', stoji u dopisu.

Pomaže i Slavonska udruga studenata

Zbog teške situacije u kojoj se Slavonija posljednjih nekoliko dana nalazi, zbog vodostaja Save i njenih pritoka jkoje i dalje prijete, Slavonska udruga studenata organizira akciju prikupljanja hrane i potrepština za one koji su ostali bez svojih domova, pomoć susjedima i prijateljima, svima koji su evakuirani, gladni, bez ičega.
Flaširanu vodu, konzerviranu hranu- povrće, voće, grah, meso, riba, tjestenina, juhe i ostale nepokvarljive namirnice možete odnijeti na adrese:
- Prostor Slavonske udruge studenata na adresi Antuna Bauera 19, Zagreb (Ponedjeljak i utorak od 10:00 do 21:00).
- Veterinarski fakultet, Heinzlova 55, Zagreb u prostoru Studentskog Zbora Veterinarskog fakulteta (Ponedjeljak i utorak od 10:00 do 16:00).
- Prostor Udruge splitskih studenata i studenata Imotske krajine na adresi Ilica 54, Zagreb (Ponedjeljak i utorak od 12:00h do 18:00).
Pomoći možete i uplatom na račun Slavonske udruge studenata: Transakcijski račun: 2360000 – 1102310480 (Zagrebačka banka) OIB: 43458147817.

Split- veterani 4. gardijske organiziraju pomoć poplavljenim područjima Slavonije

Iz Splita su u srijedu, u organizaciji veteranskih udruga, na poplavljena područja u Slavoniji i u BiH otpremljena tri šlepera sa 75 tona pomoći ugroženom stanovništvu, doznaje se danas kasno poslijepodne u sjedištu Udruge veterana 4. gardijske brigade.
„Najprije smo u Žepče u BiH otpremili jedan šleper s 25 tona pomoći, a zatim šlepere u Gunju i Cernu u Slavoniju, također po 25 tona pomoći tamošnjem ugroženom pučanstvu“, rekao je za Hinu predsjednik Udruge veterana 4. gardijske brigade Božo Zadro. Objasnio je kako se humanitarna pomoć sastoji od hrane, higijenskih potrepština, vode, pelena i opreme za djecu te odjeće i lijekova.
Svi dobrovoljni davatelji u ovoj akciji i svi koji se žele uključiti u nju za daljnje informacije mogu se javiti na telefone: 091/400-5081, 091/400-5082, 091/400-5083 i 091/400-5088.

Podravka poslala pomoć poplavljenima u Hrvatskoj

Koprivnička prehrambena tvrtka Podravka osigurala je pomoć u hrani i vodi velikom broju hrvatskih građana koji su ovih dana pogođeni poplavama nezapamćenih razmjera, priopćeno je iz tvrtke.
Pripremljeno je više od sedam tona različitih Podravkinih prehrambenih proizvoda te je osiguran njihov hitan prijevoz u područja istočne Hrvatske.
Uz osnovne namirnice, vodu, tjesteninu, grahorice, rižu Podravka je osigurala i proizvode dječje hrane, juhe, džemove te mesne proizvode.
Podravka poziva i sve svoje poslovne partnere da, ukoliko su u mogućnosti, pomognu unesrećenima s poplavljenih područja jer im je u ovome trenutku pomoć najpotrebnija, stoji u priopćenju.

Agrokor donirao preko šest milijuna kuna

'Agrokor koncern sa svojim članicama dosada je donirao robe u vrijednosti od preko 6 milijuna kuna, a budući da su donacije i dalje u tijeku, ta će se brojka znatno povisiti', izvijestili su iz koncenra.
'U teškoj situaciji izazvanoj poplavom koja je zahvatila mnoga područja istočne Hrvatske, kao odgovorni članovi zajednice, Agrokor i njegove kompanije od prvog dana uključeni su u pružanje pomoći stanovnicima područja koja su dramatično pogođena elementarnim nepogodama koristeći vlastite resurse. Preko 500 Agrokorovih zaposlenika danonoćno na terenu pomaže ugroženima te našim partnerima i kooperantima čiji su posjedi stradali u poplavama, izvlačeći stoku i sanirajući štetu', stoji u priopćenju.

