Ivica Klanac, Sveti Nikola i partizan

Ivica Klanac je župnik u Kraljevici kraj Rijeke (župa Sv. Nikole). Donedavno nisam ni čuo za njega sve dok pred Porcijunkulu sa suprugom ne navratismo na nedjeljnu misu. U tom malom mjestu nisam očekivao da ću nešto posebno čuti, možda nešto tradicionalno, u smislu "budimo dobri ljudi, dajmo sirotinji i nemojmo se svađati". Čuo sam u životu puno propovjedi svih vrsta, katoličkih i protestantskih. Dobrih, osrednjih i loših. Kad ono puna crkva ljudi, a iziđe župnik, vlč. Ivica Klanac (oko 35 godina, ne znam sigurno) i održi propovjed da su mi bukvalno "oči ispale". Bilo je to pred porcijunkulu. Naravno da smo i sljedeće nedjelje bili kod njega na misi, a propovjed još bolja. Čovjek sipa iz ruke Stari i Novi Zavjet, citira svece, potakne te na razmišljanje i izazove na odluke, a sve to na pristupačan način pun osjećaja. Mislim da ćemo se još koju nedjelju zaletjeti u Kraljevicu iz Zagreba. Njegova druga propovijed bila je usredotočena na stih iz proroka Jeremije: "Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim i srce mi dršće za njega od nježne samilosti" - riječ je Gospodinova. Dakle, ne bojte se-poručuje vlč. Klanac. I proslijedite tu Božju ljubav svima oko sebe. Riječima i djelom.

Bez nakane da primjenjujem ovaj zaključak na politička razmišljanja, nisam mogao ne primijetiti mali kraljevički paradoks nakon mise. Pred crkvom stoji velik kip Svetog Nikole koji gleda prema ulazu. Blagdan toga sveca u Kraljevici je danas i dan grada, a fešta njemu u čast traje cijeli tjedan od 29. listopada do 6. prosinca s hodočašćima, pa i podvodnim hodočašćem do u more uronjenog kipa Sv. Nikole. Ujedno grad daruje poklone predškolskoj i školskoj djeci. Nije da to sad reklamiram, ali treba navesti.     
                         


Od crkve do rive vode silazno stepenice na čijem kraju je spomenik borcima NOB-a u liku partizana koji baca bombu. Poznato je da Kraljevica imala dugu tradiciju komunističkog pokreta, čak je i Tito u tamošnjem brodogradilištu organizirao štrajk u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Stoje tako oba kipa nedaleko jedan od drugoga, iako se izravno ne vide. Neobičnog li suživota! Imaju si štošta reći, i mogu zamisliti kako tiho razgovaraju kad nema ljudi oko njih. A možda nabace i koju partijicu karata kad im dojadi ćakulanje.



----------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:

7.12.2011. 12:28:46 | Neregistrirani korisnik [ssss]
Mogu samo reći da je svećenik kojeg se samo može poželjeti. Ja sam bila na jednoj ženidbi, tako je održao misu i čin vjenčanja da sada nakon 9 godina od toga prođu mi žmarci po tijelu kada se sjetim. Nešto predivno..., a poruke su bile usmjerene kako mladima koji su stupili u brak tako i roditeljima i cijeloj rodbini.. poruke koje su bile utemeljene, a ne pričane samo da se nešto kaže... Predivno... Kada sam nedavno čula da je sada u Kraljevici, poželila sa da ga ponovno vidim i da se osobno sa njim sretnem....

15.8.2011. 17:51:40 | lucijan2
Nakon godinu dana uspio sam doći do Kraljevice na dvije Klančeve mise. Opširnije o tomu u novom postu. Tek da kažem da je on definitivno najbolji propovjednik kojeg sam u životu čuo. (v. post Božja bujica u Kraljevici, 18.8.2011.)

22.5.2011. 0:09:34 | Neregistrirani korisnik []
Divan čovjek. Ne postoje riječi s kojima bih ga mogla opisati. Jednostavno ga volim i to je objašnjenje. Koliko mi je puta pomogao u životu ! Neka ga Bog dragi blagoslovi i čuva,našeg vlč. Ivicu Klanca.

