Kulturni rat nekad i sad

Nakon uspjeha inicijative "Glas za obitelj" za refendumom o unošenju promjene u hrvatski ustav prema kojoj bi se brak definirao kao zajednica muškarca i žene (ili obratno), pojedini političari, protivni toj inicijativi, ponovili su notornu istinu kako u Hrvatskoj bjesni kulturni rat kojeg su pokrenuli tamo neki agresivci protiv mira, blagostanja i prosvjetljenja kojeg našem neukom puku namijeniše spomenuti političari. Malo tko se, međutim, potrudio reći što je to kulturni rat i što sve obuhvaća. Očito je da nigdje ne padaju mrtvi ni ranjeni, iako na sve strane ima poniženih i uvrijeđenih. Neki govore da se osjećaju ugroženo. Dakle, ima tu nešto ratnog, ali ne na polju tijela, nego duha, običaja, svjetonazora i uvjerenja.
Prema nekim definicijama, kulturni rat bi bio sukob između dvaju sustava vrijednosti u jednom društvu. Sukob nije spontan, nego organiziran, iza njega stoje "armije" i "glavni stožeri" s "vrhovnim zapovjednicima". Rat je, naime, planska i organizirana djelatnost, a ne spontan sukob nekih zlih ljudi; spontana možda može biti tučnjava u krčmi, ali ne dugotrajna smišljena djelatnost za  koju se izdvajaju novci i koja može dovesti do dalekosežnih promjena u društvu, pa čak i uništiti mnoge ljudske živote. Uzevši sve to u obzir, nije teško odrediti tko su sukobljene strane u današnjem hrvatskom kulturnom ratu. Na jednoj strani su očito zastupnici tradicionalnih vrijednosti, stanovitog nacionalizma (u dobrom smislu te riječi) te oni koji uglavnom polaze od temeljne teze da postoji Bog kojemu čovjek treba biti odgovoran. Na drugoj strani su pobornici tzv. novoga društva i globalizma, koji uglavnom polaze od teze da Bog ne postoji, a ako i postoji, onda to nije bog kojemu bi čovjek trebao odgovarati za išta u životu. Kao da ga i nema.
Istina je da svatko ima pravo na svoje mišljenje i uvjerenje. Međutim, treba imati na umu i mudru izreku Dostojevskoga, da kad nema Boga, sve je dozvoljeno. Mi bismo dodali-sve osim oružane pobune i neplaćanja poreza.

Jednostavno da ne može biti jednostavnije.

Kada pogledamo malo u povijest, primijetit ćemo da se barem u kršćanskoj Europi kulturni rat vodio prije svega između raznih oblika Države i Crkve, koju je ta ista Država htjela podčiniti. Država se negdje od sredine srednjega vijeka počela osjećati nelagodno tolerirajući unutar sebe velik i razgranat paralelni sustav kojeg je činila poluautonomna Crkva sa svojim velikim posjedima i bogatstvom (nećemo sada o tome koliko je to bogatstvo doista bilo potrebno i je li moglo drukčije). Srednjevjekovni kraljevi de facto nisu imali pravnu vlast nad svećenicima, koji su za prekršaje mogli biti kažnjeni samo pred crkvenim sudovima. S vremenom su kraljevske vlasti jačale i sve uspješnije provodile centralizaciju u upravi zemlje, što je blagotvorno djelovalo na srednjevjekovna uglavnom još uvijek polubarbarska društva. Budući da im je za rastuću moć trebalo sve više novaca, negdje od početka 14. stoljeća intenzivnije su nastojali podvrći svojoj kontroli crkvenu upravu i prihode. Ako to ne bi uspijevalo, odjednom bi se iz čista mira u javnosti pojavljivale teze o prebogatoj Crkvi koja je iznevjerila Evanđelje, ili bi se pojavljivali reformatori koji su se zalagali za "jeftinu Crkvu". U slučaju templarske afere postupak je bio jednostavniji. Francuski kralj Filip Lijepi, uvijek gladan novaca, pridobio je papu Klementa VII u optužbi templarskih vođa za idolopoklonstvo kako bi se domogao imovine toga najbogatijeg crkvenog reda, koji se možda upravo zbog svoje financijske moći ponekad ponašao kao crkva u Crkvi. Stvar je završila spaljivanjem templarskih vođa na lomači, a imetak reda jednostavno je preveden u kraljevsku blagajnu.