Viadukt uplatio milijun kuna i šalje svoje stručnjake u Slavoniju

Građevinska tvrtka Viadukt izvijestila je o donaciji milijun kuna HCK-a, te je poslala javnu poruku Vladi kojom stavlja na raspolaganje svoje zaposlenike, strojeve i mehanizaciju u sanaciji područja zahvaćenih poplavama.
Viadukt će preusmjeriti dio svojih stručnjaka i radnika s drugih gradilišta u trenutku kad nastupe uvjeti za sanaciju terena i povratak stradalih ljudi svojim domovima.

UNICEF uputio pakete pomoći

I UNICEF-ov ured u Hrvatskoj u utorak je uputio 4 tone paketa higijenskih potrepština i pitke vode u vrijednosti od 140.000 kuna u Vinkovce i Slavonski Brod.

Zagrebačka banka donirala dva milijuna kuna za poplavljene

Uprava Zagrebačke banke (ZABA) odlučila je donirati putem Crvenoga križa dva milijuna kuna pomoći za unesrećene u poplavama, priopćeno je iz te banke.
"Uslijed strahovitih prirodnih nepogoda koje su pogodile naše sugrađane, Zaba je odlučila donirati 2 milijuna kuna pomoći unesrećenima u poplavama. Pokažimo solidarnost kroz dobra djela i pružimo im ohrabrenje", ističu iz Zagrebačke banke.
Interaktivnu kartu lokacija na kojima se prikuplja pomoć za stradale u poplavama u Hravatskoj, ali i u Srbiji i Bosni i Hercegovini, možete pogledati OVDJE.

Sretan Uskrs!

Svima koji ovamo navraćate želim sretan i blagoslovljen Uskrs!
Neka dobri Isus učini da se-ako ne prije-upoznamo u njegovu Kraljevstvu kada opet dođe.

Crkvena drama (s portala Katolici)

Drama pastorala umirućih ali i svakog drugog pastorala

„Skoro u svakoj župi sve je veći broj slučajeva da se ne zove svećenika težim bolesnicima i umirućima. Matične knjige dokazuju da mnogi umiru a da se nisu pomirili s Bogom. Tu treba pribrojiti one koji umiru naglo u saobraćajnim nesrećama, za koje se zna da nisu i po više godina pristupili sakramentima. Trebamo biti razumni i dosljedni prigodom sprovoda takvih osoba, a ne svojim prisustvom i riječima uzdizati ono što bi trebalo žaliti. Braćo svećenici, dužni smo vjernicima govoriti istinu, i onih koji se sakramenata boje, ozbiljnim riječima upozoriti na vječnu propast.“ (Mons. Valter Župan, biskup krčki, Službeni vjesnik biskupije Krk,  1/2014, Broj: 46/2014., str. 16)
Ovo je da se čovjek (iznova) konsternira, zapita, poplaši, nada, sumnja, vjeruje, umiruje, zabrinjava – pravi koktel nutarnjih slutnji, percepcija, emocija, previranja duha i tomu slično. Zar treba svećenike posebno  podsticati da vjernike upozore na vječnu propast i to u okolnostima kada je za mnoge već kasno?! Izgleda da da. Sami svećenici o toj opasnosti očito ne govore. Raširenost izbjegavanja govorenja o realno dramatičnim temama prikazali smo u prvom članku „bolje strogost nego sentimentalnost“. Doista: kao vjernik Krčke biskupije, još nisam čuo takva „ozbiljna upozorenja“ kakva traži biskup, niti sam ih ikada čuo u drugim biskupijama gdje sam boravio. Da su se ranije vjernike učile oba pola, obje slike Boga, i milosrđe i pravednost, ovakvi posebni naputci možda bi bili nepotrebniji. Da ih se uči bar na misnim propovijedima kad već vjeronauk za odrasle ne postoji, ali niti to. Imamo samo laksno supermilosrđe, nikakav Bog pravde. Naša Crkva ne želi ljude „uvrijediti“, „plašiti“ i druge pile naopako. Jasno se vidi („skoro u svakoj župi sve je veći broj slučajeva“) da (pre)naglašavanje Božjeg (super)milosrđa, nekorištenje 'teških riječi' – ne daje ploda.
Ne želimo ipak, biti bez razumijevanja za same svećenike:
„Nemojte strogo suditi ni takve svećenike. Mnogi stručnjaci za propovijedi govorili su im, makar možda i nisu koristili mnogo riječi, da izbjegavaju ‘teške riječi’, da naglašavaju takav pristup vjeri u kojemu je Isus naš prijatelj, da ne kažu ništa zbog čega bi se drugi mogli uvrijediti. ‘Zar takvi stručnjaci ne znaju što nam je potrebno’? mislili su oni. Svi smo mi davno mogli učiniti puno više. Sad kad vidimo da mnoštvo ljudi, osobito mlađih potiho napušta naše crkve, to znamo. (…) Što učiniti? Trebali bismo prihvatiti stvarnost onakvom kakva ona jest. Kao što je rekao Frank Sheed, trebali bismo inzistirati na zdravom razumu. Čovjek je nerazuman ako ne prihvaća stvarnost kakva ona jest. Jedan od aspekata – glavni aspekt – stvarnosti jest Bog kakav on jest. Upoznati ga bolje znači isto što i bolje upoznati stvarnost, a Bog nije mekušac. U mjeri u kojoj podliježemo shvaćanju da je on mekušac, ne polazi nam za rukom prihvatiti stvarnost. Nismo potpuno zdravi.[1]