22.8.2010. 23:00:11 | Neregistrirani korisnik []
Bila sam na ovoj propovjedi o kojoj govorite u na misi u Kraljevici vlč. Ivica Klanac je živo čudo. Mnogi su cijelu propovje preplakali ili klečali. Bila sam na puno semenara i propovjedi, ali ovako nešto još nisam čula. Nisu samo bitne riječi nego način na koji taj čovjek prenosi tu riječ Božju, s toliko ljubavi. Nevjerojatno! Rekla sam također da ću se zaletiti koji put iz Zagreba na misu tamo. Hvala Bogu na takvim crkvenim pastirima.

Marijo, Marijo

Danas je blagdan Velike Gospe, pa pomislih zapisati jedno razmišljanje. Evo što je ispalo.
Mnogo godina mislio sam da je Isus dovoljan, a Marija nepotrebna, jer zašto da se s ičim obraćam "tajnici" kad mogu po Svetom Duhu izravno do "šefa". A Isus prihvaća ljude kakvi jesu, pa Marija nije sveznajuća niti sveprisutna jer to može biti samo Bog...
Kad sam kasnije malo bolje shvatio koliko Božji ugodnici u nebu nisu vezani našim vremensko-prostornim uvjetovanostima, pa još malo više odnos Isusa i Marije kakav je bio ovdje na zemlji, promijenio sam mišljenje i zaključio da je Isus zaista dovoljan-ali da je i Marija potrebna i dobrodošla. Ne zato što nas Isus ne bi mogao spasiti bez Marije, nego zato što, uranjajući u njene puteve, lakše možemo doživjeti i shvatiti Božju ljubav prema ljudima. Marija je tu ljubav iskusila u više dimenzija: od one radosne pri najavi rođenja Sina, do tragične prilikom Raspeća, kad je shvatila cijenu koju takva Ljubav plaća zbog odlučnosti ispuniti obećanje davno dano čovječanstvu, sve do proslavljene ljubavi u velikom "oblaku svjedoka" (Heb 12:1) na nebu. Svi ti nebeski svjedoci dospjeli su tamo nastojeći na zemlji provoditi ono što je Božje, pa nije za vjerovati da su se u raju promijenili. Ako se Bog zanima za nas, sigurno se zanimaju i oni. Tako je i Marija zainteresirana za ishod našeg zemaljskog hoda, jednako kako su Mojsije i Ilija bili zainteresirani za ishod Isusove muke u Jeruzalemu (Lk 9:31). Niti Mariji niti svecima nije svejedno kako je nama na zemlji, jer to ni Bogu nije svejedno, a boravak u raju prije Paruzije sigurno nije tek nekakva zaslužena mirovina u kojoj se ispijaju pićenca na rubu bazena i govori "nek se oni na zemlji snađu kako znaju, mi smo svoje odradili". Takvo "penzioniranje" ne ide mi uz Božji mentalitet, a sigurno ni uz Marijin, jer inače ne bi bila sva Božja.
"Ti gledaš u meni princa Crkve, ali ja sam prekršio sve svoje zavjete"-govori u dirljivoj sceni serije "Ptice umiru pjevajući" kardinal DeBricassart mladome Daneu koji želi postati svećenik, a za kojeg kardinal ne sluti da mu je zapravo sin, rođen iz ljubavi s prijateljicom Maggie. "Ipak, barem ste pokušavali"-odgovori mu na pravi svetački način Dane, ne znajući da to poručuje svojem zemaljskom ocu koji će ga kasnije, još uvijek ne znajući tko je, zarediti za svećenika. I to je to. Barem pokušavati, imati dobre volje, to je nekakav minimum koji nam, a i da ne slutimo, može u život privući nekog nevidljivog svetog dobronamjernika iz nebeske galaksije, pa se čudom začudimo nakon nekog vremena kako se stvari oko nas počnu poboljšavati. Naravno da bi od pokušavanja trebalo ići i prema ostvarivanju, ali to ipak nije svima jednako dano. "Barem ste pokušavali"...
Kardinal je bio dobro svjestan svojih zatajenja i pritisnut težinom odgovornosti pred Bogom, znajući da će Bog od njega kome je više dano, više tražiti. Imao je grižnju savjesti koju osjeća svaki čovjek kad se pogleda u Božje ogledalo, poput Petra koji je, shvativši tko je zapravo Isus, uzviknuo: Idi od mene, Gospodine, jer sam griješnik! Kasnije je spoznao dubine Isusove sposobnosti opraštanja, ali jedno mu je ostalo, jednako kao i svakome tko iskreno želi Boga slijediti: breme odgovornosti za svoj život, odgovornosti da dade dobre plodove i da se pokaže dostojan povjerenja. To je u odnosu s Isusom nemoguće izbjeći.
U odnosu prema Mariji primjećujem nešto drugo.
Povjerenje koje mnogi od nas imaju prema njoj vjerojatno proizlazi iz toga što ona nema sudačku vlast poput Isusa, pa pred njom možda ne osjećamo grižnju savjesti u tom smislu kakvu možemo osjetiti pred Bogom. A to je upravo zato što Marija nije bog, i začudo da toga pojedini nekatolici ne shvaćaju. Marija ne mora na sebi nositi odgovornost za održavanje kozmičke pravednosti u smislu kakvu ima Bog, jer samo Bog može nepopravljivo zlo predati zauvijek vječnoj propasti. Marija je ona koja nas, naprotiv, upućuje na Sina koji spašava one "koji barem pokušavaju". Zato kod nje najviše volim atribut "pomoćnice kršćana". Čini mi se da najbolje izražava njenu bit. Kakva je bila na zemlji, takva je i sada.

