Imigrantska kriza (4): Duh grofa Coudenhovea obilazi Europom

Dani prolaze, imigrantska kriza se sve više produbljuje, a Europska Unija djeluje jednako bezidejno i konfuzno kao i kad je kriza započela. Na pozadini sukoba mišljenja o imigraciji sve je vidljiviji karakterističan sukob središta i periferije, toliko tipičan za svaku nadnacionalnu državnu tvorevinu. Sukob unitarizma i federalizma poznat nam je još iz Jugoslavije, i unatoč pobornicima federalizacije Europe nije moguće ne sjetiti se Zorana Vukmana i njegove tvrdnje kako federalizacija može proizvesti učinak, tj. pojačati razlike među sastavnicama sve do ruba raspada zajedničkoga saveza. Imigrantska kriza kao ništa do sada postavila je u pitanje upravo koheziju EU koja ne djeluje usklađeno. A budući da EU nema pravu zajedničku političku vlast, državama članicama preostaje da se s krizom nose same kako znaju i mogu.

Imigranti nadiru preko granica, pa čak i preko mađarskoga plota unatoč pojačanim mjerama sigurnosti i strožim zakonima. Jednostavno se ne obaziru na prepreke niti na policiju, dobro znajući da se prema makedonskome presedanu nitko protiv njih neće usuditi primijeniti silu. Neki imigranti ginu u kamionima bez dovoda zraka, drugi se utapljaju u Sredozemnome moru, treći nastoje izbjeći obvezu prijavljivanja kako bi se, bez da budu prepoznati, dokopali njemačkoga eldorada. Četvrti logoruju pod vedrim nebom po parkovima, željezničkim kolodvorima, peti se pokušavaju snaći u prihvatnim centrima (ili što prije iz njih pobjeći), a svako malo uz taj put tuge i nade dođe na svijet neki nov život, jer su neki na put poveli i trudne žene. Prema izjavama nekih od njih čini se kao da su uvjereni da ih na Zapadu svi čekaju raširenih ruku, s ključevima stana (ili još bolje kuće), parkiranim automobilom, i poslom odn. fakultetom prema njihovome izboru, čak i ako nisu u domovini išli niti u osnovnu školu. Uz toliko jada nevjerojatna je količina njihovoga optimizma. Čak i ako je neutemeljen, ipak zadivljuje.

Za to vrijeme europski čelnici pokušavaju pronaći kompleksno rješenje. Nakon stanovitog kolebanja čini se da jačaju tendencije europske „središnjice“ (uz nezanemarivu potporu Ujedinjenih naroda) prema kojima bi neposlušnu „periferiju“ trebalo natjerati da prihvate nešto slično već odbačenim obvezujućim kvotama. Austrija je čak zatražila da zemljama koje odbijaju prihvatiti obveznu dodjelu imigrantima Europska Unija uskrati sredstva iz svojih fondova. Ucjena? Ma dajte…kako bismo mogli posumnjati u dobre nakane središnjice? Mađari doduše i dalje grade i dovršavaju svoj pogranični zid (to je više plot nego zid), Bugari šalju vojsku na granice (i također postavljaju žičanu ogradu), zemlje Višegradske četvorke i dalje čvrsto odbijaju obvezujuće kvote, ali neki drugi političari već su počeli primjetno mijenjati mišljenje, pokazujući da je sve promjenljivo kada im po svemu sudeći na vrata pokucaju „pravi ljudi“, vjerojatno s „pravim porukama“.  Jedan od njih je naš premijer, koji se u početku krize doista ponašao racionalno i suzdržano, najavivši kako će Hrvatska pomoći jednokratno jer nema mnogo smještajnih kapaciteta. Međutim, već je nedavno izjavio da o europskoj strategiji trebaju odlučiti velike i moćne države „središnjice“, da bi neki dan u 24 sata otvoreno izjavio da imigrantima treba u Hrvatskoj dati šansu, omogućiti im zapošljavanje kako bi stvarali i porez plaćali, i ne očekivati od njih da se vrate natrag u domovinu. I to uz naših 260 tisuća nezaposlenih, nakon što je mladim obrazovanim Hrvatima glede njihove budućnosti zbog premalog broja radnih mjesta, neuvijeno dao savjet da „idu van“. Nismo doznali misli li premijer na onih 550 imigranata koje se Hrvatska obvezala prihvatiti (a čemu se toplo nadam), ili pak nudi dobrodošlicu i posao svakom imigrantu koji to poželi? Bilo bi dobro da to pojasni. Ako kani zaposliti svakog imigranta koji dođe, volio bih znati na koja radna mjesta misli i čije investicije će ta radna mjesta stvoriti. Bogate zemlje Arapskog zaljeva? Koliko znam, tamošnji investitori dosad su kupili samo nekoliko naših hotela, a od tih zemalja konkretnije je u Hrvatsku investirao samo Katar plativši gradnju riječkog Islamskog centra. Kakve investicije i konkretnu pomoć možemo očekivati od zemalja koje same odbijaju primiti ijednog imigranta i izbjeglicu? Hoće li možda povećana potreba za gradnjom džamija pokrenuti naše zamrlo građevinarstvo i otvoriti radna mjesta? Možda nam pomogne europska „središnjica“, koja imigrantima pretrpanoj Makedoniji nije dala niti filira, a jednako tako opterećenoj Srbiji namjerava pomoći s nekih milijun eura, što je kap u moru? I još Njemačka, koja ih neobjašnjivih razloga kani prihvatiti sve imigrante koji joj pristignu, vrši pritisak na „periferiju“ da novčanu pomoć i džeparac za imigrante poveća na visinu njemačke socijalne pomoći koja je često veća nego mirovine, pa i plaće na „periferiji“, da ne spominjemo naknade za primjerice hrvatske nezaposlene. To je doista korak očajnika, a očajnik se za slamku hvata. Naime, kako primorati imigrante protiv njihove volje da ostanu, hm, u Rumunjskoj, kad oni odreda žele u Njemačku? Što se reći mediji i silne udruge za zaštitu ljudskih prava? Ajme, a hrvatski proračun se tek konsolidirao, otkud novci za povećanje naknada za imigrante? U narodu se za takav pristup kaže da netko pije vino, a propovijeda vodu. Nije stoga čudno da se srbijanski ministar Dačić nije mogao suzdržati da ne odbrusi Franku Walteru Steinmeieru kako ne može EU tražiti od Srbije da osmisli koncepciju prihvata imigranata kada ni sama nije u stanju ništa takvo učiniti.