Fina Crkva

Sav taj jedan popustljivi moralni stav koji se raširio kršćanskim svijetom današnjice, stav kojega Michael Voris naziva „Crkva ugodnih ljudi“, „fina Crkva“, („the Church of Nice“[2]), proizvodi pastoral koji sav odiše tim "nonjudgemental" stavom. To je nova praktična dogma tzv. duha Koncila – nikoga ne osuđivati[3]. Priznajem da mi to "neosuđivanje" odmah isturi antene averzije. "Nikoga ne osuđivati" je glavna batina sekularno liberalnih 'talibanobojovnika'. Uzeli su nešto iz Biblije, krivotvorili i potom nas s time udaraju gdje god stignu. Ne smije se zbog toga ni zucnuti, ne smiješ nikome ništa reći da nečije "osjećaje ne povrijediš" jer se ne smije "nikoga osuđivati", jer mi nismo na to "pozvani" i ostale nabožne ekspresije. Iznenadit ću vas, i reći vam ono što ste vjerujem, vrlo rijetko čuli. Mi SMIJEMO suditi! Mi smijemo u sebi prezreti i svoj i tuđi grijeh. Dapače: i moramo ako želimo postupati odgovorno za stanje u svijetu oko sebe.
Ako ne donesemo neki sud o nečemu, kao npr. o izboru kandidata na izborima, kako ćemo uopće odlučiti, kako ćemo razlikovati nešto; konačno, kako ćemo uopće razlikovati dobro i loše? U intrinzičnom smislu, jedino Bog ima sav uvid i svu vlast da osudi i dosudi, međutim mi ne samo da možemo nešto prosuđivati, već iz nužnih razloga to i moramo. Ne smijemo potpuno odbaciti-prezreti-osuditi neku osobu, međutim ponašanje i riječi ako je to zavrijedilo, svakako da, kao što i drugi smiju suditi o našim riječima i djelima.
Ona "batina" što vam spomenuh, gdje se citira famozno "ne sudite da ne budete suđeni" ne odnosi se na SVAKO suđenje, već samo na ono licemjerno što je tako jasno iz hermeneutike evanđelista. Isus nam je zabranio licemjerno suđenje, a ne ikakvo suđenje. Zar bi Gospodin na drugom mjestu govorio "ne sudite po vanjštini, već SUDITE sudom pravednim" (Iv 7,37), također kod sv. Pavla: " Ili zar ne znate da će sveti SUDITI svijet? Pa ako ćete vi SUDITI svijet, zar niste vrijedni SUDITI sitnice? ne znate li da ćete SUDITI anđele, kamoli ne ono svagdanje?" (1 Kor 6,3+). Dijalog da, mišljenje da, i to svačije mišljenje da, ali nije svaki dijalog koristan, niti svako mišljenje dobro i argumentirano. I ne dijalog radi dijaloga već radi nekog ploda. Dijalog je sredstvo a ne cilj. Zato i jesmo u tolikoj i svjetovnoj i crkvenoj krizi jer nikada "ne sudimo", jer dopuštamo diktaturu relativizma i unutar Crkve, jer ne donosimo Duha van, već uvlačimo duh svijeta unutra. Bl. Papa Ivan XXIII. reče da je Koncil otvorio prozore da uđe