Nešto slično događalo se u Europi i u vrijeme Reformacije. Razne koncepcije stvaranja nacionalnih Crkava odvojenih od Rima postojale su i prije Luthera, ali je tek revolucija koju je on započeo omogućila uspješnu provedbu takvih projekata. Uzroke Reformacije možemo prosuditi prema nekim njenim posljedicama: državne vlasti, svjetovni feudalci i gradovi raskupusali su crkvenu imovinu, protestantske Crkve postale su u luteranskim zemljama potpuno ovisne o Državi. Revolucije i građanski ratovi imaju razne posljedice, ali jedna od najvećih je prijenos vlasništva iz jednih ruku u druge. Da bi to ostalo trajno, potrebno je da prenositelj onog od koga je oteto ocrni i proglasi neprijateljem. I to je jedan od oblika kulturnoga rata.

Najočigledniji oblik kulturnog rata, prema kojemu je ta pojava i dobila ime, dogodio se u Njemačkoj koncem 19. stoljeća. 1871. godine, nakon pobjede u ratu protiv Francuske, nastalo je Njemačko carstvo pod vodstvom protestantske Pruske, i upravom pruskog "željeznog kancelara" Otta von Bismarcka[1] (na slici) čovjeka koji je bio najzaslužniji za nastanak nove europske velesile.

Bismarcku je ipak bilo lakše voditi pobjednički ratove protiv Danske, Austrije i Francuske nego li iznutra ustrojiti državu koja je trebala biti što jedinstvenija, a obuhvaćala je mnoštvo kulturno, vjerski i gospodarski različitih državica koje su za sobom imale višestoljetnu neovisnost. Odrastao u protestantskoj Pruskoj, u kojoj je luteranska Crkva bila državna, nije niti u novoj njemačkoj državi mogao zamisliti postojanje nekakve paralelne strukture s unutarnjom autonomijom koja bi okupljala velike mase ljudi, a nad kojom Država ne bi imala neposredni nadzor u kadrovskoj politici ili propisivanju sadržaja i načina rada.Problem s kojim se je Bismarck suočavao gotovo je istovjetan onome koji je morio kraljeve kasnoga srednjega vijeka. Oni su ga rješavali sporazumima s papama, koji bi im dopuštali odlučujuću ulogu u imenovanju biskupa, jer bi kraljevi tako barem posredno nadzirali glavninu crkvene imovine. Međutim, Bismarcku takvo što nije moglo biti  dovoljno. On je tražio potpuniju i kompleksniju kontrolu osobito stoga, što je tadašnji njemački katolicizam (za razliku od današnjeg hrvatskog) imao u parlamentu vrlo snažnu Stranku Centra, glavnu oporbenu snagu koja je Bismarcku bila trn u oku. Uspostavom nadzora nad Katoličkom Crkvom Bismarck bi u stvari prije ili kasnije uspio nadzirati i katoličke političke stranke koje su bile u oporbi.

