Danas se ne mogu suzdržati od tvrdog tona koji će možda djelovati kao moraliziranje i neće biti naročito stilski dotjeran, ali nema veze.
Ako je tko pozorno slušao današnja misna čitanja, trebao bi biti zaprepašten i zapanjen tekstom iz Amosove knjige, koji ovako veli:
Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: "Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjujuć' efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama: da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita. Zakle se Jahve Ponosom Jakovljevim: "Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela." (Am 8:4-7)
Starozavjetni "prljavi biznis" udarao je u oči svima koji su težili posvećenju. Prijevaru u poslovanju kakva je ovdje navedena zabranjivao je Mojsijev Zakon u Pnz 25:13-16 (U torbi nemoj nositi dvojak uteg, veći i manji. U svojoj kući opet nemoj držati dvojaku efu: veću i manju. Neka ti je uteg potpun i točan i neka ti je efa potpuna i točna, da dugo živiš na zemlji koju ti daje Jahve, Bog tvoj. Ta Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu.)
Što bismo tek rekli za današnji "prljavi biznis" koji kao da je postao nečim samim po sebi razumljivim, a prijevare u poslovanju poželjnim načinom stjecanja dobiti?
Ima li koga da se ispovijeda zbog takvih stvari? Ili ipak vrijedi ono "snađi se, druže", i još popularnije da "vjera i posao nemaju i ne smiju imati ništa zajedničko".
Naravno, lako je meni pametovati kad nisam u biznisu, ali ne znam kako možemo tražiti od Boga blagoslov i napredak, a istodobno u sferi politike i biznisa postupati kao da Bog ne postoji. Čini se da smo u našem načinu života i kulturi ipak prešutno pristali na ono što Isus osuđuje u tekstu iz današnjeg misnoga čitanja: "Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu." (Lk 16:13)
Najbolja stvar u cijeloj priči je ta, da izvorni grčki tekst Evanđelja umjesto riječi "bogatstvo" donosi ime "Mamon". Što je ili tko je Mamon? To je prema židovskom vjerovanju demon pohlepe. Gospodar svih koji u poslovanje bilo kakve vrste unose prijevaru i nepravdu radi stjecanja dobitka. A Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu.
Danas se sasvim otvoreno govori da je upravo pohlepa američkih banaka dovela do gospodarske krize. Kome dakle služe bankari i biznismeni (ne samo američki) koji su prije izbijanja krize naveliko govorili da je pohlepa pokretač napretka? I političari koji im to omogućuju dobro skrojenim zakonima? I mediji koji ih promoviraju kao elitu društva koju valja slijediti? Zar se može istodobno služiti Bogu i Mamonu, kolikogod da netko izdvoji donacija iz profita zarađenog nepravdom i prijevarom?
Netko je jednom dobro napisao da osuđeni griješnici u paklu trpe najviše u onome u čemu su na zemlji najviše uživali. Koliko više zbog ljudi čije živote su upropastili svojom pohlepom. "Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela."
Strašni su to i uznemirujući tekstovi ukoliko se shvate ozbiljno. Pozivaju na preispitivanje i obraćenje. Već sada. Nisam na misi primijetio uznemirenost zbog tih čitanja. Možda zato, što će svaki slušatelj pomisliti da to vrijedi za nekog drugog, ili da su to najobičnije priče iz davnine. I da se bogataši ionako iz svega izvuku, a nama valja preživjeti kakogod ide. Tako preživljavamo iz naraštaja u naraštaj ne pitajući se što ili tko zapravo stoji iza gospodarskih procesa čije posljedice vapiju do neba. I ostat će tako, ne dođe li u našoj kulturi do temeljitog duhovnog prevrata koji će uroditi obraćenjima kao spasonosnim plodovima ne samo na osobnoj, nego i na društvenoj razini.
nedjelja, 22. rujna 2013.
nedjelja, 15. rujna 2013.
Zašto se ubio Zvonko Bušić?
Nadahnut tekst Slavena Letice o mogućim razlozima samoubojstva Zvonka Bušića (http://www.velecasnisudac.com/naslovna/kolumne/slaven-letica/zasto-se-zapravo-ubio-zvonko-busic-taik) prvo me je zavio u šutnju. Ne smatram se pozvanim suditi o motivima čovjeka kojeg nikad u životu nisam upoznao, i o kojem sam čuo isključivo iz medija.
