Ne volim prijetiti paklom, ali ovu internetsku priču ne mogu propustiti. Ima što reći svačijem duhovnom stanju. I baš na današnji blagdan Sv. Petra i Pavla.
Jedan političar, zastupnik u parlamentu, koračao je putem kadli na njega naleti kamion i nanese mu smrtonosne ozljede. Nakon smrti njegova duša uputila se prema Raju. Na ulazu u Raj susrela je Svetog Petra.
„Dobro došao na nebesa“ - reče Sveti Petar. „Ustanovit ćemo hoćeš li otići u Raj ili Pakao.“
„Samo ti mene pusti u Raj, neće biti problema“ - reče političar.
„Pustio bih te da smijem, ali moram se pridržavati zapovjedi odozgor. Propis je takav da moraš proživjeti jedan dan u Paklu, jedan u Raju, a nakon toga ćeš odlučiti gdje ćeš provesti vječnost.“
„Dobro, dobro, ali ja sam se već odlučio za Raj“- reče političar.
„Žao mi je, propisi su propisi.“
Odmah zatim Sveti Petar ga otprati do dizala koje se spuštalo dolje, dolje i dolje, sve do Pakla.
Vrata dizala se otvore i političar se zatekne usred brižno održavanog terena za golf. U blizini su bile klupske prostorije, a ispred veliki broj njegovih prijatelja i političara s kojima je e često surađivao. Svi su bili razdragani i sretni, obučeni u elegantna odijela. Prilazili su da ga pozdrave, oživljavajući uspomene na lijepa vremena koja su zajedno proživjeli, bogateći se na račun poreznih obveznika.
Odigrao je prijateljsku partiju golfa, a poslije nje su uživali u jastogu i kavijaru i ispijanju šampanjca.
Među njima je bio i Đavlov menadžer, prijatan i ljubazan momak, koji se zabavljao sa njima plešući i pričajući viceve. Svi su se tako dobro zabavljali da nisu ni primijetili kada se primakao čas rastanka.
Svi su došli da ga isprate i mahali su mu dok se dizalo polako penjalo, penjalo, i penjalo naviše.
Zaustavio se pred nebeskim vratima gdje ga je već čekao Sveti Petar.
„Vrijeme je da posjetiš Raj.“
Političar je sljedeća 24 sata proveo u društvu veselih duša, premještajući se sa oblaka na oblak, svirajući harfu i pjevajući. I ovo vrijeme je brzo prošlo tako da se ponovo našao pred Svetim Petrom.
„Dobro, proveo si jedan dan u Paklu i jedan dan u Raju. Sada izaberi svoju vječnost.“
Parlamentarac malo razmisli pa odgovori: „Raj je tako divan, ali mislim da će mi bolje biti u paklu.“
Sveti Petar ga zatim bez riječi otprati do dizala i pošalje dolje, dolje i dolje, sve do Pakla.
Vrata dizala se otvore i poslanik se nađe usred zapuštene poljane prepune raznih otpadaka i smeća. U toj prljavštini mogao je da vidi svoje prijatelje kako sakupljaju otpad u crne vreće i čekaju da nešto siđe odozgo.
Priđe mu Đavao i zagrli ga prebacivši mu ruku preko ramena.
„Ne razumijem“ - zajeca političar. „Jučer sam bio ovdje, tu je bilo igralište za golf i klupske prostorije gdje smo se gostili jastogom i kavijarom, pili šampanjac, plesali i bogovski se zabavljali. Sada je tu pustinja prepuna otpadaka i prljavštine, a moji prijatelji izgledaju jadno. Što se dogodilo?“
Đavao mu se nasmiješi, pogleda ga ispod obrva i reče:
„Jučer smo imali predizborni skup. Danas si glasovao.“
ponedjeljak, 29. lipnja 2015.
subota, 20. lipnja 2015.
Blažen čovjek koji treba Boga (Maksim Gorki)
Ja Boga ne trebam,
kažu, ali zato trebaju
ženu za ženom,
muža za mužem,
auto za autom,
položaj za položajem.
Nikad siti,
trajno osamljeni.
Ja Boga ne trebam!
Kažu, al’ zato trebaju tablete
i ne mogu zaspati.
Od čežnje im ostala pohlepa,
od ljubavi strast,
od politike intriga,
od moći nasilje,
od autoriteta prisila,
od tehnike tjeskoba,
od bogatstva svađa,
od vjere običaj.
Blažen čovjek koji treba Boga!
kažu, ali zato trebaju
ženu za ženom,
muža za mužem,
auto za autom,
položaj za položajem.
Nikad siti,
trajno osamljeni.
Ja Boga ne trebam!
Kažu, al’ zato trebaju tablete
i ne mogu zaspati.