Hrvatska priča o imigrantima zabrujala je zadnjih dana nakon što smo svi uočili njihove muke s prolaskom kroz Srbiju. Mađarski zid mogao bi ih iz Srbije skrenuti u europski eldorado preko Hrvatske. Doznali smo da Hrvatska može humanitarno zbrinuti oko 10 tisuća imigranata, što je za svaku pohvalu; smatram da imigrantima doista treba humanitarno pomoći naprosto zato što su naši bližnji i ljudi u potrebi. U tom smislu začuli su se i neki kršćanski glasovi, čudeći se kako u svjetlu potrebe za pomoći imigrantima uopće netko smije postavljati pitanja o mogućim opasnostima od masovne imigracije, jer je Isus rekao tako i tako…Ali upravo je stvar u tome da masovna imigracija nadaleko premašuje pitanje puke kršćanske ljubavi prema prvom bližnjem kojeg se zatekne u nevolji. Imigranti ne dolaze k nama da se privremeno sklone od rata, nego-kako sami kažu-da se u Europi trajno nastane i pronađu novu budućnost za svoje obitelji. U tome smislu oni nisu izbjeglice, nego doseljenici, kolonisti. Ne razmišljati o sigurnosnim, kulturnim, društvenim pa i povijesnim posljedicama znači biti neoprostivo naivan i kratkovidno pristati na korjenitu promjenu europskoga društva povijesnih razmjera.  Prošvercavanje mogućih ISIL-ovih terorista tek je kratkoročno najopasnija posljedica. Dugoročna, i fatalnija, bit će nastanak snažnih muslimanskih manjina, koje će svojom brojnošću i uz dokazanu europsku popustljivost prema snažnima i bučnima uskoro izboriti kulturnu i pravnu autonomiju (način odijevanja i ponašanja uz primjenu šerijatskog prava). U konačnici, zašto ne bi izborili i političku autonomiju, čemu su preteče neke velegradske europske četvrti sa šerijatskim „no-go“ zonama u koje se državni policajci ne usude zaviriti ni usred bijeloga dana? Kada dobiju državljanstvo i glasačko pravo, tko će im braniti da se politički organiziraju i presudno utječu na političku ravnotežu u zemlji domaćinu jednak kao što su u svoje vrijeme Germani utjecali na stanje u Zapadnom Rimskom Carstvu postavljajući i smjenjujući careve? Kada imigranti dovedu u Europu svoje brojne obitelji koje su ostale kod kuće, to će dodatno će pojačati taj proces, a bilo kakav pokušaj primjene sile matične države protiv pojave nelojalnosti nove manjine može završiti građanskim ratom, što si nijedan demokratski političar ne može dozvoliti niti u noćnoj mori. U takvim uvjetima neizbježna je barem djelomična islamizacija javnoga života i svekolike europske kulture, koja neće moći zadržati nikakve pojavne oblike koji su u otvorenom i izravnom neskladu s načinom života manjine. Draga Europo, pozdravi se s velikom tradicijom likovne i glazbene umjetnosti. One će morati u katakombe ili će u boljem slučaju preživljavati na marginama društva. Kao što je primijetio poljsko-britanski sociolog židovskoga podrijetla  Zygmunt Bauman, jedna od posljedica globalizacije je da se useljenici poput turskih gastarbajtera u Njemačkoj odbijaju asimilirati. Spremni su raditi i plaćati poreze, ali žele ostati to što jesu. Zašto bi tomu bilo drukčije s novim imigrantima? A kad se jednom kao nove manjine trajno etabliraju u Europi i počnu suodlučivati o njoj, hoće li se takva Europa moći suprotstaviti primj. tzv. Islamskoj državi ukoliko se s njome bude morala oružano sukobiti? Ili će možda zaoštriti svoju politiku protiv Izraela da bi se više svidjela svojim muslimanskim manjinama i njihovim zemljama odakle su došle?

