Božja bujica u Kraljevici

Prije godinu dana spominjao sam u jednom postu propovijedanje vlč. Ivice Klanca, župnika župe Sv. Nikole Biskupa u Kraljevici. Toliko je to bilo dobro da sam nakanio "zapaliti" iz Zagreba dolje da ga čujem još koji put. Prilika je naišla tijekom zadnjeg produženog vikenda oko Velike Gospe. Nedjelja i ponedjeljak, dvije mise, dvije sasvim različite teme i dvije briljantne propovjedi.

Da ne duljim, Ivica Klanac je definitivno najbolji propovjednik kojeg sam u životu čuo.

U nedjelju 14. kolovoza bio je Sv. Maksimilijan Kolbe, omiljeni svetac moje žene. Dođosmo u crkvu koja se onako solidno napunila. I krene misa. Župnik uvijek uspješno povezuje evanđelje s primjerima iz života kojeg sveca i sve to aktualizira, izazivajući slušatelja na odluku o predanju Isusu, govoreći o Božjoj neugasivoj ljubavi koja čezne za svakim od nas. I naglašava Božju providnost i brigu. Čak i najbezizlaznije situacije Bog koristi za dobro. Poznato je da je Sv. Maksimilijan skončao svoj zemaljski život u Auschwitzu, kad se dragovoljno ponudio kao zamjena za jednog oca obitelji koji je trebao biti umoren u bunkeru gladi. Tijekom njegova boravka u tom bunkeru to se mjesto očaja pretvorilo u mjesto mira. Kolbe je sve osuđenike ispovijedio, zajedno su pjevali i molili. Čak i za naciste. Kao da je znao da će za 40 godina papom postati jedan Poljak, a njegovim nasljednikom jedan Nijemac. Tako Ljubav pobjeđuje smrt. A svet je onaj tko je pun Boga. Po čemu prepoznajete pravog vjernika? Po tome što taj neprestano zahvaljuje Bogu.

Ne kanim ovdje u detalje prenijeti tijek propovjedi jer je to nemoguće. Čujem da netko iza mene plače. Na drugoj strani još netko. Pri pričesti stojimo u redu, a župnik najprije silazi do nekih ljudi u crkvi i pričešćuje ih na njihovim mjestima. Pristupa onima iza mene odakle je netko plakao. "Vi ste iz Zagreba? Dođite poslije na sok"-kaže im. Vjerojatno neka obitelj. Kada dijeli pričest vedar je kao anđeo. Na kraju mise župnik je svima zahvalio za dragovolje priloge i dao zanimljiv savjet: iako sutra mnogo ljudi namjerava hodočastiti na Trsat, on savjetuje da na hodočašće idemo sami kad nema gužve, jer se tek nasamo na mjestu hodočašća događaju pravi susreti-bilo s Gospom, bilo s roditeljima za Sve svete. Masa odvlači pozornost od susreta i privlači pozornost na sebe. "Dakle, danas vidjesmo čudesa"-rekoh supruzi na izlasku iz crkve.

Dan nakon toga bila je Velika Gospa. Klanac krene u propovjed tumačeći Otkr 1:6 neočekivanom aktualizacijom: dijete kojeg rađa Žena je svatko od nas. I uvijek se pred svakim nađe Zmaj želeći da Ženi otme dijete. Svatko od nas je u takvoj situaciji. I Žena-Marija bori se za svoje majčinstvo. Marija je ona koja je Bogu uvijek govorila DA, u svakoj situaciji, bez mudrovanja i kalkuliranja, a nije mogla znati da će je to odvesti do križa na kojem će morati gledati Isusovu smrt. I nije pobjegla s mjesta križa. Marija je mir i poslušnost. Zmaj je strah i oholost.

