Jedan takav izvor mudrosti pokazao mi se u knjizi protestantskog publicista Boba Georgea Klasično kršćanstvo (GMI, Budimpešta). Znam kojiput biti kritičan prema raznim protestantskim shvaćanjima s kojima se ne slažem, ali moram pošteno priznati da se i u tom taboru nađe puno toga dobroga po milosti Božjoj. Pa evo jednog predivnog dijela iz te knjige.
Bob George ima sina koji se zove poput njega, Bob (Robert). Kad je diplomirao, bezuspješno je pokušavao pronaći posao u rodnome Dallasu. Neuspjesi su ga obeshrabrili, a otac, Bob senior, pozvao ga je jednom prigodom na doručak kako bi ga ohrabrio. Ugodno su razgovarali, i sin se malo pomalo oraspoložio. Zahvalio je ocu za sve što je ovaj u životu učinio za njega.
"Nikad nisam sumnjao da me voliš"-reče sin.A tada je ocu nešto sinulo.
Bobby-reče otac-ja sam te uvijek volio i uvijek ću te voljeti, no želio bih te nešto upitati. Jesi li uvijek znao da te prihvaćam?Sinov odgovor potresao je oca do dna.
Ne tata, bojim se da mislim da me ne prihvaćaš. Ustvari, mislim da nikada nisam osjećao da me prihvaćaš. Mislim da sam uvijek smatrao kako bi me radije vidio kao duhovniju osobu, osobu koja bi više čitala Bibliju i više se posvetila Crkvi, a ne poduzetništvu.Ovdje treba napomenuti da protestanti nemaju svećenike poput katolika, nego se pastori biraju ili imenuju iz redova više ili manje teološki obrazovanih laika, pa su laici mnogo više uključeni u razne crkvene službe nego kod katolika (op. Lucijan Antun).
Otac Bob se zamislio, i sjetio kako je u svojoj revnosti kao novoobraćenik obilazio s Biblijom susjede i vodio sina u te posjete, iako sin očigledno nije imao takvu želju, a prilikom očeva razgovora s potpuno nepoznatim ljudima spuštalo bi mu se srce u pete od nelagode i straha. To nelagodno iskustvo dovelo je sina do stajališta da je najbolje držati se u crkvi po strani, a i do zaključka da će ga otac zbog toga uvijek donekle poprijeko gledati. Na koncu su obojica uspjeli sve to razjasniti.
Sada je bila prilika reći Bobbyju da sam pogriješio-nastavlja otac s pričom-i zatražiti ga da mi oprosti sve gluposti koje sam učinio. I još važnije, mogao sam mu reći kako nje samo da ga volim, nego ću ga uvijek voljeti i prihvaćati onakvog kakav je. Da bi zadobio moje prihvaćanje ne mora učiniti ili postati ništa drugo od onoga što već je. Tu nema "ako". Prihvaćam ga i volim odmah i sada...Velik i uzvišen zaključak, zar ne? Međutim, Bob George (otac) ide u razmatranju još dalje, primjenjujući to iskustva iz razgovora sa sinom na odnos vjernika s Bogom. Prema njemu, mnogi vjernici žive opterećeni osjećajem trajnog neuspjeha u udovoljavanju Božjim zahtjevima, misleći da se najprije sami moraju svojim djelima dokazati pred Bogom da bi tako stekli njegovo prihvaćanje. Budući da to ne mogu izvesti, ostaju trajno nemirni. O Bogu razmišljaju kao o osobi udaljenoj milijune kilometara od njih, sjedećoj na nebu prekriženih ruku i negodujućoj nad njima.
Ovim je zatočenim ljudima poznato biblijsko učenje prema kojem ih Bog voli, ali duboko usvojim srcima ne vjeruju da ih Bog prihvaća. Njegova ljubav postaje u njihovim životima beznačajna i bezvrijedna. Često će reći: "Pa što? Bog ionako voli svakoga". Žele reći da je ljubav koja dolazi od Boga nejasna, univerzalna i neosobna.I nakon niza jednostavnih i dubokih zapažanja Bob George završava s prastarom kršćanskom istinom prema kojoj je naše prijateljstva s Bogom posljedica Božje inicijative i Njegova dara, a ne naših napora.
Ono je poput bilo kojeg drugog dara. Sve što trebate učiniti je prihvatiti ili odbiti taj dar. Jednom kada ga primite, vaš je!