svjež zrak. A netko dometne, da je nastao i propuh i puno toga pomeo i porušio. Oslobodimo se tog ne smijemo suditi jer to znači da uglavnom ne smijemo ništa ni reći ni činiti baš kao što se sada i događa. Možda nismo više u sakristiji, ali smo još uvijek u crkvenoj zgradi gdje nas lijepo drže izolirano da ih ne smetamo u omiljenim grijesima. A kamoli još da iziđemo i idemo evangelizirati, pa to bi bilo "netolerantno", "prozelitno" kakvo sve ne. Protivnicima vjere i Crkve odgovara da smo unutra, ali i nama odgovara jer nas tako manje košta teške obveze evangelizacije, udobno je – zato sada imamo razmišljanja što s rastavljenima i ponovno vjenčanima, sutra ćemo imati nešto drugo. Interveniramo u posljedicu ne u uzrok. No do zdravlja nećemo doći jer nas ne zanima da ga imamo. Mi hoćemo po svome – da ne idemo u evangelizaciju i potom u redovnu katehizaciju, recimo baš kateheze odraslih, mi hoćemo sakramentalizirane, ne obraćene, a ljudi koji obavljaju sakramente još više hoće po svome, pa se puno prije i slupaju, i duhovno obole, a nikad evanđeoskog života (zdravlja) nisu ni imali. I to će se tako nastaviti, nikakva sinoda ni enciklika neće to pomaknuti s mrtve točke.
Da spomenem još jednu nabožnu 'neodogmu' koja također jako pomaže nutarnje crkveno tupilo, a ta je da mi moramo uvijek svima "bezuvjetno praštati". Koliko smo to puta samo čuli? Opet ću vas možda iznenaditi, ali NE MORAMO uvijek "bezuvjetno praštati"! Bilo bi nam bolje (zaslužnije) da to činimo, ali to ne moramo ako nisu zadovoljeni određeni uvjeti. Ako moramo sve praštati, i nama onda sve "mora" biti oprošteno, zar ne? Zato i dolazi do takvih automatizama i sustava preuzetnosti koje danas imamo u Crkvi. – Grijeh se napravi, pa se lakonski ispovjedi, pa lakonska pokorica, pa idemo dalje (u krug opet u grijeh pa ispočetka). Ljude se tako odgoji u Crkvi, da grijeh nije tako strašan, da Bog "jedva čeka" da nam oprosti – da zato i služi…; da nikog ne smijemo osuđivati, pa zato nitko ni ne smije biti osuđen…  Kako grijeh nije tako strašan, naposljetku ga ni ne ispovijedamo tako često sakramentalno jer „Bog razumije“… Jesmo li u stanju sagledati koliki apsurdi i praktični pastoralni problemi nastaju kod vjerničkog puka koji je prihvatio takve ideje; koji većinom ni ne pojmi da uopće postoje granice praštanja, ili da je grijeh duboka stvarnost, kao i kajanje , pokora i obraćenje?!  Evo vrijednih poveznica za pravilno razumijevanje praštanja: http://www.katolik.hr/crkvamnu/katehezamnu/97-granice-pratanja/,[4]
 