Da je to barem bilo snimiti...ovako mogu prepričati samo nekoliko karakterističnih točaka. Pomislih, šteta što se njegove propovjedi ne snimaju, ili što nema prijenosa da to čuje cijela Hrvatska. U ovako malom mjestu, poznatom uglavnom po brodogradilištu, ovakva Božja bujica na djelu. Nije to izlaganje, nije predavanje, nije to propovijed iz uma za um-kad Klanac krene propovijedati, to su Božje bujice, ideje samo naviru i nose. To je dio Božjeg obilja i preobilja, kad Bog daje Duha ljubavi bez mjere. Ništa profesorski ex cathedra, sve s puno osjećajnosti koja proizlazi iz duhovne dubine, uronjenosti u Boga i zahvaćenosti Bogom. To nosi i odnese svakoga tko sluša. Mjesec dana nije dovoljno da se takva propovjed promisli i promeditira. I to sve bez politike, politikanstva, borbe za bolju prošlost. A opet ti sve bude jasno. Propovijeda živim ljudima koji su tu s njim u crkvi, a ne drži govor narodu i vlastodršcima koji nisu ovdje nazočni. U tome je stvar.

Engleske "vatrene ulice"

Nasilje i razbojništvo koji su se razbuktali proteklih dana na engleskim ulicama nakon žestokih prosvjeda u londonskoj četvrti Tottenham nisu tek puki prolazni metež kakvi se s vremena na vrijeme dogode u državama s većim količinama nataloženog baruta u društvenim odnosima. Oni na svojevrstan način svjedoče o naličju neoliberalnog kapitalizma, odn. što se može dogoditi kad vizije potrošačkog raja na zemlji izblijede, a ljudi koje se njima godinama hranilo kao glavnim jelom izgube iluzije u uvjetima rastućeg siromaštva i besperspektivnosti. Osim četvoro mrtvih i iznimne materijalne štete neredi su izazvali i podosta glavobolje u onih koji su zaduženi da se takve stvari ne događaju. Pod time ne podrazumijevamo britansku policiju, nego prije svega obnašatelje javne vlasti, kao i one koji kulturnom i odgojnom politikom utječu ili namjerno ne utječu na svijest tzv. običnih ljudi, osobito mladih.
Prije nekoliko godina gorjele su i pariške ulice, a u SAD je Bush morao poslati Nacionalnu gardu u New Orleans nakon uragana kako bi spriječio građane najdemokratskije zemlje svijeta da opljačkaju sve što ima ikakvu vrijednost (isto je učinio Clinton u Los Angelesu nakon potresa). Upravo je britanska varijanta njuorlinskog sindroma najviše zapanjila tamošnju javnost. Kriminolog John Pitts izjavio je za The Guardian da je riječ o gnjevnim mladim ljudima uglavnom iz siromašnih sredina koji ne vide pred sobom mogućnost uključenja u uobičajen društven život i koji misle da zapravo nemaju što izgubiti. Vjerojatno je dobrim dijelom u pravu, ali mnoge je iznenadila spremnost i tzv. običnih ljudi da se uključe u pljačke i razvlačenje tuđe imovine čim su samo dobili priliku za to. Nije to isključivo sirotinja, i nisu to samo pripadnici raznih bandi. Najmlađi kradljivac ima samo 11 godine, a u zatvoru je zbog krađe elektroničkih proizvoda, alkohola i cigareta završila i devetnaestogodišnja Laura Johnson. Njeni roditelji su vlasnici farme u Kentu vrijedne milijun funti i poduzeća za istraživanje tržišta. U Croydonu se u pljačku uključio jedan mjesni poštar, u Stockwellu učitelj u školi za maloljetne prijestupnike, u Bethanal Greenu frizerka. Nikako se ne može reći da su krali samo oni bez sredstava za život. Može nam pasti na pamet da se ovako postupalo s tuđom imovinom samo u16. stoljeću u vrijeme raspuštanja engleskih samostana tijekom vlade Henrika Osmog, kad su svi koji su mogli razvlačili sve što se dalo. Tada se to ipak radilo uz znanje vlasti. Međutim, suvremeni „ulični“ prijenos imovine nešto je posve drugo. Zanimljivo je kako u takvim situacijama loše prolaze zemlje civiliziranog Zapada u usporedbi s primjerom Japana čiji su stanovnici nakon razornog tsunamija i potresa pokazali neviđenu međusobnu solidarnost.
