Nastojao sam provesti vrijeme u Međugorju bez ikakvih unaprijed stvorenih predrasuda o „religijskom biznisu“ (što se često spominje u tom kontekstu), isključujući iz glave sve do sada pročitane polemike i kontroverze koje prate taj fenomen. Naprosto da pokušam doživjeti atmosferu i da vidim ima li mi Bog išta za reći tamo.
Tek da napomenem da je Sveti Ilija zaštitnik Bosne i Hercegovine, što sam potpuno smetnuo s uma planirajući put u Međugorje. Kad je na misi svećenik spomenuo tu činjenicu i održao propovijed o Iliji, bilo mi je to donekle znakovito.
Istina je da je u Međugorju vidljiva kaotična izgradnja pansiona, apartmana i ugostiteljskih objekata na sve strane, ali to je toga dana bilo posve u drugom planu. Ono što sam toga dana vidio u crkvi i oko crkve prilično mi se svidjelo: masa ljudi se ispovijeda, nigdje nikakvih znakova nervoze niti nestrpljenja, vidljiva glad i žeđ za živim Bogom, svi jednostavni, nitko nakinđuren, puno svećenika i vjernika sa svih strana svijeta...a na misi je i mene "nešto" poticalo na veći trud oko posvećenja, bolje rečeno takve misli su mi se rojile u glavi. Naravno da je to premalo za kompetentan zaključak, ali uvijek kad to vidim, sjetim se riječi jednog mojeg dobrog poznanika muslimana, publicista i novinara: ljudi koji idu u džamiju ili u crkvu idu u nju zato što negdje u sebi više ili manje osviješteno žele postati bolji. Nešto takvo osjetio sam i na tom mjestu, iako to ne mogu dokumentirati. Čini mi se da se tamo zaista nešto milosno događa ili da se nešto milosno potaklo i pokrenulo, odn. da je tu Bog na djelu. Nešto tamo je, iako ne znam objasniti što-reče mi jednom jedan drugi poznanik, ateist, koji je dugo bio turistički vodič u Međugorju.
No, dva dana nakon toga razgovarah s jednim mladim teologom koji mi je iscitirao razne proturječnosti u navodnim Marijinim međugorskim porukama, te činjenicu da nijedan biskup u komisiji koja je to istraživala nije bio u stanju potvrditi autentičnost ukazanja. Dakle, nije stvar samo u nekakvom protufranjevačkom inatu mostarskih biskupa Žanića i Perića, nego ukazanje nisu smatrali vjerodostojnim skoro svi biskupi u komisiji bivše biskupske konferencije Jugoslavije koja je 1991. u Zadarskoj izjavi dala do znanja da nije moguće utvrditi da se Blažena Djevica Marija uistinu ukazala u Međugorju.
Zabrinjavaju također podaci u dokumentima objavljenima u knjizi "Ogledalo pravde" (Biskupski ordinarijat u Mostaru 2001): ako je pola od toga istinito, tada me ne čudi skeptičnost protivnika autentičnosti ukazanja, jer stvarno ima čudnih i sumnjivih stvari. K tomu je biskup Perić "po struci" mariolog i nije baš neupućen u problematiku marijanskih ukazanja. Budući da je Bog Bog reda, a ne nereda, očito treba pričekati konačan crkveni zaključak kakav god on bio.
Međutim, priča ima nastavak: tri dana nakon Međugorja odosmo u Vepric na večenju misu, kadli ono ekipa slovačkih hodočasnika iz Međugorja na putu kući sa svojim župnikom. I bi misa na slovačkom, kojeg smo na sreću sasvim dobro razumjeli. Svećenik je održao propovijed konkretnu kao britva i na koncu rekao vjernicima: „Ovih dana (misleći na vrijeme hodočašća) Bog nam je dao puno darova, i kome je mnogo dao, od toga će i mnogo tražiti. Isus Krist dolazit će s vremena na vrijeme vidjeti dajemo li plodove kakve očekuje, poput one smokve u Evanđelju. Ako li plodova ne bude, morat će nas okopati i pognojiti-a to će kojiput boljeti.“
Eto, proročkog li govora. Svaki vjernik može se pronaći u tome. I tako je meni tih dana Međugorje bilo na duhovnu korist, iako o autentičnosti Marijinih ukazanja ne mogu reći ništa konkretno.