Količina i kakvoća

Što učiniti? Kako činiti? Ja doista ne znam. Ja samo percipiram krizno stanje koje traje dulje vrijeme i apeliram da se počne postupati ispravno u pastoralu. Vraćam se na riječi mons. Župana: „Braćo svećenici, dužni smo vjernicima govoriti istinu, i onih koji se sakramenata boje, ozbiljnim riječima upozoriti na vječnu propast“ – nejasno je KADA to činiti? Ovdje je kontekst kod pastorala umirućih. No zašto se ne bi (puna) istina koju su svećenici dužni govoriti govorila pravodobnije? Čovjek koji nije imao vjere veći dio života, ili se navodno boji ispovjediti zbog težine svojih grijeha (ima i toga, ali vjerojatnije je da čovjeka ne zanima, da se ne želi ispovjediti), ili je nemarno bio javni grešnik („za koje se zna da nisu i po više godina pristupili sakramentima“), na samrti će zadobiti duboko pokajanje i biti spašen od „vječne propasti“ ako ga se upozori? Neuvjerljivo mi je to prilično. Treba grčevito i tjeskobno umiranje i jurnjavu sakramentima za umirućima prevenirati, upozoravati, uvjeravati puno prije i puno češće. Prestanimo Crkvu doživljavati kao servis i prestanimo njome rukovoditi kao servisom. Sv. Pavao piše svom vjernom učeniku Timoteju: „Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom: 'propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, PRIJETI, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom'!“ (2 Tim 4,1-2).
Kada razmišljam zašto smo tako „crkveno korektni“, zašto nam je Crkva tako „fina“, zašto često ima tako kurtoazni govor[5], zbunim se i prepadnem. Počnem pomišljati da se kvantiteta traži nauštrb kvalitete, veliki broj sakramentaliziranih, nasuprot malom broju obraćenih, – da bi se zadržala velika fluktuacija financija, da bi se osiguralo funkcioniranje aparata Crkve? … Ako župnik pri blagoslovu obitelji upozori 90% onih koji ne ispunjavaju nedjeljnu obavezu da je ispunjavaju, riskira koliziju s njima i riskira da će njegove župske knjige kad ih bude predavao u biskupiju biti najtanje od svih kolega svećenika, a on to ne želi, niti biskupija to želi.. – Je li ovo istina? Što u stvari želimo od ljudi?
Bojimo se biti pravedni, ozbiljni i strogi gdje treba da nam ljudi ne bi okrenuli leđa i napustili Crkvu. Bojimo se biti zahtjevni i tražiti obraćenje. A ne bojimo se okrenuti leđa Bogu, ne bojimo se ignorirati njegove zahtjevne naputke („obratite se i vjerujte evanđelju“, „idite po svem svijetu i učinite sve narode učenicima mojim“). Dovoljan nam je tehnički minimum za sakramente. Gotovo svi koji zatraže, biti će kršteni. Gotovo svi će biti krizmani. Gotovo svi će biti vjenčani. Gotovo svi bit će crkveno sahranjeni. Gotovo svi koji uđu u bogosloviju, biti će zaređeni. Gotovo svi koji dođu na Misu spremni su za pričest.
Zašto nismo sposobni organizirati učinkovitu evangelizaciju? Zašto nismo u stanju formirati svećenike-apostole? Zašto nema sankcija za hereze? Zašto nije zagarantirano pravovjerje u sjemeništima i na katoličkim fakultetima? Zašto su svećenička i redovnička zvanja neprivlačna? Zašto nema 90% župljana redovno na sakramentima? Zašto su redovni na misama neredovni na ispovijedi? Zašto odrasli katolici grcaju u vjerskom neznanju? Zašto vojska vjeroučitelja ne drži duhovne obnove, radi pastoralno na župi (ne samo sa djecom)? Zašto nema vidljivog katoličkog života u javnom prostoru? Zašto tako puno optužbi za pohlepne, bludne ili svećenike izjelice i vinopije? Zašto su propovijedi tako sentimentalne i konformističke? Zašto samopozvani u svećeničkom staležu? Zašto je rijetkost da je nova crkva lijepa? Zašto u katoličkom tisku nema jamstva pravovjerja? Zašto su liturgijski abuzusi gotovo pravila a ne iznimke? Zašto su kršćanske emisije u medijima tako beskrvne? Zašto dugogodišnji katolički brakovi rađaju samo jedno ili dvoje djece – isto kao i svijetovni? Redaju se beskrajni redovi zašto, zašto..
Polazište i ishodište svih ovih drama je mala vjera. Naravno, potom i slaba nada i malena ljubav. Jao Bogu sa nama malovjernima! Jao nama samima od nas samih! Ne reče Gospodin uzalud, „kada Sin čovječji ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“[6] Hoće li ova korizma u ičemu biti različita od prošle odrađene? Nije li vrijeme da nam se „zacrvene obrazi“, da „pripašemo kostrijet, prokukamo i protužimo“?! Kad ako ne sad?! Dopustit ćemo da nas ganjaju sa posljednjom pomasti i popudbinom…? Nećemo valjda (i mi…)…?

