Prema nekim definicijama, kulturni rat bi bio sukob između dvaju sustava vrijednosti u jednom društvu. Sukob nije spontan, nego organiziran, iza njega stoje "armije" i "glavni stožeri" s "vrhovnim zapovjednicima". Rat je, naime, planska i organizirana djelatnost, a ne spontan sukob nekih zlih ljudi; spontana možda može biti tučnjava u krčmi, ali ne dugotrajna smišljena djelatnost za koju se izdvajaju novci i koja može dovesti do dalekosežnih promjena u društvu, pa čak i uništiti mnoge ljudske živote. Uzevši sve to u obzir, nije teško odrediti tko su sukobljene strane u današnjem hrvatskom kulturnom ratu. Na jednoj strani su očito zastupnici tradicionalnih vrijednosti, stanovitog nacionalizma (u dobrom smislu te riječi) te oni koji uglavnom polaze od temeljne teze da postoji Bog kojemu čovjek treba biti odgovoran. Na drugoj strani su pobornici tzv. novoga društva i globalizma, koji uglavnom polaze od teze da Bog ne postoji, a ako i postoji, onda to nije bog kojemu bi čovjek trebao odgovarati za išta u životu. Kao da ga i nema.
Istina je da svatko ima pravo na svoje mišljenje i uvjerenje. Međutim, treba imati na umu i mudru izreku Dostojevskoga, da kad nema Boga, sve je dozvoljeno. Mi bismo dodali-sve osim oružane pobune i neplaćanja poreza.
Jednostavno da ne može biti jednostavnije.
Kada pogledamo malo u povijest, primijetit ćemo da se barem u kršćanskoj Europi kulturni rat vodio prije svega između raznih oblika Države i Crkve, koju je ta ista Država htjela podčiniti. Država se negdje od sredine srednjega vijeka počela osjećati nelagodno tolerirajući unutar sebe velik i razgranat paralelni sustav kojeg je činila poluautonomna Crkva sa svojim velikim posjedima i bogatstvom (nećemo sada o tome koliko je to bogatstvo doista bilo potrebno i je li moglo drukčije). Srednjevjekovni kraljevi de facto nisu imali pravnu vlast nad svećenicima, koji su za prekršaje mogli biti kažnjeni samo pred crkvenim sudovima. S vremenom su kraljevske vlasti jačale i sve uspješnije provodile centralizaciju u upravi zemlje, što je blagotvorno djelovalo na srednjevjekovna uglavnom još uvijek polubarbarska društva. Budući da im je za rastuću moć trebalo sve više novaca, negdje od početka 14. stoljeća intenzivnije su nastojali podvrći svojoj kontroli crkvenu upravu i prihode. Ako to ne bi uspijevalo, odjednom bi se iz čista mira u javnosti pojavljivale teze o prebogatoj Crkvi koja je iznevjerila Evanđelje, ili bi se pojavljivali reformatori koji su se zalagali za "jeftinu Crkvu". U slučaju templarske afere postupak je bio jednostavniji. Francuski kralj Filip Lijepi, uvijek gladan novaca, pridobio je papu Klementa VII u optužbi templarskih vođa za idolopoklonstvo kako bi se domogao imovine toga najbogatijeg crkvenog reda, koji se možda upravo zbog svoje financijske moći ponekad ponašao kao crkva u Crkvi. Stvar je završila spaljivanjem templarskih vođa na lomači, a imetak reda jednostavno je preveden u kraljevsku blagajnu.
Nešto slično događalo se u Europi i u vrijeme Reformacije. Razne koncepcije stvaranja nacionalnih Crkava odvojenih od Rima postojale su i prije Luthera, ali je tek revolucija koju je on započeo omogućila uspješnu provedbu takvih projekata. Uzroke Reformacije možemo prosuditi prema nekim njenim posljedicama: državne vlasti, svjetovni feudalci i gradovi raskupusali su crkvenu imovinu, protestantske Crkve postale su u luteranskim zemljama potpuno ovisne o Državi. Revolucije i građanski ratovi imaju razne posljedice, ali jedna od najvećih je prijenos vlasništva iz jednih ruku u druge. Da bi to ostalo trajno, potrebno je da prenositelj onog od koga je oteto ocrni i proglasi neprijateljem. I to je jedan od oblika kulturnoga rata.
Najočigledniji oblik kulturnog rata, prema kojemu je ta pojava i dobila ime, dogodio se u Njemačkoj koncem 19. stoljeća. 1871. godine, nakon pobjede u ratu protiv Francuske, nastalo je Njemačko carstvo pod vodstvom protestantske Pruske, i upravom pruskog "željeznog kancelara" Otta von Bismarcka[1] (na slici) čovjeka koji je bio najzaslužniji za nastanak nove europske velesile. Bismarcku je ipak bilo lakše voditi pobjednički ratove protiv Danske, Austrije i Francuske nego li iznutra ustrojiti državu koja je trebala biti što jedinstvenija, a obuhvaćala je mnoštvo kulturno, vjerski i gospodarski različitih državica koje su za sobom imale višestoljetnu neovisnost. Odrastao u protestantskoj Pruskoj, u kojoj je luteranska Crkva bila državna, nije niti u novoj njemačkoj državi mogao zamisliti postojanje nekakve paralelne strukture s unutarnjom autonomijom koja bi okupljala velike mase ljudi, a nad kojom Država ne bi imala neposredni nadzor u kadrovskoj politici ili propisivanju sadržaja i načina rada.Problem s kojim se je Bismarck suočavao gotovo je istovjetan onome koji je morio kraljeve kasnoga srednjega vijeka. Oni su ga rješavali sporazumima s papama, koji bi im dopuštali odlučujuću ulogu u imenovanju biskupa, jer bi kraljevi tako barem posredno nadzirali glavninu crkvene imovine. Međutim, Bismarcku takvo što nije moglo biti dovoljno. On je tražio potpuniju i kompleksniju kontrolu osobito stoga, što je tadašnji njemački katolicizam (za razliku od današnjeg hrvatskog) imao u parlamentu vrlo snažnu Stranku Centra, glavnu oporbenu snagu koja je Bismarcku bila trn u oku. Uspostavom nadzora nad Katoličkom Crkvom Bismarck bi u stvari prije ili kasnije uspio nadzirati i katoličke političke stranke koje su bile u oporbi.