I tako je 1871. na poticaj Bismarckove Pruske u novom njemačkom Carstvu započeo kulturni rat (Kulturkampf=kulturna borba) protiv Katoličke Crkve. Ovdje je važno napomenuti da je Bismarcku na ruku išao i crkveni raskol koji se u to vrijeme dogodio u Njemačkoj. Upravo 1871. godine osnovali su teolozi i svećenici, nezadovoljni rezultatima Prvoga vatikanskoga sabora, Starokatoličku crkvu, a 1873. izabrali i svojeg biskupa. Iako starokatolicima nije pošlo za rukom pridobiti veći broj katoličkih vjernika, ipak se Bismarck ponadao da će uz njihovu pomoć stvoriti njemačku katoličku crkvu odvojenu od Rima. Stoga je pomagao raskol kolikogod je mogao, a starokatolicima je obilno dijelio državnu potporu. Istodobno je otvorio bojišnicu prema mladoj socijaldemokratskoj stranci, koju nije uspijevao ničime ukrotiti osim da je na neko vrijeme stavi izvan zakona.
Zanimljivo je i za nas poučno znati kakve je propise Bismarck donosio u nadi da će slomiti njemački katolicizam. Navodim ih redom bez godina objavljivanja prema "Kratkoj povijesti Crkve" Augusta Franzena:
1.ukidanje katoličkog odjela u Pruskom ministarstvu bogoštovlja
2.ograničavanje slobode propovijedanja (tzv. Kanzelparagraph)
3.donošenje Zakona o nadzoru škola
4.Zakon o isusovcima; na temelju toga zakona svi su isusovci i "srodni redovi" (primj. redemptoristi) protjerani iz Njemačke
5.Svibanjski zakoni (1873.) - donijeli su državne upute o obrazovanju i namještenju svećenika te o upotrebi posve crkvene disciplinske vlasti i olakšali su istupanje iz Crkve
6.uvođenje obveznog civilnog braka
7.novi Svibanjski zakoni (1874.) i Zakon o starokatolicima-omogućili su starokatolicima makar ih bilo sasvm malo služiti se rimokatoličkim crkvama
8.ukinuće svih samostana (1875.) i redovničkih ustanova i progon svih redovnika iz Pruske osim onih koji su se bavili njegom bolesnika
9.Zakon o krušnoj košari-obustava ikakvih novčanih davanja pruske državi Crkvi; daljnja plaćanja uvjetovanja su potpisom izjave o prihvaćanju i obdržavanje svih zakona donesenih tijekom Kulturkampfa. Budući da su takve izjave potpisivali samo starokatolički "državni svećenici", oni bi dobili sav novac.
Provođenje svih tih zakona nadzirala je policija, a nepokorni su  dobivali novčane kazne ili bili protjerani iz zemlje.

Kulturni rat u Njemačkoj trajao je gotovo devet godina. Zahvaljujući slozi među biskupima, svećenicima i narodom katolici su se Bismarckovim "podijeli pa vladaj" mjerama prilično uspješno odupirali, a Stranka Centra, suprotno očekivanjima "željeznog kancelara", dobivala je sve više glasova na izborima. Na drugoj domaćoj bojišnici Bismarck nije uspio slomiti niti socijaldemokrate, koji su također stjecali sve više članova. Na kraju je veliki Otto popustio, uvidjevši da ne može postići svoje ciljeve, a i zbog velike političke štete koju su mu njegovi zakoni nanijeli. U tome mu je na ruku išao i pomirljiv pristup pape Leona XIII. Od 1880. godine počeo je Bismarck postupno ukidati zakone iz vremena Kulturkampfa, a 1885. godine već je molio papu da posreduje u sporu oko posjeda Karolinskih otoka između Njemačke i Španjolske.

Kad je njemački car Vilim II. 1890. godine posjetio papu u Vatikanu (kao prvi njemački vladar protestantske vjeroispovjesti), Bismarck više nije bio kancelar. Kulturkampf je ostao u povijesnom sjećanju kao jedini njegov projekt koji nije uspio, iako je uspješno organizirao pobjedničke ratove protiv tadašnjih velikih europskih sila Austrije i Francuske i ujedinio Njemačku "krvlju i željezom", kako je govorio. Čini se da je kulturni rat-koji uvijek ima duhovnu pozadinu-ipak nešto drugo.

Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (Ef 6:12,13)

---

[1] Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (od 1865. grof, od 1871. knez (Fürst) od Bismarck-Schönhausena, od 1890.vojvoda lauenburški) (Schönhausen, 1. travnja1815. – Friedrichsruhe, 30. srpnja 1898.) je jedan od najvažnijih vođa u 19. stoljeću; kao kancelar pruskoga kraljevstva (1862. – 1890.) ujedinio je Njemačku serijom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar (1871. – 1890.) njemačkoga carstva.

U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti.

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Otto_von_Bismarck, (28.6.2013.)

 

Hvalospjev Stvoritelju

Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ!
U ustima djece i dojenčadi
hvalu si spremio protiv neprijatelja,
da postidiš mrzitelja, zlotvora.
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?
Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži:
ovce i svakolika goveda,
i zvijeri poljske k tome,
ptice nebeske i ribe morske,
i što god prolazi stazama morskim.
Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji!

