Papa Franjo u Sarajevu

Bilo je lijepo pratiti jučer boravak Svetog Oca Franje u Sarajevu. Osobno mi je najviše u sjećanju ostala njegova propovjed na misi na stadionu Koševo, te potresno ozračje u Katedrali tijekom svjedočenja dvojice svećenika i jedne časne sestre o mučenju i torturi koje su morali podnijeti tijekom posljednjega rata u Bosni i Hercegovini. Papu je to potreslo do ruba suza, a njegova spontana reakcija na to otkrila svu veličinu tog čovjeka koja se paradoksalno krije upravu u njegovoj malenosti pred Bogom i ljudima.

Nema svrhe da sad ovdje analiziram njegove poruke, jer će to drugi učiniti mnogo bolje od mene. Osobno više volim evangelizatorske poruke s dosta biblijskog začina od humanističkih kakve su u papinim nagovorima prevladavale, ali i te humanističke, humane i "predevangelizacijske" su jučer u specifičnoj sredini kakva je bosanskohercegovačka bile itekako potrebne i dobrodošle. Bile su znak da je Bog u stanju pomilovati po obrazu svakog stanovnika Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeroispovjest. I da Bog, Isus Krist i papa kao takav nisu ničiji neprijatelji. U tom smislu su papine poruke sigurno mnogim slušateljima ulile nadu da nisu zaboravljeni i da Bosna i Hercegovina nije i ne mora ostati tamo neki "mračni vilajet" prepušten na milost i nemilost velikih i moćnih, izgubljena bestragija iz koje je najbolje što prije pobjeći glavom bez obzira. 

Koliko je malo ljudima potrebno pa da budu sretni barem jedan dan? Osobito u Bosni i Hercegovini. Briljantno je to sagledala tamošnja novinarka Martina Mlinarević Sopta na svojem Facebook profilu. Prenosim u cjelosti.

Nikad od rata naovamo moja zemlja nije izgledala tako lijepo. Tako normalno. Bez svojih uobičajenih ludila. Tako čisto. Bez svoje standardne prljavštine. Tako uredno. Bez svakodnevnog kaosa. Tako mirno i svečano. Bez svojstvenog nam licemjerstva i mržnje. Nikad od rata naovamo se nismo tako na milimetar približili onome do čega nas zaista dijeli samo milimetar, ali u našim glavama. Tako malo je potrebno da budemo svaki dan kao jučer. Bez ijednog najmanjeg incidenta, sa svim funkcionirajućim strukturama, s gomilom nasmiješenih lica dok svatko radi svoj posao zadovoljno i sve liči na zdravost. Jedan je čovjek tako jednostavno i potpuno nenametljivo pokazao da se možemo posložiti kao perfektne  lego kockice. I to je meni njegova najveća i najvažnija poruka. Koju nije niti izrekao.  A sve je u njegovim očima govorilo samo to – „Možete bolan, sve vi možete, ne dajte nikad više da vas uvjeravaju drugačije…“ Ponesite po jednu iskru iz tog njegovog pogleda i presadite je zato u svaki svoj dan. Jer nam sada ostaje najteža bitka. Da se sami sa sobom izborimo. Ako imamo IŠTA u ovim našim udarenim glavama.

 

https://www.facebook.com/pages/Martina-Mlinarevi%C4%87-Sopta/191817064263849?fref=nf