Od čežnje im ostala pohlepa,
od ljubavi strast,
od politike intriga,
od moći nasilje,
od autoriteta prisila,
od tehnike tjeskoba,
od bogatstva svađa,
od vjere običaj.
Blažen čovjek koji treba Boga!
nedjelja, 7. lipnja 2015.
Papa Franjo u Sarajevu
Bilo je lijepo pratiti jučer boravak Svetog Oca Franje u Sarajevu. Osobno mi je najviše u sjećanju ostala njegova propovjed na misi na stadionu Koševo, te potresno ozračje u Katedrali tijekom svjedočenja dvojice svećenika i jedne časne sestre o mučenju i torturi koje su morali podnijeti tijekom posljednjega rata u Bosni i Hercegovini. Papu je to potreslo do ruba suza, a njegova spontana reakcija na to otkrila svu veličinu tog čovjeka koja se paradoksalno krije upravu u njegovoj malenosti pred Bogom i ljudima.
Nema svrhe da sad ovdje analiziram njegove poruke, jer će to drugi učiniti mnogo bolje od mene. Osobno više volim evangelizatorske poruke s dosta biblijskog začina od humanističkih kakve su u papinim nagovorima prevladavale, ali i te humanističke, humane i "predevangelizacijske" su jučer u specifičnoj sredini kakva je bosanskohercegovačka bile itekako potrebne i dobrodošle. Bile su znak da je Bog u stanju pomilovati po obrazu svakog stanovnika Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeroispovjest. I da Bog, Isus Krist i papa kao takav nisu ničiji neprijatelji. U tom smislu su papine poruke sigurno mnogim slušateljima ulile nadu da nisu zaboravljeni i da Bosna i Hercegovina nije i ne mora ostati tamo neki "mračni vilajet" prepušten na milost i nemilost velikih i moćnih, izgubljena bestragija iz koje je najbolje što prije pobjeći glavom bez obzira.
Koliko je malo ljudima potrebno pa da budu sretni barem jedan dan? Osobito u Bosni i Hercegovini. Briljantno je to sagledala tamošnja novinarka Martina Mlinarević Sopta na svojem Facebook profilu. Prenosim u cjelosti.
Nema svrhe da sad ovdje analiziram njegove poruke, jer će to drugi učiniti mnogo bolje od mene. Osobno više volim evangelizatorske poruke s dosta biblijskog začina od humanističkih kakve su u papinim nagovorima prevladavale, ali i te humanističke, humane i "predevangelizacijske" su jučer u specifičnoj sredini kakva je bosanskohercegovačka bile itekako potrebne i dobrodošle. Bile su znak da je Bog u stanju pomilovati po obrazu svakog stanovnika Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeroispovjest. I da Bog, Isus Krist i papa kao takav nisu ničiji neprijatelji. U tom smislu su papine poruke sigurno mnogim slušateljima ulile nadu da nisu zaboravljeni i da Bosna i Hercegovina nije i ne mora ostati tamo neki "mračni vilajet" prepušten na milost i nemilost velikih i moćnih, izgubljena bestragija iz koje je najbolje što prije pobjeći glavom bez obzira.
Koliko je malo ljudima potrebno pa da budu sretni barem jedan dan? Osobito u Bosni i Hercegovini. Briljantno je to sagledala tamošnja novinarka Martina Mlinarević Sopta na svojem Facebook profilu. Prenosim u cjelosti.
Nikad od rata naovamo moja zemlja nije izgledala tako lijepo. Tako normalno. Bez svojih uobičajenih ludila. Tako čisto. Bez svoje standardne prljavštine. Tako uredno. Bez svakodnevnog kaosa. Tako mirno i svečano. Bez svojstvenog nam licemjerstva i mržnje. Nikad od rata naovamo se nismo tako na milimetar približili onome do čega nas zaista dijeli samo milimetar, ali u našim glavama. Tako malo je potrebno da budemo svaki dan kao jučer. Bez ijednog najmanjeg incidenta, sa svim funkcionirajućim strukturama, s gomilom nasmiješenih lica dok svatko radi svoj posao zadovoljno i sve liči na zdravost. Jedan je čovjek tako jednostavno i potpuno nenametljivo pokazao da se možemo posložiti kao perfektne lego kockice. I to je meni njegova najveća i najvažnija poruka. Koju nije niti izrekao. A sve je u njegovim očima govorilo samo to – „Možete bolan, sve vi možete, ne dajte nikad više da vas uvjeravaju drugačije…“ Ponesite po jednu iskru iz tog njegovog pogleda i presadite je zato u svaki svoj dan. Jer nam sada ostaje najteža bitka. Da se sami sa sobom izborimo. Ako imamo IŠTA u ovim našim udarenim glavama.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)