I tako je 1871. na poticaj Bismarckove Pruske u novom njemačkom Carstvu započeo kulturni rat (Kulturkampf=kulturna borba) protiv Katoličke Crkve. Ovdje je važno napomenuti da je Bismarcku na ruku išao i crkveni raskol koji se u to vrijeme dogodio u Njemačkoj. Upravo 1871. godine osnovali su teolozi i svećenici, nezadovoljni rezultatima Prvoga vatikanskoga sabora, Starokatoličku crkvu, a 1873. izabrali i svojeg biskupa. Iako starokatolicima nije pošlo za rukom pridobiti veći broj katoličkih vjernika, ipak se Bismarck ponadao da će uz njihovu pomoć stvoriti njemačku katoličku crkvu odvojenu od Rima. Stoga je pomagao raskol kolikogod je mogao, a starokatolicima je obilno dijelio državnu potporu. Istodobno je otvorio bojišnicu prema mladoj socijaldemokratskoj stranci, koju nije uspijevao ničime ukrotiti osim da je na neko vrijeme stavi izvan zakona.
Zanimljivo je i za nas poučno znati kakve je propise Bismarck donosio u nadi da će slomiti njemački katolicizam. Navodim ih redom bez godina objavljivanja prema "Kratkoj povijesti Crkve" Augusta Franzena:
1.ukidanje katoličkog odjela u Pruskom ministarstvu bogoštovlja
2.ograničavanje slobode propovijedanja (tzv. Kanzelparagraph)
3.donošenje Zakona o nadzoru škola
4.Zakon o isusovcima; na temelju toga zakona svi su isusovci i "srodni redovi" (primj. redemptoristi) protjerani iz Njemačke
5.Svibanjski zakoni (1873.) - donijeli su državne upute o obrazovanju i namještenju svećenika te o upotrebi posve crkvene disciplinske vlasti i olakšali su istupanje iz Crkve
6.uvođenje obveznog civilnog braka
7.novi Svibanjski zakoni (1874.) i Zakon o starokatolicima-omogućili su starokatolicima makar ih bilo sasvm malo služiti se rimokatoličkim crkvama
8.ukinuće svih samostana (1875.) i redovničkih ustanova i progon svih redovnika iz Pruske osim onih koji su se bavili njegom bolesnika
9.Zakon o krušnoj košari-obustava ikakvih novčanih davanja pruske državi Crkvi; daljnja plaćanja uvjetovanja su potpisom izjave o prihvaćanju i obdržavanje svih zakona donesenih tijekom Kulturkampfa. Budući da su takve izjave potpisivali samo starokatolički "državni svećenici", oni bi dobili sav novac.
Provođenje svih tih zakona nadzirala je policija, a nepokorni su dobivali novčane kazne ili bili protjerani iz zemlje.
Kulturni rat u Njemačkoj trajao je gotovo devet godina. Zahvaljujući slozi među biskupima, svećenicima i narodom katolici su se Bismarckovim "podijeli pa vladaj" mjerama prilično uspješno odupirali, a Stranka Centra, suprotno očekivanjima "željeznog kancelara", dobivala je sve više glasova na izborima. Na drugoj domaćoj bojišnici Bismarck nije uspio slomiti niti socijaldemokrate, koji su također stjecali sve više članova. Na kraju je veliki Otto popustio, uvidjevši da ne može postići svoje ciljeve, a i zbog velike političke štete koju su mu njegovi zakoni nanijeli. U tome mu je na ruku išao i pomirljiv pristup pape Leona XIII. Od 1880. godine počeo je Bismarck postupno ukidati zakone iz vremena Kulturkampfa, a 1885. godine već je molio papu da posreduje u sporu oko posjeda Karolinskih otoka između Njemačke i Španjolske.
Kad je njemački car Vilim II. 1890. godine posjetio papu u Vatikanu (kao prvi njemački vladar protestantske vjeroispovjesti), Bismarck više nije bio kancelar. Kulturkampf je ostao u povijesnom sjećanju kao jedini njegov projekt koji nije uspio, iako je uspješno organizirao pobjedničke ratove protiv tadašnjih velikih europskih sila Austrije i Francuske i ujedinio Njemačku "krvlju i željezom", kako je govorio. Čini se da je kulturni rat-koji uvijek ima duhovnu pozadinu-ipak nešto drugo.
Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (Ef 6:12,13)
[1] Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (od 1865. grof, od 1871. knez (Fürst) od Bismarck-Schönhausena, od 1890.vojvoda lauenburški) (Schönhausen, 1. travnja1815. – Friedrichsruhe, 30. srpnja 1898.) je jedan od najvažnijih vođa u 19. stoljeću; kao kancelar pruskoga kraljevstva (1862. – 1890.) ujedinio je Njemačku serijom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar (1871. – 1890.) njemačkoga carstva.
U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti.
Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Otto_von_Bismarck, (28.6.2013.)
Nema komentara:
Objavi komentar