(Psalam 8)

Nešto o filmu Agora

Jučer sam uspio pogledati samo nekih desetak minuta filma Agora. Ne ulazeći u kritiku sadržaja ovoga projekta, kojemu je neskriveni cilj pripomoći likvidaciji kršćanstva na licu majčice Zemlje, naišao sam na nekoliko detalja koji su mi dali da se zamislim. Unatoč autorovim pretjerivanjima i iskrivljavanjima događaja, dojmio me se razgovor roba Davusa s jednim tzv. kršćaninom, koji je nakon protužidovskog pogroma u Aleksandriji kojeg je prema filmu potakao biskup Ćiril Aleksandrijski, pomagao u spaljivanju trupala poginulih Židova.
Davus upita: "Ne radimo li možda pogrešno? Nije li Isus na križu oprostio Židovima i rekao Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine"? Njegovi suradnici su mu odgovorili da je Isus to mogao učiniti zato što je Bog, ali oni ne mogu, jer su samo ljudi...i konačno, tko je Davus da se u toj stvari uopće usudi uspoređivati s Isusom?
Davus je u pravu, a potiče na razmišljanje o tome je li za poruku Evanđelja bolje da se širi nenasilno i ljubavlju ili pak ognjem i mačem ili političkim sredstvima državne prisile. Odgovor je, naravno, jasan.
No, prikaz cijeloga filma prepuštam Timu O'Neillu (prenosim s portala Bitno.net).

Film Agora-priča o pravim fundamentalistima

Donosimo jedan članak s bloga ateista Tima O’Neilla, povjesničara amatere, o filmu zvanom Agora.

Agora

Prošla je godina dana otkako sam napisao članak o Amenabarovom filmu Agori, izrazio sam svoje sumnje da će film promovirati Gibbonove mitove o tome kako je Hipatija bila mučenica za znanost, kako su zli kršćani uništili “Veliku knjižnicu u Aleksandriji” 391. godine i kako nas je njeno ubojstvo i uništenje knjižnice odvelo u Mračno doba. Taj je članak izazvao veliku pažnju, izazvao emotivne reakcije i mnoštvo komentara, većinom neprijateljskih.

Naravno, kada sam pisao taj članak film se tek prikazivao na Kanskom filmskom festivalu tako da sam mogao samo komentirati ono što su zvijezde filma i redatelj izrekli u javnim nastupima i intervjuima, te ono malo scena iz trailera. Očekivano, neki od onih koji nisu bili zadovoljni izrečenim ustvrdili su da ne mogu kritizirati film dok ga nisam vidio, iako sam jasno naglasio da ne kritiziram sam film i da ću o njemu prosuditi tek kad ga pogledam.

Agora je sada dostupna u SAD-u i Velikoj Britaniji gdje je privukla dosta pažnje. Još se ne zna kad će film biti dostupan u Australiji tako da sam odlučio prekršiti svoj princip te sam skinuo film sa interneta kako bih ga konačno pogledao.

Dobar, loš i smiješan

Za početak, mogu reći da zapravo ima dosta toga što bi vam se moglo svidjeti u filmu. Kinematografija je bogata i zanimljiva, a scenografija zajedno sa kompjuterski generiranom slikom daje nam živu rekonstrukciju Aleksandrije sa kraja četvrtog i početka petog stoljeća. U par scena Amenabar povlači kameru u zrak(izvan akcije) te nam iz ptičje perspektive daje pogled na grad, zatim povlači kameru van atmosfere i daje nam pogled na Zemlju u cjelini. Nekoliko kritičara je to prozvalo “Google earth” snimkama, ali ja osobno mislim da se sjajno uklopilo u isticanju koliko su zapravo sitne i beznačajne bile nasilne i političke svađe u središtu priče. Amenabar je u par intervjua istaknuo da ga je za snimanje filma inspirirao Carl Sagan sa svojim serijalom Kozmos, te snimke su priznanje Saganovoj sposobnosti da postavi naše ljudske brige u kozmičku perspektivu(iako je, kao što sam opisao u prvom članku, i Sagan uspio u tome serijalu značajno pobrkati povijest o Hipatiji).

