Kad se spomene Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, nekima možda padne mrak na oči, jer-kako bi rekli-eto još jedne batine za utjerivanje discipline u neposlušne nacionalne države i njihovu praksu i običaje. Međutim, Sud je ozbiljna institucija koja ima svoju logiku i koja svojim slučajevima ne pristupa olako. U posljednje vrijeme u javnosti su odjeknule dvije sudske presude koje će, bez sumnje, biti značajan pravni presedan u sličnim slučajevima koji se tiču odnosa države i vjerskih zajednica.
Prvi slučaj odnosi se na poznatu tužbu ateistica Soile Tuulikki Lautsi, državljanke Finske i Italije (u ovoj drugoj živi), koja je tužila Sudu Italiju navodeći da izlaganje raspela u talijanskim učionicama predstavlja oblik vjerske indoktrinacije i da kao takvo nije prihvatljivo za odgoj njene djece. Europski sud joj je u prvostupanjskom pravorijeku 2009. godine dao za pravo, ali se na tu presudu žalila Italija uz veliku moralnu potporu iz cijele Europe. Žalbu je razmotrilo Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava i 18. ožujka je donijelo odluku. 15 od 17 sudaca priklonilo se zaključku da raspela na zidovima talijanskih državnih škola u spomenutom slučaju ne predstavljaju kršenje prava na obrazovanje ili na vjersku slobodu.
Najzanimljiviji dio priče koji će sigurno imati dalekosežne posljedice je ocjena Suda o tome što je odn. što nije izvor moguće religijske indoktrinacije u državnim školama. Iako Sud smatra raspelo prije svega vjerskim simbolom, nije dobio dokaze koji bi potvrdili da raspela postavljena u učionicama mogu utjecati na učenike. Čak i ako gospođa Lautsi doživljava nazočnost raspela kao izraz nedostatka poštovanja njenih prava za obrazovanje djece u skladu s njenim filozofskim uvjerenjem, to nije dovoljan razlog da se utvrdi kako je riječ o kršenju prava na obrazovanje.
Sud je također naveo da sama nazočnost raspela u učionicama ne dokazuje postojanje vjerske indoktrinacije. Prema zaključku sudaca raspelo je u svojoj biti tek pasivni simbol i njegov utjecaj na učenike ne može se usporediti s govornom porukom ili sudjelovanjem u vjerskim aktivnostima.
Iz svega se vidi da je Sud u razmatarnju usredotočio na (ne)postojanje onoga što bismo mogli nazvati izravnom religijskom indoktrinacijom (propovjed, vjerski obred ili takvo što). Iz nje je očigledno isključio religijske simbole koji u europskoj civilizaciji imaju stoljetno mjesto i koji su utkani u europsku kulturnu baštinu (za razliku od prvostupanjske presude koja je očito išla za tim da i religijske simbole svrsta u izravnu indoktrinaciju). Da se to dogodilo, mogao je nastati presedan prema kojem bi sa svih javnih mjesta možda trebalo ukloniti sve simbole koji u bilo kojem obliku podsjećaju na religiju. Ili zabraniti izvođenje duhovne glazbe u sredstvima javnog priopćavanja. A takvo što ne bi imalo nikakvog smisla.
Odluka i način zaključivanja i odlučivanja Suda značajna je i u svjetlu prijašnjeg slučaja žalbe Jehovinih svjedoka protiv Rusije, o čemu ćemo opširnije uskoro.
Nema komentara:
Objavi komentar