Gledano duhovnim očima, pariška tragedija donosi još jedno otrežnjenje koje je izrazio još C. S. Lewis riječima da "dok traje rat, nijedan čovjek neće vjerovati u to da će vječno živjeti na zemlji." 128 ljudi je poginulo nasilnom smrću, zapravo su ubijeni nedužni i s predumišljajem. Takvo što može se u budućnosti dogoditi i nama kojima trenutno možda ne prijeti takva opasnost, ali nasilna europska budućnost mogla bi i to dovesti u pitanje. U kakvom duhovnom stanju se tada možemo probuditi na onome svijetu i kakvi ćemo stati pred našeg Stvoritelja? Hoćemo li biti spremni?
Zato je pariška tragedija upravo uoči blagdana Krista Kralja otrežnjenje za sve koji su se možda duhovno uspavali i koji misle da se smrt može pripitomiti, odgoditi na neodređeno vrijeme ili vezati i modelirati europskim propisima i medijskim pričama koje nam daju lažan osjećaj sigurnosti. Ne možemo naručiti način na koji ćemo umrijeti na ovome svijetu. Možemo pak mnogo toga poduzeti da nakon smrti ne doživimo nešto mnogo gore-vječnu odbačenost od Boga i vječne muke. Zato je svako otrežnjenje uvijek dobro ako dođe na vrijeme. Ako se pravilno shvati, svatko od nas, ali i Europa u cjelini, može u budućnosti izbjeći mnoge teške probleme.
Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: "Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti." (Lk 13:1-5)