Mario Šudić

apologetika7@gmail.com
 
________________________________________
[1] (Karl Keating, Što katolici doista vjeruju? – 52 odgovora na uobičajena pogrešna shvaćanja o katoličkoj vjeri, Verbum 2011., str. 134-135)
[2] https://www.youtube.com/watch?v=NxrIjE-WNVA
https://www.youtube.com/watch?v=m3J7O4eS_ME
[3] http://www.katolik.hr/krscanstvomnu/autoritetcrkvemnu/casne-sestre-sa-znackicom/
[4] „Obično se podrazumijeva da kršćanin mora, ili bar treba, uvijek oprostiti. Novozavjetni tekstovi na koje se pritom, u takvom shvaćanju, može pozivati doživljavaju se kao legalistička zapovijed ili kao teška moralna obveza. Takvo pojednostavljeno tumačenje novozavjetnih tekstova nerijetko dovodi do teških pastoralnih situacija u kojima zahtjev upućen žrtvi da oprosti rađa novim povredama kod žrtve.“ Dario Tokić, Mora li Kristov učenik baš uvijek praštati, izvorni znanstveni rad UDK: 177.2:27-187.3-423.78-534.35PAT, http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CCwQFjAA&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F40344&ei=JL4kU6e5MamAywONp4DYBQ&usg=AFQjCNHqBrHGQ3lceOZiBIr8-JD7Y5ryYA&sig2=sSy-NroQt4Nwae5HQBpxHQ
[5] „U suvremenoj civilizaciji najvažniji je određeni bon-ton pri čijoj ‘upotrebi’ je veoma važno tako govoriti i postupati da se ne bi tko uvrijedio. Govori se da se govori, a ne da se nešto konkretno reče, a famozna izreka: ‘Najdraže mi je kada mi otvoreno rekneš istinu’ samo je naličje očekivane stvarnosti, tj. ne uznemiruj me, jer od tebe očekujem samo ono što godi ušima (2 Tim 4,3). Traži se velika doza hrabrosti da bi se upozorilo na potrebu nošenja križa (usp. Mt 10,38), a još veća ako se križ želi istaknuti kao nužni put ostvarenja evanđeoske poruke. Zbog toga suvremena civilizacija pati od nedostatka proroka i proročkoga glasa. Ona ima svećenike, službene zastupnike vjerskih uvjerenja i kulta, ali joj nedostaju proroci.“ Josip Čorić, Umjesto da vode oni zavode narod moj (Iz 9,14), Crkva u svijetu (str. 506-507), Vol.39 No. 4, 2004.
[6] Lk 18.9
http://www.katolik.hr/aktualnomnu/osvrtimnu/crkvena-drama/, 9.4.2014.

