Proud To Be Hethero, odn. nikako da shvatim

Jednom davno u Zagrebu je izlazio list za mlade pod imenom "Polet". Mnogi su ga rado čitali. U jednom broju, prepunom zafrkancije, netko je napisao ovakav oglas: "Uvijek su me učili da muškarci trebaju voljeti žene. Nikada to nisam shvatio. Momci koji to nisu shvatili neka mi se jave. Ne obećavam da ćemo to shvatiti kad budemo zajedno, ali vjerujem, da kad budemo zajedno, neće biti uopće potrebno da to shvatimo." To je najduhovitiji tekst kojeg sam ikad pročitao o homoseksualnosti i homoseksualcima. Pa da parafraziram: mnogi danas nastoje mene i mnoge druge uvjeriti da muškarci ne moraju nužno voljeti žene, nego mogu i muškarce...štoviše, trebali bi probati jedno i drugo, pa da nakon toga odluče. Samo ja nikako da to shvatim. Da se ubijem, ne mogu to shvatiti, ne ide u tintaru i gotovo. Ove godine na moru sam vidio dvojicu francuskih homoseksualaca s usvojenom djevojčicom starom otprilike 4 godine. Brinuli su se za nju, ne mogu poreći, ali neobično je bilo vidjeti da imaju-takoreći-podijeljene uloge: jedan je bio dominantan, drugi više povučen. Takav odnos uloga biva i u hetero obitelji, premda kojiput s obratnim omjerom snaga. Maleckoj je ipak nešto falilo, često je plakala i bojala se. Dečki je nisu uspijevali smiriti. Bili su u susjednoj sobi, pa smo ih žena i ja dobro čuli. Možda to nema veze s njima kao takvima...vjerojatnije je da joj je nedostajalo ono iskonsko žensko i majčinsko. Dečki su, igrajući se s njom, ipak malo previše "po muški" vikali i galamili. Žene su prirodno nježnije s djecom. A protiv prirode ne ide, kolikogod se dečki u najboljoj namjeri trudili.