Pariško otrežnjenje

Pariz, "Grad svjetlosti", prekjučer se pretvorio u grad tame i boli. Teroristički napad, koji je odnio najmanje 128 života, ponovno je pokazao krhkost i lomljivost današnjeg europskog društva, kao i njegovu praktičnu nemogućnost da učinkovito zaštiti svoje građane unatoč iskustvima iz prethodnih napada takve vrste. Doista ne bih htio da se takvo što igdje više ponovi, ali ne vidim da su uzroci terorističkih napada otklonjeni. Nije ih lako otkloniti zato što su proizvod niza globalnih procesa koji i dalje traju i ništa ne nagoviješta da bi mogli uskoro prestati. Pariško otrežnjenje došlo je u trenutku kad se Europa trese pod pritiskom masovne imigracije i kad se temelji na kojima je njena zgrada sagrađena umnogome dovode u pitanje. Dakle, u najgorem trenutku. Ono što možemo zaključiti je to da će budućnost Europe vjerojatno biti nasilnija i opasnija nego što je bila nakon raspada komunističkog bloka, i da s tim svaki pojedinac mora računati. I da od raja na zemlji-kako su neki možda zamišljali europski san-očigledno neće biti ništa.

Gledano duhovnim očima, pariška tragedija donosi još jedno otrežnjenje koje je izrazio još C. S. Lewis riječima da "dok traje rat, nijedan čovjek neće vjerovati u to da će vječno živjeti na zemlji." 128 ljudi je poginulo nasilnom smrću, zapravo su ubijeni nedužni i s predumišljajem. Takvo što može se u budućnosti dogoditi i nama kojima trenutno možda ne prijeti takva opasnost, ali nasilna europska budućnost mogla bi i to dovesti u pitanje. U kakvom duhovnom stanju se tada možemo probuditi na onome svijetu i kakvi ćemo stati pred našeg Stvoritelja? Hoćemo li biti spremni?

Zato je pariška tragedija upravo uoči blagdana Krista Kralja otrežnjenje za sve koji su se možda duhovno uspavali i koji misle da se smrt može pripitomiti, odgoditi na neodređeno vrijeme ili vezati i modelirati europskim propisima i medijskim pričama koje nam daju lažan osjećaj sigurnosti. Ne možemo naručiti način na koji ćemo umrijeti na ovome svijetu. Možemo pak mnogo toga poduzeti da nakon smrti ne doživimo nešto mnogo gore-vječnu odbačenost od Boga i vječne muke. Zato je svako otrežnjenje uvijek dobro ako dođe na vrijeme. Ako se pravilno shvati, svatko od nas, ali i Europa u cjelini, može u budućnosti izbjeći mnoge teške probleme.

Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: "Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti." (Lk 13:1-5)

Sve što želite da ljudi čine vama...za razmisliti!

Lela je radila u velikoj tvornici mesnih proizvoda. Jednog dana, kada je završila sa svojom smjenom, otišla je u hladnjaču da nešto provjeri. U trenutku nepozornosti vrata hladnjače su se zatvorila i ona je ostala zarobljena.

Iako je vikala i dozivala pomoć, nitko je nije čuo jer su svi već otišli kući, a hladnjača je bila izolirana tako da je nitko nije mogao čuti i da je bio blizu. Ostala je u ovoj prehladnoj prostoriji i znala je da je osuđena na smrt ako bude morala dočekati jutro.

Nakon nekoliko sati djevojka se već gotovo potpuno smrzla i opraštala se od života. Ipak, u jednom trenutku vrata je otvorio noćni čuvar i izvukao je iz hladnjače.

Kada je kasnije pitala čuvara zašto je došao do hladnjače i otvorio vrata iako to nikada ne običava činiti, objasnio je: "Radim ovdje već 35 godina. Na desetine zaposlenih svakog dana izlaze i ulaze, ali ti si jedna od rijetkih koja me svako jutro i svako večer pozdravi. Mnogi se prema meni odnose kao da ne postojim. Danas kada si došla rekla si mi "Dobro jutro, kako ste" i nasmiješila se. Ali nakon radnog vremena shvatio sam da nisam čuo tvoje "Doviđenja, vidimo se sutra". Te riječi me podsjete da sam osoba. Znao sam da nešto nedostaje i zato sam krenuo u potragu po tvornici. Tako sam te pronašao.

Pouka: Poštujte ljude. I čuvar i čistačica su ljudi kao i vi. Osobito cijenite one ljude koji mogu razgovarati s doktorom znanosti, ali biti ljubazni prema nekome tko je u tom trenutku na nižoj poziciji. Nikad ne znate šta će biti sutra.

Izvor: Internet (autor nepoznat)

Na groblju

Usnuh san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima.
Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima.Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.
"Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?" upitah ga zgranuto.
A groblje bijaše nepregledno.
"Ovo nije dječje groblje," reče mi "ovdje počivaju odrasli ljudi."
"Pogledaj što piše" - upozorih ga na natpise.
On se bolno osmjehnu.
"Znam", reče.
"Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer, samo su toliko živjeli."

(Stjepan Lice)