Davne 1997. godine prolazio sam jedne lipanjske večeri Zrinjevcem, kadli ono gomila policajaca u uniformama i još više ljudi okolo koji nešto promatraju. Na središtu Zrinjevca stajao je nekakav čovjek i razgovarao uzrujano s policajcem, a iza njega bilo ih je još nekoliko. Razgovor je trajao i prekidao se tijekom petnaestak minuta.
Odjednom je čovjek odmahnuo rukom i nešto bacio ispod sebe i legao na to. Policajci kao na zapovjed popadaše oko njega na pod, a ja nikako da iziđem iz zbunjenosti o tome što se zapravo događa. Tek kada je nešto eksplodiralo, sjetio sam se da bih trebao zaleći na zemlju. Međutim, nije više bilo potrebno. Policajci su za kratko ustali i naložili okupljenim ljudima da se raziđu.
Jer, upravo nam se svima pred očima ubio čovjek bombom. Drugog dana doznao sam iz novina da je to bio razvojačeni vukovarski branitelj Đurica Šver.
Dugo me je pratila slika tog samoubojstva. Gotovo da sam mogao Đuricu dotaknuti, ali mu nisam mogao ni u čemu pomoći. Ne znam zašto se ubio i nikad nisam saznao ništa o njemu.
Međutim, o Zvonku Bušiću imao sam mnogo više informacija. Kakav li to mora biti očaj da nekoga natjera na samoubojstvo? Nemam pravoga odgovora, osim jednoga nagađanja.
Zvonko nije mogao podnijeti činjenicu da od njegovih ideala za koje je živio i radi kojih je otišao u zatvor nije ostalo (gotovo) ništa, i da njegovo oslobođenje i povratak u Hrvatsku za većinu naših sugrađana također ne znači zapravo ništa. Ne mogu ne pomisliti na razočaranog Ramba iz prvog dijela serijala, koji u suzama govori ljudima oko sebe praiskonski osjećaj vijetnamskog ratnog veterana: "Htio sam da me moji zemljaci vole!" Izgleda da Zvonko također nije dobio ljubav svojega naroda za kojom je sigurno čeznuo. A ona je zapravo bila u središtu njegova života. I iznevjerila ga je, a on to nije mogao podnijeti.
Sjećam se brojnih ljudi kojima se s padom komunizma i Jugoslavije 1991. godine srušio svijet. Središte njihova života-identifikacija s idejom sustava i države-preko noći je opustjelo, i nisu imali ništa čime bi to zamijenili. Bio sam u više navrata u posjetu jednom bivšem vojnom časniku JNA, umirovljenom znatno prije rata, koji činjenicu raspada svojega svijeta nije mogao nikako preboljeti. Gotovo svakoga puta evocirao je uspomenu na Titov pogreb, veličanstven događaj kakav se ne vidi često. U njegovim očima to je zapravo bio znak veličine ideala koji su bili u središtu njegova života, ali što da radi sada kad tih ideala više nema? Zašto da živi?
Naravno da to nije baš najprikladnija usporedba sa slučajem Zvonka Bušića, ali uvijek se sjetim tog bivšeg časnika kada samoubojstvo počini netko od naših domoljuba ili branitelja koji nisu mogli podnijeti raskorak između ideala i stvarnosti. Ili si nisu mogli priznati da su ti ideali, kolikogod plemeniti bili, ipak samo prolazna stvarnost jer su ljudski proizvod koji može imati rok trajanja?
Pitam se, bi li se Zvonko Bušić ubio, da je primjerice na prvom mjestu u središtu njegovoga života bila vjernost Bogu, a na drugome ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu?
Doista, jeste li kada čuli za nekog sveca koji se ubio zbog očaja i razočaranja? Drinske mučenice ne pripadaju u tu skupinu, one nisu poskakale u smrt zbog očaja, nego upravo zbog ljubavi prema Bogu kojemu su pripadale tijelom i dušom.
Zvonkove prave motive doznat ćemo tek u eshatonu, i ostaje da se nadamo da ih je Bog razumio bolje nego itko od nas ovdje na zemlji. Istina je da je Stvoritelj strog, ali nije slijep, a još manje je bez ljubavi i praštanja. Nadam se da je Zvonko, unatoč trenutku crnoga očaja koji ga je doveo do samoubojstva, na kraju našao nešto mnogo bolje od onog za čim je čeznuo i što na zemlji nije uspio dohvatiti.