Također je Rachel Weisz sa ostatakom glumačke ekipe obavila jako dobar posao sa cijelom radnjom, iako je scenarij na trenutke mogao potencijalno djelovati pomalo nezgrapno. Dijalozi su često čudni, kao što je to često slučaj u povijesnim filmovima, ali Weisz je uspjela scene gdje izlaže Ptolomejski kozmološki model učiniti zanimljivim te je uspjela uprizoriti “samoposjedovanje i jednostavni pristup” Hipatije kakvog ga opisuje Socrates Scholasticus.

Iako je scenografija impresivno detaljna, rimski i grčki elementi pomiješani sa egipatskim motivima, isto se ne može reći za kostime koji su prije “generičke antičke tunike i toge” nego odjeća toga vremena. Još manje pažnje posvećeno je oružju i oklopima rimskih trupa i zaraćenih strana. Izgleda da nitko ne može snimiti “rimski” film bez da rimskim vojnicima obuće generičku kacigu, mač i oklop iz prvog stoljeća, bez obzira u kojem je stoljeću radnja filma. Rimska oprava izgleda kao da je preostala sa snimanja Gibsonove Pasije; kacige iz nekog pseudo prvog stoljeća, kratki mačevi i naravno kožni prsluci kao štit. Bilo bi lijepo kada bi netko sa opsesijom poput mene mogao konačno pogledati film kasnijeg rimskog razdoblja gdje vojnici stvarno izgledaju kao trupe kasnijeg rimskog razdoblja, ali izgleda da previše očekujem.

Film se poigrava sa vremenskim tijekom događaja, kao i sa glavnim likovima priče, ali većinu toga možemo opravdati dramatičnim potrebama. U prvoj polovici priče Prefekt Orestes je prikazan ne samo kao još jedan Hipatijin student nego kao onaj koji je, prema poznatoj priči, javno izjavio svoju ljubav prema njoj te bio odbijen. Priča kaže da ga je Hipatija odbila tako što mu je predala krpu natopljenu menstrualnom krvlju i izjavila “Ovo je ono u što si se zaljubio.” No, film nije ni pokušao razjasniti njezin neoplatonistički asketizam – njeni filozofski pogled nisu objašnjeni osim u nejasnim terminima – tako da taj incident nema nikakvog kulturnog smisla – ispada poput moderne znanstvenice “koja je udana za posao”, a ne kao učenica Plotinove škole.

Znamo da je Synesius, koji kasnije postaje biskup Cirene, bio jedan od njenih učenika. U filmu se javlja i u kasnijem djelu radnje te pokušava nagovoriti Hipatiju da umiri svoje neprijatelje prelaskom na kršćanstvo. Konačno, izmišljeni rob, Davus je uključen u priču kako bi bio treći dio neostvarenog ljubavnog trokuta zajedno sa Orestesom i Hipatijom. Sve te promjene povijesti su prilično podnošljive, ali pravo razilaženje sa poviješću nastaje kada Amenabar i njegov kolega scenarist Mateo Gil započnu sa svojom propovijedi. Tada stvari postaju smiješne.

Knjižnica koje nije ni bilo

Scenarij uključuje dovoljno elemenata i detalja iz stvarne povijesti pa se čini da su Amenabar i Gil dovoljno istražili kako bi bili u stanju prikazati stvari onako kako su se stvarno dogodile. Ali ovo je film sa porukom i ciljem, tako da su svi ti elementi promiješani, umanjeni, suprostavljeni ili jednostavno izmijenjeni kako bi odgovarali Amenabarovim ciljevima. Još važnije, većina elemenata koji podržavaju “poruku” koju nam redatelj propovijeda su naveliko izmšljeni.

