Mnogo godina mislio sam da je Isus dovoljan, a Marija nepotrebna, jer zašto da se s ičim obraćam "tajnici" kad mogu po Svetom Duhu izravno do "šefa". A Isus prihvaća ljude kakvi jesu, pa Marija nije sveznajuća niti sveprisutna jer to može biti samo Bog...
Kad sam kasnije malo bolje shvatio koliko Božji ugodnici u nebu nisu vezani našim vremensko-prostornim uvjetovanostima, pa još malo više odnos Isusa i Marije kakav je bio ovdje na zemlji, promijenio sam mišljenje i zaključio da je Isus zaista dovoljan-ali da je i Marija potrebna i dobrodošla. Ne zato što nas Isus ne bi mogao spasiti bez Marije, nego zato što, uranjajući u njene puteve, lakše možemo doživjeti i shvatiti Božju ljubav prema ljudima. Marija je tu ljubav iskusila u više dimenzija: od one radosne pri najavi rođenja Sina, do tragične prilikom Raspeća, kad je shvatila cijenu koju takva Ljubav plaća zbog odlučnosti ispuniti obećanje davno dano čovječanstvu, sve do proslavljene ljubavi u velikom "oblaku svjedoka" (Heb 12:1) na nebu. Svi ti nebeski svjedoci dospjeli su tamo nastojeći na zemlji provoditi ono što je Božje, pa nije za vjerovati da su se u raju promijenili. Ako se Bog zanima za nas, sigurno se zanimaju i oni. Tako je i Marija zainteresirana za ishod našeg zemaljskog hoda, jednako kako su Mojsije i Ilija bili zainteresirani za ishod Isusove muke u Jeruzalemu (Lk 9:31). Niti Mariji niti svecima nije svejedno kako je nama na zemlji, jer to ni Bogu nije svejedno, a boravak u raju prije Paruzije sigurno nije tek nekakva zaslužena mirovina u kojoj se ispijaju pićenca na rubu bazena i govori "nek se oni na zemlji snađu kako znaju, mi smo svoje odradili". Takvo "penzioniranje" ne ide mi uz Božji mentalitet, a sigurno ni uz Marijin, jer inače ne bi bila sva Božja.
"Ti gledaš u meni princa Crkve, ali ja sam prekršio sve svoje zavjete"-govori u dirljivoj sceni serije "Ptice umiru pjevajući" kardinal DeBricassart mladome Daneu koji želi postati svećenik, a za kojeg kardinal ne sluti da mu je zapravo sin, rođen iz ljubavi s prijateljicom Maggie. "Ipak, barem ste pokušavali"-odgovori mu na pravi svetački način Dane, ne znajući da to poručuje svojem zemaljskom ocu koji će ga kasnije, još uvijek ne znajući tko je, zarediti za svećenika. I to je to. Barem pokušavati, imati dobre volje, to je nekakav minimum koji nam, a i da ne slutimo, može u život privući nekog nevidljivog svetog dobronamjernika iz nebeske galaksije, pa se čudom začudimo nakon nekog vremena kako se stvari oko nas počnu poboljšavati. Naravno da bi od pokušavanja trebalo ići i prema ostvarivanju, ali to ipak nije svima jednako dano. "Barem ste pokušavali"...
Kardinal je bio dobro svjestan svojih zatajenja i pritisnut težinom odgovornosti pred Bogom, znajući da će Bog od njega kome je više dano, više tražiti. Imao je grižnju savjesti koju osjeća svaki čovjek kad se pogleda u Božje ogledalo, poput Petra koji je, shvativši tko je zapravo Isus, uzviknuo: Idi od mene, Gospodine, jer sam griješnik! Kasnije je spoznao dubine Isusove sposobnosti opraštanja, ali jedno mu je ostalo, jednako kao i svakome tko iskreno želi Boga slijediti: breme odgovornosti za svoj život, odgovornosti da dade dobre plodove i da se pokaže dostojan povjerenja. To je u odnosu s Isusom nemoguće izbjeći.
U odnosu prema Mariji primjećujem nešto drugo.
Povjerenje koje mnogi od nas imaju prema njoj vjerojatno proizlazi iz toga što ona nema sudačku vlast poput Isusa, pa pred njom možda ne osjećamo grižnju savjesti u tom smislu kakvu možemo osjetiti pred Bogom. A to je upravo zato što Marija nije bog, i začudo da toga pojedini nekatolici ne shvaćaju. Marija ne mora na sebi nositi odgovornost za održavanje kozmičke pravednosti u smislu kakvu ima Bog, jer samo Bog može nepopravljivo zlo predati zauvijek vječnoj propasti. Marija je ona koja nas, naprotiv, upućuje na Sina koji spašava one "koji barem pokušavaju". Zato kod nje najviše volim atribut "pomoćnice kršćana". Čini mi se da najbolje izražava njenu bit. Kakva je bila na zemlji, takva je i sada.
Nema komentara:
Objavi komentar