Zašto se to dogodilo i hoće li se ponoviti? Ne živimo u Britaniji da bismo mogli kvalificirano odgovoriti na to, ali čak i s ove udaljenosti čini mi se da su engleske "vatrene ulice" plodovi nečeg što se sijalo tijekom nekoliko naraštaja na mnogim razinama, a sad to treba požnjeti. S jedne strane globalni neoliberalni kapitalizam koji ne može postojati bez velike rezervne armije nezaposlenih i kojemu nije ni na kraj pameti omogućiti stanovništvu zemlje u kojoj je zavladao kakvu-takvu mogućnost zapošljavanja (ma dajte, to je prošlo s komunizmom). S druge strane imamo posljedice dugoročnog rastakanja tradicionalnih moralnih vrijednosti; ako više ne vrijede „ne ukradi“ ili „ne ubij“, što me sprječava da se priključim pljaškašima trgovine ili upucam tamo nekog muslimana ako znam da me nitko neće uhvatiti niti kazniti, kako uglas pred medijima ponavljaju brojni sudionici engleskih vatrenih ulica? I onda ostaje zakon jačeg, vlast najveće batine odn. tko se nije skrio, magarac je bio. I tako nastanu vatrene ulice.
Četiri vatrene noći na engleskim ulicama pokazale su da je nešto važno zatajilo u Britaniji, i to ne od jučer. Oni koje boli glava pokušavaju doći do odgovora, ali nemaju vremena za veće analize: kritična situacija zahtijeva brze odgovore i djelovanje. Premijer David Cameron odlučio je barem kratkoročno srediti stvar pojačanom policijskom represijom. Zastrašiti „ulicu“, satjerati je u podzemlje ili u zatvore, ako treba plastičnim mecima, vodenim topovima, i svim što policiji zatreba. Vjerojatno će mu to poći za rukom i „temperatura“ engleskih vatrenih ulica će se sniziti. Hoće li time odstraniti i uzrok njenih bolesti, čak i uz intervenciju vojske u slučaju ponavljanja simptoma? Najavio je i pojačanu kontrolu društvenih mreža. Oho, to je nešto novo! Posvuda su slavili društvene mreže radi njihove uloge u nedavnim narodnim pobunama u arapskim zemljama, a sad bi ih-za početak u Britaniji-počeli ograničavati, možda prema kineskom receptu. Zar se stvar toliko otela kontroli?
Zanimljivo je to da je negdje koncem sedamdesetih godina Aleksandar Solženjicin u svojem slavnom govoru na Harvardu prorokovao kako će doći vrijeme da će Zapad morati manje govoriti o ljudskim pravima, a više o ljudskim obvezama. Sada to isto govori i britanski premijer kada upozorava da treba nešto poduzeti s odgojem djece koja odrastaju bez znanja o tome što je dobro, a što zlo. „Ne radi se o siromaštvu, radi se o kulturi. Kulturi koja slavi nasilje, ne poštuje autoritete i stalno govori o pravima, ali ne o odgovornosti.“ Cameron je najavio osnutak vladinog povjerenstva koje će do listopada pripremiti prijedloge za suzbijanje kuture bandi. Brzo se sjetio! Hoće li to biti dovoljno? Neće, ne budu li se s time promijenila pravila neoliberalnog kapitalizma odn. kulturne i odgojno-obrazovne politike. Ostane li nakon pustošenja engleskih ulica sve u biti isto kako je bilo i do sada, bolest će se samo potisnuti. Do neke druge prigode.