Za početak, Aleksandrijska knjižnica je u fokusu prve polovice filma. Amenabar opisuje tu Aleksandrijsku knjižnicu kao jezgru hrama Serapima – ustvari, hram se prikazuje gotovo kao dodatak knjižnici – i opisuju je da sadržava “sve što je preostalo od ljudske mudrosti”. Povijesno gledano, to je problematično na više razina. Za početak, kao što sam objasnio u prošlom članku, nije postojala “Velika Knjižnica u Aleksandriji” kao takva u gradu u to vrijeme. Bivša Velika Knjižnica je degradirana i doživjela mnoge gubitke knjiga kroz stoljeća i zadnje spominjanje te knjižnice je još iz davne AD 135. Znamo iz više izvora da su kolonade Serapeuma u jednom trenutku sadržavale kolekciju knjiga – možda ostatke iz zbirke Velike Knjižnice. Ali Ammianus Marcellinus koji je posjetio Aleksandriju kasnih 360′tih, spominje “dvije neprocjenjive knjižnice” koje su se nalazile u Aleksandriji, ali u prošlom vremenu što znači da se tamo više ne nalaze(u njegovo vrijeme). To odgovara opisima iz pet različitih izvora o uništenju Serapeuma od strane kršćana 391. AD; nijedan od njih uopće ne spominje nikakvu knjižnicu ili knjige. Ta tišina je još značajnija jer je jedan od izvora Eunapius iz Antiohije, koji ne samo da je bio žestoki antikršćanin nego je bio i filozof. Ako je itko imao poriv da barem spomene taj dio uništenja onda je to bio Eunapius, ali nije nigdje spomenuo nikakvu knjižnicu ili uništavanja knjiga.Dakle, ideja da je bilo kakva “Aleksandrijska Knjižnica” ili neka druga knjižnica bila uništena od strane kršćanske rulje godine 391. AD je jednostavno bez ikakvog temelja i dokaza.

Amenabarov scenarij daje nam neke naznake da je svjestan barem nečega od opisanoga. U početnom naslovu eksplicitno piše da je u Hipatijino vrijeme “Aleksandrija posjedovala najveću poznatu knjižnicu”, a nekoliko minuta poslije podnaslov opisuje da je mjesto Hipatijinog predavanja “knjižnica u Aleksandriji”. Ali kasnije jedan od likova spominje “… vatra koja je uništila knjižnicu majku…”, iako to je dio pozadinskog razgovora dok Hipatija govori nešto drugo – manje pozorni gledatelji lako to mogu propustiti. Sam Amenabar u jednom intervjuu referencira se na knjižnicu iz filma kao “drugu Aleksandrijsku knjižnicu”, dakle potpuno mu je jasno da izvorna Aleksandrijska knjižnica više nije postojala 391 AD. No, nije se baš potrudio to razjasniti i svojoj publici, ne samo da je uključio knjižnicu u Serapeum, unatoč dokazima da ni ta manja knjižnica nije postojala u to vrijeme, nego ju je stavio u centar i težište cijeloga kompleksa.

Ne iznenađuje da je također u središtu scene navale na Serapeum od strane kršćanske rulje koja čini vrhunac prve polovice filma. Opisi uništenja Serapeuma jasno govore da rulja nije samo provalila u hram, zapalili su ga i razrušili, ostalo je tek nešto više od temelja hrama. No, film to uopće ne prikazuje, osim rušenja velikog kipa Serapisa i nekih drugih vandalizama, kršćani ostavljaju zgradu netaknutom i potpuno se koncentriraju na uzimanje svitaka iz knjižnica te paljenje u dvorištu hrama. U jednom trenutku dok navaljuju kroz hram netko čak i viče “Zapalite svitke!”, kao da je to cijeli smisao vježbe. Dakle, čudno, Amenabar se ne trudi prikazati što je rulja učinila nego se umjesto toga koncentrira na nešto o čemu ne postoji niti slutnja u izvornim materijalima. Želi staviti naglasak na ideju kršćana kao uništivača antičkog znanja i razuma. Jedna od recenzentica, prihvaćajući tu scenu kao potpuno točnu, naziva je “emotivno najjačim trenutkom filma” i veli “stvarno vas natjera na plač”. Blaženo je nesvjesna da je cijela scena gotovo u potpunosti fikcija.