Šerijatsko pravo ušlo na mala vrata u britanski pravni sustav

Velika Britanija, postojbina najrazličitijih inovacija i trendova na raznim područjima naše civilizacije, proizvela je ove godine dva pravna ostvarenja koja bi mogla imati značajne posljedice ne samo za britansko društvo, nego-u slučaju izvoza-i za druge narode. Legalizacija homoseksualnih brakova, doduše, već se očekivala i prošla bez velike buke. I dok smo mogli mirno reći da je sekularizam u tom pogledu odnio čistu pobjedu nad „zastarjelim“ kršćanskim svjetonazorom, koji kao da se sve više približava protjerivanju u društveno podzemlje rezervirano za politički nekorektne, u ožujku se u toj zemlji koja vrijedi za prvoborca sekularizma dogodilo neočekivano iznenađenje.
Londonski list Daily Telegraph objavio je kako su britanski odvjetnici dobili dopusnicu da primjenjuju šerijatsko pravo u formuliranju oporuka koje sačinjavaju islamski vjernici. Inicijative za takvim pristupom dijelovima šerijatskog prava već su se nekoliko godina pojavljivale u britanskoj javnosti, a podupro ih je i bivši canterburyjski nadbiskup Rowan Williams, čelnik Anglikanske crkve. I tako je islamsko šerijatsko pravo-odn. dio njegovih odredbi-postalo dijelom britanskog pravnog sustava, a britanski muslimani dobili su djelić pravne autonomije. Naime, pojedine šerijatske odredbe o nasljeđivanju izravno se protive postojećoj državnoj legislativi, jer iz nasljeđivanja isključuju članove muslimanskih obitelji koji su prešli na drugu vjeru. Jednako prolaze usvojena ili izvanbračna djeca, a žene ne mogu dobiti jednak dio nasljedstva kao muški potomci ostavitelja. Takve oporuke od sada će biti važeće na britanskim sudovima.
Šerijatski sudovi postoje u Britaniji već niz godina, ali do sada su rješavali sporove isključivo među muslimanima i unutar muslimanskih obitelji, uz uvjet da rješenja ne smiju biti u suprotnosti s britanskim zakonima. Službeno priznatih šerijatskih sudova bilo je 2011. godine pet, ali ih je prema istraživanjima britanskih sveučilišta već do 2009. godine bilo u cijeloj zemlji najmanje 85, a broj se i dalje povećava. Nitko ih ne kontrolira, suci ne moraju imati nikakvo formalno pravno obrazovanje niti imenovanje od strane službenih britanskih pravosudnih vlasti, koje očito više nisu u stanju nadzirati njihovo djelovanje. To je uznemirilo razne nevladine organizacije koje prate stanje ljudskih prava, osobitu One Law For All, jer šerijatski sudovi ne primjenjuju javnost rada, i nitko izvan njih ne zna što se na sudovima zapravo događa.
Pravni novitet o kojem piše Daily Telegraph podigao je na noge niz kritičara, koji ukazuju na to da će primjena odredbe dovesti do činjenične nepravnopravnosti građana u pravnom sustavu. Otpadnik od islama nema pravo na nikakvo nasljedstvo prema šerijatskom pravu, ali za obraćenike na islam to očito ne vrijedi, jer se na njih primjenjuju postojeći britanski zakoni o pravu na nasljeđivanje. To je neizravno suspendiranje prava na slobodu savjesti, koje uključuje pravo na promjenu vjeroispovjesti. Neravnopravan položaj žena u takvim ostavinskim raspravama potakao je barunicu Cox, članicu Doma lordova, na izjavu da se „britanske sufražetkinje okreću u grobu“ i „da će cijelu problematiku podastrijeti vladi u svojoj interpelaciji“.
Većina britanskih muslimana još se uvijek u zaštiti svojih prava obraća državnim, a ne šerijatskim sudovima, oko tri četvrtine njih ne prihvaća šerijatsko pravo, a pravnu povlasticu sličnu ovoj o kojoj pišemo imaju već sto godina britanski Židovi. Unatoč tome, kritičari spomenutog pravnog noviteta tvrde kako su njime u Britaniji zapravo stvara prostor za nastanak paralelnog pravnog sustava, a s njime u svezi i paralelnog društva čiju okosnicu čini brojna islamska vjernička zajednica koja već sada funkcionira kao prava dobro organizirana i sve utjecajnija društvena manjina. Možda bi kritičkih osvrta bilo manje da u Britanskoj javnosti od eksplozija u londonskoj podzemnoj željeznici 2005. godine i ubojstva vojnika Leeja Rigbyja usred bijela dana 2013. godine (što su počinili radikalni islamisti) ne postoji zamjetna uznemirenost u svezi s pitanjem odnosa prema muslimanima i njihovom brojčanom porastu. Uvođenje šerijatskog prava na mala vrata u britanski pravni sustav pokušaj je države da donekle iziđe ususret zahtjevima muslimana za nekim oblikom pravne i kulturne autonomije. Ujedno je to upozorenje promicateljima sveobuhvatnog sekularizma da imaju posla s vjerskom zajednicom koja neće dopustiti sabijanje svojeg uvjerenja u područje osobnog života unutar četiriju zidova, štogod mi mislili o tome.

Jedna životna priča

Ovaj tekst dobio sam od jedne učiteljice razredne nastave. Prenosim ga u cijelosti.

Jedna životna priča

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli.

Otac je nastavio: "Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

Potom je nastavio priču..

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.

Siniša je upitao oca: "Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.

Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju, jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu

!?

Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.

Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!

Muk, .... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:

'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

"Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, ".... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan, i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

* * *

A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:

Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo
...
Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mjesta. Šteta.

Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su "prikladni" za ovu vrstu pošte.

Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene.

Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:

Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?

Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.

Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti:

1.Izbrisati

2.Zadržati

3.Proslijediti

Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!

