Rastući ocean raznih svjetskih problema kojima se ne vidi kraj niti rješenje naveo je neke utjecajne ljude poput fizičara Stephena Hawkinga[1] da ponovno kao moguće rješenje prizovu nastanak svjetske vlade[2]. Ne bih ovdje spominjao bezbrojne ozbiljne i manje ozbiljne komentare prema kojima svjetska vlada već postoji i radi iz sjene, nego tek da dadem kratak načelni osvrt zašto mislim da to nije dobra ideja. Štoviše, zašto je to zapravo loša ideja, ali bi na neugodno iznenađenje mnogih mogla čak i nakratko zaživjeti potaknuta raznim negativnim trendovima u našoj civilizaciji.
Hawking i mnogi drugi po svemu sudeći smatraju da današnja
međunarodna tijela poput Ujedinjenih naroda nisu više sposobna nositi se s
izazovima svjetskih procesa, i da su se opasnosti tako nagomilale da ih je
moguće kontrolirati i spriječiti samo iz središnjeg svjetskog centra moći koje bi imalo daleko
veće ovlasti od te središnje međunarodne organizacije. Iako UN mogu izglasovati
sankcije ili čak pokrenuti rat protiv neke „neposlušne“ države, mehanizam
njihova odlučivanja podliježe suglasnosti velikih sila u Savjetu sigurnosti
odn. pravu veta pojedinih sila. Stoga ga je lako blokirati. Ukoliko bi se pravo
veta ukinulo, tad bi UN postale mnogo učinkovitije. Teško je, naravno,
zamisliti da bi se ijedna velika sila tek tako odrekla prava veta, osim da na
to bude prisiljena i da nema izbora. Takvo što je zamislivo samo u slučaju
događaja koji bi je potpuno onesposobio u ulozi velike sile-potpun ratni poraz
ili gospodarski krah koji bi doveo do sloma države ili njezine dezintegracije. Nema
države, nema prava veta. Kako jednostavno, Watsone! Ali ne demokratski, a još manje
miroljubivo.
Tek tada bi započeo divlji rodeo. Prizivanje svjetske vlade
koja bi imala moć i vojnu silu kojom bi mogla dijeliti packe i pljuske posvuda
po svijetu značilo bi nestanak svijeta kakvog poznajemo, s potpunom promjenom
društva i kulture. Bila bi to prava globalna revolucija, ali ne potaknuta nižim
slojevima, nego onima koji smatraju da se svijetom više ne može upravljati na
stari način. A kad krenu revolucije, tad obično padaju glave i teško se
iskušavaju životni temelji na kojima ljudi stoje. Pogonsko gorivo svih revolucija
jesu njihovi neprijatelji koje treba odstraniti radi „općeg probitka“. Nešto
slično gledalo je čovječanstvo u povijesti Rimskog carstva: kada Republika više
nije mogla zaustavljati građanske ratove i pobune, njezin reprezentativni
organ-senat-dao je svu vlast u ruke „prvom među jednakima“, božanskom
imperatoru koji je zahvaljujući silnoj koncentraciji moći uspio uvesti red i
satjerati neprijatelje države u podzemlje ili zatvore. Protiv cara nije
postojao zakon i nitko se nije mogao prizvati na neko više sudište od carskog
ako bi bio osuđen. Znalo se čija je zadnja. Tako bi moglo biti i s nekom
budućom svjetskom vladom.
Glavna nepoznanica u problematici formiranja svjetske vlasti
jesu njezin svjetonazor i iz njega potekle vrijednosti koje bi zastupala. Bi li
radila za opće dobro, ili bi išla logikom smanjenja broja gladnih usta kao izvora
potencijalnih nemira u svijetu? Kako bi se nosila s financijerima svojih
aktivnosti i njihovim zahtjevima? Bi li mogla uskladiti svijet bogatih i
privilegiranih s onim drugim? Kome bi odgovarala za svoj rad, kad je izvjesno
da je tehnički nemoguće organizirati globalne izbore sedam i više milijardi
ljudi za nekakav svjetski parlament? Bi li svjetska vlast uopće mogla demokratski
funkcionirati suočena s izazovima koji bi zahtijevali primjenu nasilja i
stvaranja kraćih ili duljih ratnih ili poluratnih stanja u svijetu? Bi li
poštivala slobodu savjesti i dopustila postojanje legalne oporbe?
Previše je tu nejasnoća i neodgovorenih pitanja koja zapravo
otvaraju mogućnost da se razvoj neke buduće svjetske vlasti kakogod ona
izgledala usmjeri u pravcu globalne diktature ili autoritativnog centra moći.
Čak ni obične svađe među pojedinim ljudima često nije moguće riješiti na lijep
način, a kamoli ratove među narodima. Međutim, kad se vlast jednom prihvati
mača u uspostavljanju reda i mira, tada teško mač vraća u korice ukoliko na to
nije prisiljena. A neku buduću svjetsku vlast zapravo nitko ne bi mogao
prisiliti ni na što. Čak je i Rimsko carstvo u vremenima dvostoljetnog Rimskog
mira moralo neprestano izdržavati vojsku od 30 legija za obranu vlastitog
poretka, a pobune i ratovi sveudilj su izbijali čas ovdje, čas ondje. Mogućnosti
korupcije i zlouporaba u takvim uvjetima ne bi se mogle niti sagledati, a takav
mir mogao bi u stvari biti gori od najgoreg nemira. Ne bih rekao da bi to
donijelo povoljne mogućnosti za rast Kraljevstva Božjeg. Naprotiv. Zato je to u
startu loša ideja.
[2]
osnovni uvod u problematiku svjetske uprave ili vlade na https://en.wikipedia.org/wiki/World_government