Sveti Maksimilijan Kolbe

Danas je dan Svetog Maksimilijana Kolbea, poznatog ponajviše po tome što se dragovoljno javio da bude pogubljen kako bi od smrti izbavio svojeg bližnjeg. Tekst o njemu kojeg objavljujem preuzet je se web stranice župe Sv. Maksimilijana Kolbea u Zagrebu http://www.sv-maksimilijan.hr/sv-maksimilijan-kolbe/, 14.10.2010.

Djetinjstvo i obitelj

Rodio se pod imenom Rajmund Kolbe u Zdunskoj Woli, u siromašnoj radničkoj obitelji. Imao je četvero braće, od kojih su dva umrla kao djeca. Preostala dva brata, postala su franjevci konventualci. Roditelji su također otišli u samostan, no njegov se otac nije mogao naviknuti te je otišao među dobrovoljce za oslobođenje Poljske od ruskog jarma. Pao je u zarobljeništvo i bio je ubijen. Zbog toga je najstariji sin, napustio samostan i otišao u rat. Vratio se ranjen, a sudjelovao je i u Drugom svjetskom ratu, u kojem je završio u Auschwitzu, gdje su ga nacisti pogubili 1943.
 Školovanje i studij

Rajmund je bio jako darovit i pobožan. Zbog siromaštva, nakon završene osnovne škole, nije se mogao odmah dalje školovati. Naknadno su mu pomogli lokalni župnik i apotekar te je otišao u trgovačku školu. U ranom djetinjstvu ukazala mu se Djevica Marija s dvjema krunama u ruci: bijelom i crvenom. Zapitala ga je koju želi. Izabrao je oboje. Značile su čistoću i mučeništvo. U 13. godini stupio je u sjemenište. Uz poteškoće, završio ga je. Poslan je na studije u Rim 1912. U 24. godini života, već je bio doktor filozofije i teologije. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Obolio je na pluća.

"Vojska Bezgrešne"