Deset savjeta arškog župnika o molitvi

Veliki župnik iz Arsa sv. Ivan Marija Vianney ostavio nam je nekoliko savjeta koji nam mogu biti poticaj za razmatranje našeg života s Bogom

1. “Ne postoji nitko tko ne može moliti – i to moliti u svako doba i na svakom mjestu, noću ili danju, kada vam je teško na poslu ili kada se odmarate, na polju, kod kuće ili kada ste na putu.”
2. “Oni koji ne mole spuštaju se prema zemlji poput krtica pokušavajući napraviti rupu kako bi se sakrili.”
3. “Kad se molimo s pažnjom i poniznošću uma i srca, mi napuštamo zemlju i dižemo se u nebo. Dohvaćamo ispružene Božje ruke. Razgovaramo s anđelima i svecima.”
4. “Bog je svugdje i spreman je čuti vaše molitve.”
5. “Oni koji ne mole razmišljaju samo o vremenitim stvarima poput škrca koji, kada mu se ispruži srebrno raspelo na poljubac, primjećuje: “Taj križ teži najmanje deset unci.”
6. “Možete moliti stavljajući se jednostavno u Božju prisutnost. Kada netko nema ništa više za reći, nego samo zna da je On tu – to je samo po sebi najbolja molitva.”
7. “Nevolje se tope pod žarkim molitvama poput snijega pod suncem.”
8. “U molitvi nam vrijeme prolazi tako brzo, i tako ugodno, pa ni ne primijetimo koliko dugo traje.”
9. “Sv. Colette je vidjela i razgovarala s našim Gospodinom, isto kao što mi činimo međusobno. Koliko često dolazimo u crkvu ne znajući pošto smo došli, niti što želimo pitati!”
10. “Često pomislim kako ćemo, kada se dođemo klanjati pred našim Gospodinom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, dobiti od Gospodina sve što poželimo, ako ga to pitamo s vrlo živom vjerom i vrlo čista srca.”
Pomolimo se:
Svemogući i milosrdni Bože, koji si svetoga Ivana pastirskom gorljivošću i neprekidnim žarom molitve i pokore učinio velikim, daj da po njegovu primjeru i njegovim zagovorom uzmognemo duše naše braće pridobivati za Krista i s njime postići vječnu slavu, po istom Kristu Gospodinu našem, Sinu Tvome, koji živi i kraljuje s Tobom i s Duhom Svetim, jednim Bogom, u sve vijeke vjekova.
Amen.
http://www.bitno.net/vjera/10-savjeta-arskog-zupnika-o-molitvi/#.UxtQo8aYbIV, 8.3.2014.

Kako prepoznati pravu ljubav?

Kako prepoznati pravu ljubav?
Ona se sigurno događa
kad shvatite
da vas voljena osoba čini boljim čovjekom,
kad znate da ste zbog nje sposobni preskočiti svaki kineski zid,
kad nemate načina ni vremena da je nahvalite,
kad shvatite da možda možete živjeti bez nje ako baš morate,
ali ne možete podnijeti da pati
i da joj išta nedostaje,
i da vam je njena sreća važnija od vaše.
Obično se to dogodi tako da ne primijetite,
i otkrijete to u sebi kad se tako razvilo
da više ne možete nazad,
i nikakvim kliještima je ne možete iščupati iz sebe.
Imali malo ili mnogo veza,
prava ljubav dogodi se samo jednom u životu
i nikad ne prestaje.
Vjerujte mi.

Kap vode Bl. Majke Terezije

Jednom je jedan novinar pokušao isprovocirati Majku Terezu:
“Majko Terezo, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?”
Bez imalo nestrpljenja i s osmijehom koji osvaja odgovorila mu je:
“Znate, nikada nisam htjela promijeniti svijet. Samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav. Čini li vam se to mala stvar? “
Kao što se često događalo, u prostoriji nastade tajac. Nitko se nije usudio ništa reći.
Majka se Tereza iznova okrenu prema novinaru pa mu reče:
Zašto i vi ne pokušate biti kapljica čiste vode? Onda bi nas već bilo dvoje. Jeste li oženjeni?”
“Da, Majko Terezo.”
“Kažite ovo i svojoj supruzi. Onda će nas već biti troje. Imate li djece?”
“Da, troje.”
"Ispričajte to i svojoj djeci. Onda će nas već biti šestero.”
Razmislimo i pokusajmo svi biti kapljica vode....

http://majkatereza.blogspot.com/2012/12/kapljica-vode.html