Ne znam kad će doći, ali želim ga dočekati kao najposebnijeg gosta. Treba biti spreman, jer se taj susret događa samo jednom u povijesti. Neće se više nikad ponoviti, jer nakon tog susreta počinje vječni Početak.
Ne znam hoće li boljeti. Volio bih da ne boli. No, nije na nama da biramo. Neke od vas, koji ste mi danas u srcu, boljelo je. Neki ste stali u tren oka. Bilo bi strašno da je to kraj. Na sreću, nije. Zato smije boljeti ako baš mora.
Jedan od vas koji ste na drugoj strani podario mi je život, ime, darove, a i neke slabosti njegove i naših predaka sam baštinio. Tek sad vidim koliko mi ovdje nedostaje. Nisam to shvaćao dovoljno dok je hodao zemljom. Sad moramo obojica čekati dok ne odsviram zadnju notu. Kao kad je Bach pisao „Umjetnost fuge“: stanka na mjestu kad mu je pero ispalo iz ruke.
A i tebe se sjećam: bio si glavni u razredu, sve su cure trčale za tobom. Nisam imao šanse pokraj tebe. Istina, bio sam bolji u nekoliko predmeta, ali, ruku na srce, ti si bio kralj. Kad se činilo da je svijet pred tobom, poginuo si s 19 godina u željezničkoj nesreći. Jedan od mnogih, neponovljiv kao i svaki od onih koji su s tobom ostali tamo na tračnicama u razbijenim vagonima. Vidimo se.
Za onog tamo kraj vas koji je u ratnoj odori moje satnije uvijek sam govorio da nema šanse da on u ratu zaglavi. Šetao se po rovovima, snajperski meci zviždali su oko njega, i ništa. Takav tip. Pa ipak ga je u Bosanskoj Posavini pronašao geler. Kad se ono sastasmo na obljetnici, na prozivanje njegova imena šutjeli su svi. Ako je i morao poginuti, ne vjerujem da je u vašem društvu manje šašav nego što je bio s nama.
A i vi, kolegice, zar morate umrijeti baš uvečer pred Sve svete? Toliko smo se nadivanili o glazbi, a i dobrih ste mi savjeta dali za knjigu. Prije godinu dana pomislih kako ćete biti živahna i vesela umirovljenica ako vam bude svega dosta u prosvjeti, ali dočuh da ste nastavili dalje. Ove godine Vas nisam sreo na Danu škole. Ne znam jeste li već s anđelima, ili morate čekati u onom predvorju, ali neću vas zaboraviti.
A vi, kolega, nemojte se sekirati zbog mene i onih nekoliko anonimnih pisama koje su moji šefovi dobili vašom zaslugom. Opraštam vam od srca. Žao mi je što to nismo stigli riješiti na zemlji. Život nas je razdvojio. Slutim da ste trpjeli zbog toga, i donekle ste mi to uspjeli dati jednom do znanja. Bilo pa prošlo. Zar ima smisla da se tog prisjećamo? Gospodin će nadoknaditi sve naše propuste. Toliko toga usput pogubimo, ne primijetimo, ne doživimo kako bismo trebali, htjeli i mogli, da je zemaljski život očajno prekratak.
Čovječe, sve vas je više…braćo moja, sestre moje!
Hvala vam svima koji ste mi se potpisali na dušu.