Politika Aleksandrijskih ulica

Drugi dio filma koncentrira se na sporove unutar grada koji su doveli do ubojstva Hipatije. Opet, Amenabarov i Gilov scenarij pokazuju da su svjesni djela kompleksnosti situacije, ali namjera njihovog filma dovodi do toga da su uvijek kršćani ti koji su prikazani u najgorem mogućem svjetlu. Socrates Scholasticus jasno opisuje da je korijen sukoba za civilnu vlast između biskupa Ćirila i prefekta Orestesa u Orestesovom mučenju do smrti Ćirilovog sljedbenika Hieraxa kojeg je židovska zajednica u gradu optužili da širi neprijateljstvo prema njima. Kao odgovor, Ćiril je zaprijetio židovima naređujući im da “odustanu od zlostavljanja kršćana”, a židovu su reagirali tako što su postavili zasjedu kršćanima u crkvi, ubivši mnoge od njih. Ćiril je uzvratio tako što je poslao svoju rulju na židove i tako ih otjerao(barem neke od njih) van grada.

Amenabar prikazuje neke od uzajamnih čini prijetnji i nasilja, ali izmisli scenu gdje u talibanskom stilu Parabolani pokreće cijeli sukob nakon što se ušuljao u kazalište gdje su židovi imali proslavu subote te ih počinje kamenovati. Takav zapis nigdje ne postoji, ponovno je Amenabar izmislio događaj kako bi cijeli sukob sa židovima te kasnija svađa između Ćirila i Oresta imala za krivca Ćiriliovu frakciju – jasno izobličenje zapisanih činjenica.

Također iskrivljuje drugi incident u tom sukobu. Socrates Scholasticus zapisuje da je Ćiril pokrenuo pregovore sa prefektom, ali “kada je Orestes odbio prijateljske namjere, Ćiril mu prinese knjigu Evanđelja vjerujući da će ga poštovanje prema religiji potaknuti da svoju ljutnju stavi po strani.”(Socrates, Ecclesiastical History, VII, 13) Orestes je odbio tu gestu te se odbio pomiriti sa biskupom. Pomiješana verzija tog incidenta pojavljuje se u filmu, ali, opet je, Amenabar dodao izmišljenu scenu gdje Ćiril implicitno osuđuje Oresta, ne zbog podržavanja židova, nego zato jer je pod utjecajem Hipatije: nešto što nije spomenuto u izvorima. U toj sceni, za vrijeme crkvene službe Ćiril čita prvo poglavlje iz poslanice Timoteju u kojem Pavle naređuje ženi da bude skromna, da se podređuje muškarcu i da bude tiho te osuđuje ženino podučavanje muškarca. Zatim naređuje Orestesu da klekne pred Biblijom iz koje je upravo čitao kako bi priznao da je pročitano istina što Orestes odbija učiniti. Amenabar mijenja incident te stavlja fokus na Hipatiju, unatoč činjenici da je ta scena gotovo u potpunosti izmišljena.

U filmu, nakon te fiktivne scene Ćiril naređuje Parabolanima da odgovore napadom na Hipatiju. Iako je jasno da je to odmazda za mučenje i smrt jednog Ćirilovog sljedbenika od strane Orestesa i posljedica političkih borbi između dva rivali – što odgovara činjenicima – izmišljajući scenu u kojoj Ćiril osuđuje Hipatiju zato što je žena koja uči muškarce, Amenabar širi ideju da je i to bio razlog zašto je Hipatija meta napada – što nije uopće činjenično točno. Ali to je u službi njegovih ideoloških ciljeva i tvrdnje da je Hipatijino podučavanje bilo veliki problem, a ne samo borba političkih frakcija.

Nijedna od frakcija u filmu nije prikazana osobito pozitivno, ali te izmišljene scene učinile su puno da bi bacile na Ćirila i njegove sljedbenike sliku poticatelja problema i kako bi ih prikazale jasnim zločincima u sukobu koji je od, svih strana, bio sukob snaga. Čudno je da su Ćiril i većina njegovih parabolani fanatika crnomanjasti tipovi, koji unatoč tome što su rođeni Aleksandrijanci govore jakim bliskoistočnim naglaskom. Također stalno nose crno. S druge pak strane, pogani i članovi Orestestove frakcije govore razgovjetnim engleskim jezikom viših klasa i većinom nose bijelo. Implikacije i nisu tako suptilne.