U Rimu su bile organizirane masonske protukatoličke manifesticije, koje su zabrinule Maksimilijana. Osnovao je katoličku marijansku organizaciju "Vojska Bezgrešne", s ciljem promicanja katoličkih vrijednosti, posebno širenja štovanja Blažene Djevice Marije. Imao je u planu koristiti medije, tiskati novine, osnovati radio postaje, formirati katolička kazališta i dr. Vratio se u Poljsku 1919. Nalazio je na nerazumijevaje redovnika, koji su ga smatrali zanesenjakom. No, nije se predao. Počeo je graditi samostan Niepokalanow – Grad Bezgrešne u blizini Varšave 1927. Za deset godina u njemu je bilo 800 redovnika. Samostan je bio tiskarsko - izdavačko poduzeće s najmodernijim strojevima. Izdavao je mjesečnik u Grodnom, kojem su u početku pripisivali propast. Postao je prvi poljski katolički dnevnik 1935. Tri godine kasnije imao je milijunsku nakladu. Maksimilijan je sazidao vlastitu željezničku stanicu, spojio Niepokalanow s glavnom varšavskom prugom, podigao je radio-postaju, gradio je pistu i hangare za 4 zrakoplova, započeo je osnivanje katoličke filmske kuće. Osnovao je podružnicu u Japanu u gradu Nagasakiju. Došao je tamo s četvoricom redovnika bez novaca, bez znanja japanskog jezika, ali je uspio otvoriti tiskaru i objavljivao je katolički list. Imao je posjed izvan grada, tako da atomska bomba koja je pala na Nagasaki 1945. nije uništila posjed, ostao je čitav. Maksimilijan je planirao proširiti svoje djelovanje u Indiji i Polineziji te u Bejrutu u Libanonu izdavati novine na turskom, perzijskom, arapskom i židovskom jeziku, no dogodio se Drugi svjetski rat. Vratio se u Poljsku.

Drugi svjetski rat, junaštvo i smrt u logoru

Nacisti su 9. rujna odveli redovnike iz Niepokolanowa u logor Amtitz, ali su ih pustili 8. prosinca na blagdan Bezgrješnog začeća. Maksimilijan je nastavio tiskati list na njemačkom jeziku. Kad je u jednom broju napisao: „Nitko na svijetu ne može promijeniti istine“, nacisti su ga uhapsili i odveli 10. veljače 1941. u varšavski zatvor Paviak. Zlostavljan je i pretučen. Tranportiran je u logor Auschwitz. Krajem srpnja 1941. pobjegao je jedan zarobljenik. Zapovijednik logora Fritzsch odredio je, da će desetorica umrijeti zbog toga. Izabrao je te ljude. Među njima je bio jedan mladi narednik Fran Gajownieczek, koji je molio za milost, jer ima ženu i djecu. Maksimilijan Kolbe je prisustovao tome i ponudio se da zamijeni tog mladog narednika. Zapovijednik Fritzsch je pristao. Maksimilijan je umro 14. kolovoza 1941. u predvečerje blagdana Velike Gospe od injekcije karbolne kiseline. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 10. listopada 1982. Spomendan mu je 14. kolovoza.

Misli sv. Maksimilijana Kolbea

Često razmišljaj o poslušnosti! Svaki put kad se prekrižiš, izgovarajući riječi "U ime Oca", posveti Bogu Ocu svoje misli! Na riječi "i Sina", posveti Isusu srce i volju! Spominjući ime Duha Svetoga, savij pleća da bi mogao ponijeti teret napora za slavu Božju, za dobro Crkve i Reda, za spas duša! Kad sklapaš ruke i izgovaraš "Amen", sjeti se da moraš nadnaravno ljubiti bližnjega i to mišlju, riječju i djelom! Ako tako budeš radio, zadobit ćeš Nebo, u protivnom, otići ćeš u pakao. Život je kratak, dakle, i trpljenje. Nebo, Nebo, Nebo! Hrabro naprijed! Uskladi svoju volju s voljom Božjom! Budi poslušan i strpljiv! Uzmi križ i idi za Isusom!

***
O Bezgrešnoj se do sada napisalo vrlo malo prema onome što će se napisati u budućnosti. Javit će se ljudi koji će produbiti tajnu njezina bezgrešnog začeća i izreći o Mariji uzvišene riječi.

***
Kako već znadeš iz filozofije, Bogu se daje to veća slava koliko se više duša privede spasenju. Evo našega ideala: posvetiti sebe i spasiti što više duša! Tako pokazujemo zahvalnost prema presvetom Srcu Isusovu. Kako da to izvedemo? Jasno, samo Bog znade najbolju metodu, jer je sveznajuća mudrost. To znači, samo od njega možemo doznati kako ćemo to izvesti. On nam to priopćuje po svojim predstavnicima na zemlji. Poslušnost, brate, samo poslušnost sigurno nam otkriva volju Božju.