Davne 1997. godine prolazio sam jedne lipanjske večeri Zrinjevcem, kadli ono gomila policajaca u uniformama i još više ljudi okolo koji nešto promatraju. Na središtu Zrinjevca stajao je nekakav čovjek i razgovarao uzrujano s policajcem, a iza njega bilo ih je još nekoliko. Razgovor je trajao i prekidao se tijekom petnaestak minuta.
Odjednom je čovjek odmahnuo rukom i nešto bacio ispod sebe i legao na to. Policajci kao na zapovjed popadaše oko njega na pod, a ja nikako da iziđem iz zbunjenosti o tome što se zapravo događa. Tek kada je nešto eksplodiralo, sjetio sam se da bih trebao zaleći na zemlju. Međutim, nije više bilo potrebno. Policajci su za kratko ustali i naložili okupljenim ljudima da se raziđu.
Jer, upravo nam se svima pred očima ubio čovjek bombom. Drugog dana doznao sam iz novina da je to bio razvojačeni vukovarski branitelj Đurica Šver.
Dugo me je pratila slika tog samoubojstva. Gotovo da sam mogao Đuricu dotaknuti, ali mu nisam mogao ni u čemu pomoći. Ne znam zašto se ubio i nikad nisam saznao ništa o njemu.
Međutim, o Zvonku Bušiću imao sam mnogo više informacija. Kakav li to mora biti očaj da nekoga natjera na samoubojstvo? Nemam pravoga odgovora, osim jednoga nagađanja.
Zvonko nije mogao podnijeti činjenicu da od njegovih ideala za koje je živio i radi kojih je otišao u zatvor nije ostalo (gotovo) ništa, i da njegovo oslobođenje i povratak u Hrvatsku za većinu naših sugrađana također ne znači zapravo ništa. Ne mogu ne pomisliti na razočaranog Ramba iz prvog dijela serijala, koji u suzama govori ljudima oko sebe praiskonski osjećaj vijetnamskog ratnog veterana: "Htio sam da me moji zemljaci vole!" Izgleda da Zvonko također nije dobio ljubav svojega naroda za kojom je sigurno čeznuo. A ona je zapravo bila u središtu njegova života. I iznevjerila ga je, a on to nije mogao podnijeti.
Sjećam se brojnih ljudi kojima se s padom komunizma i Jugoslavije 1991. godine srušio svijet. Središte njihova života-identifikacija s idejom sustava i države-preko noći je opustjelo, i nisu imali ništa čime bi to zamijenili. Bio sam u više navrata u posjetu jednom bivšem vojnom časniku JNA, umirovljenom znatno prije rata, koji činjenicu raspada svojega svijeta nije mogao nikako preboljeti. Gotovo svakoga puta evocirao je uspomenu na Titov pogreb, veličanstven događaj kakav se ne vidi često. U njegovim očima to je zapravo bio znak veličine ideala koji su bili u središtu njegova života, ali što da radi sada kad tih ideala više nema? Zašto da živi?
Naravno da to nije baš najprikladnija usporedba sa slučajem Zvonka Bušića, ali uvijek se sjetim tog bivšeg časnika kada samoubojstvo počini netko od naših domoljuba ili branitelja koji nisu mogli podnijeti raskorak između ideala i stvarnosti. Ili si nisu mogli priznati da su ti ideali, kolikogod plemeniti bili, ipak samo prolazna stvarnost jer su ljudski proizvod koji može imati rok trajanja?
Pitam se, bi li se Zvonko Bušić ubio, da je primjerice na prvom mjestu u središtu njegovoga života bila vjernost Bogu, a na drugome ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu?
Doista, jeste li kada čuli za nekog sveca koji se ubio zbog očaja i razočaranja? Drinske mučenice ne pripadaju u tu skupinu, one nisu poskakale u smrt zbog očaja, nego upravo zbog ljubavi prema Bogu kojemu su pripadale tijelom i dušom.
Zvonkove prave motive doznat ćemo tek u eshatonu, i ostaje da se nadamo da ih je Bog razumio bolje nego itko od nas ovdje na zemlji. Istina je da je Stvoritelj strog, ali nije slijep, a još manje je bez ljubavi i praštanja. Nadam se da je Zvonko, unatoč trenutku crnoga očaja koji ga je doveo do samoubojstva, na kraju našao nešto mnogo bolje od onog za čim je čeznuo i što na zemlji nije uspio dohvatiti.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)