Fiktivna znanost i navodni ateizam

Posljednja velika Amenabarova izmišljotina koja je također u službi njegova cilja je poprilično fantastična ideja da je Hipatija bila na rubu, ne samo dokazivnja heliocentizma kada su je ubili nego i potvrđivanja Keplerovih eliptičkih planetarnih orbita u tom modelu. Fillm se referencira na činjenicu da je Aristarchus iz Samosa osmislio hipotezu heliocentrizma u 300 BC, i spominje par razloga zašto je takva hipoteza bila besmislena(iako ne spominje glavni razlog – problem zvjezdanih paralaksa). No, u filmu izmišlja scenu u kojoj prikazuje Hipatiju koja inzistira na toj ideji unatoč tim(za to vrijeme) velikim prigovorima. Smisao tih scena je prikazati ubojstvo Hipatije kao još veći gubitak za znanost od strane neobrazovanih fundamentalista. Hipatija je sigurno bila poznata po svojoj učenosti, ali zapravo ne postoje dokazi da je bila veliki inovator, a kamoli da je imala ikakvih interesa u Aristarchusovoj dugo odbacivanoj hipotezi. Još jednom Amenabarovi izmišljeni elementi služe kako bi podržali njegov cilj pojednostavljenja svega u priču o “neznanju i fanatizmu protiv znanosti i istraživanja”

Također, film očito implicira da je Hipatija bila posve nereligiozna ili čak ateistkinja – opet nešto što nema temelja niti u jednom od izvora. Suočena sa optužbama da nema religije(“netko tko, po svom priznanju, vjeruje u apsolutno ništa”) Hipatija odgovara, poprilično nejasno, “Vjerujem u filozofiju”. Poslije je Ćiril opisuje riječima “žena koja je izjavila javno svoju bezbožnost.” Još jednom, Amenabar izmišlja nešto što nema temelja u nijednom izvoru, ali odgovara propovijedi koju njegov film propovijeda.

Svako malo su u priču dodani elementi koji nisu u izvornim materijalima; uništenje knjižnice, kamenovanje židova u kazalištu, Ćirilovo osuđivanje Hipatijinog učenja jer je žena, utvrđivanje heliocentizma i Hipatijina navodna ireligioznost. Svaki od tih izmišljenih elemenata ima svoju svrhu u naglašavanju ideje da je Hipatija bila slobodno misleća izumiteljica koju su ubili jer je njeno učenje ugrožavalo fundamentaliste neznalice. Činjenica da Amenabar to tvrdi na temelju stvari koje je izmislio i pomiješao sa stvarnom pričom pokazuje nam koliko je takva interpretacija neutemeljena.

Reakcije

Iako neutemeljena, mnogi gledatelji i kritičari su očekivano oduševljeno prihvatili takvu priču. Jedan od IMDB recenzenata sigurno je shvatio tu poruku, naslovio je svoju recenziju “Ateisti cijeloga svijeta ujedinite se!” Jedan drugi zapisuje, “Amenabar je izjavio prije prikazivanja filma, da Aleksandrijska knjižnica nije bila uništena možda bi već sletili na Mars”. Treći izjavljuje “Nadam se da će film biti cijenjen i shvaćen, da ćemo nešto naučiti iz filmskog prikaza povijesti, ne smijemo dopustiti uništenje umjetnosti, povijesti, znanja i poštovanja koje omogućuje civilizaciji da procvate.” Takvi komentari su tipični. Gledatelji su prihvatili sve te izmišljene pseudopovijesne dodatke priči bez propitivanja i zadovoljno poslušali propovijed na kojoj počivaju.

Nekoliko blogova i članaka pokušali su odgovoriti na ta iskrivljenja povijesti( Otac Rober Baron,decentfilms.com, Jeffrey Overstreet, i Catherine of Siena Institute). Svi nabrojani su kršćani. Neki od njih su se pokušali obraniti od optužba da su pristrani referencirajući se na moj prošlogodišnji članak( jedan sudionik rasprave zapisuje da sam “ni manje ni više nego ateist”), ali znam na temelju svojih susreta sa istinskim vjernicima u Da Vincijev Kod, da će činjenica da su kršćani dovesti do ignoriranja i odbacivanja takvih pokušaja – ljudi se vole držati mitova koji podržavaju njihove ideje.

Sve to znači, poprilično ironično, da ovaj film razotkriva tko su pravi fundamentalisti u ovoj priči.

http://www.bitno.net/kultura/film-agora-prica-o-pravim-fundamentalistima/, 9.6.2013.