Mogli bismo još naširoko o pitanju imigranata i imigracije, ali možda nekom drugom prigodom. Do tada treba dobro promisliti kako im pomoći, a da ne ukopamo budućnost svoju niti naše djece. Hrvatski mainstream mediji uglavnom simpatiziraju otvaranje vrata imigrantima, i jedino Ivana Petrović s TV Nova postavlja dobra pitanja i naziva stvari pravim imenom. Međutim, sve se češće spominju geostrateške igre koje tjeraju imigrante u Europu. Pa je tako dr. Boris Havel u Obzoru (Večernji list od 29. kolovoza) pružio izvrsnu analizu neslavne uloge Erdoganove Turske u tom pitanju.  Imamo dakle posla s procesom kakav se događa u tzv. prekretnicama povijesti. I to neće završiti sutra, nego će trajati još godinama.

Ovih dana prvi put smo čuli i određenija mišljenja predstavnika naše Crkve o tome što se to događa s imigrantima i kako bi se katolici trebali postaviti prema njima. Prvi se pred TV kamerama pojavio dubrovački biskup Uzinić, koji je nekako na tragu pape Franje i njegove susretljivosti prema imigrantima sugerirao da tim nevoljnicima svakako treba pomoći, iako on konkretno nije načistu kako to učiniti, ali da ih se ne treba bojati. Otac biskup dotakao je i geostrateški generator masovnih imigracijskih procesa, i rekao dosta toga odmjereno i trijezno. Pa ipak mi je za uho zapela njegova izjava kako je masovnu imigraciju treba shvatiti i razumjeti i iz perspektive europskih zemalja koje su prema njoj otvorene jer se bore s niskim natalitetom. I to me zasvrbjelo. Rado bih postavio pitanje-iako vjerujem da misli drukčije-smatra li da će velik natalitet imigrantskih obitelji konačno skinuti Crkvi s leđa brigu da državi svako malo savjetuje povećanje davanja za natalitet „domorodaca“ i za brojne obitelji, kojih u Hrvatskoj nemamo previše? Čuo sam već i neke propovjedi u smislu da nas masovna imigracija ne ugrožava, jer Europa ionako više nije kršćanska, pa se pitanje nekakve obrane kršćanstva uopće ne treba postavljati. Ne znam jesu li propovjednici do kraja domislili posljedice tih riječi. Možda se ne trebamo bojati imigranata, barem ne sada, ali nisam siguran trebamo li se veseliti čak i djelomičnoj islamizaciji Europe. Pogrešna je računica da će nam nove muslimanske manjine biti dobrodošao saveznik protiv sekularizma, i da će kršćanstvo u djelomično islamiziranoj Europi cvasti bolje nego do sada. Treba pitati nekadašnje kršćanske zemlje u Maloj Aziji, Egiptu i Sjevernoj Africi tko se u tom „suživotu“ pokazao uspješniji. A nimalo nisam siguran da će buduće muslimanske manjine biti lojalnije Općoj deklaraciji o ljudskim pravima negoli Kuranu. Za njih je vrlo jasno što je u takvoj dvojbi ljudsko, a što Allahovo djelo. I tu je zapravo najmanji problem u muslimanima, a mnogo veći u sekulariziranoj Europi, koja protiv snažne i za mnoge uvjerljive religijske ideje kakva postoji u islamu može postaviti samo puki materijalizam, hedonizam, slobodu za u se, na se i poda se. Prevladat će ona skupina koju njezina ideja vodilja bolje i više motivira na podnošenje žrtvi, i koja više želi prevlast.  

Pa kad smo već kod predstavnika Crkve, za kraj svakako valja spomenuti još jednog, ali s kudikamo drukčijom porukom od biskupa Uzinića. Na web stranici Vatikanskog radija pojavio se tekst češkoga isusovca Milana Glasera koji se pozabavio vidljivom i nevidljivom stranom imigrantske krize koja, naravno, nije nastala spontano. Tako on navodi kako je populacijski odjel UN-a (UNPD) već 2000. godine najavio, da će Europa do 2025. godine trebati 159 milijuna imigranata. Sam konkretan broj i način priopćenja sugerira da se radi o konkretnim planovima, a ne pobožnim željama tehnokrata i arhitekata svjetske moći s East Rivera. Ideju o masovnom useljenju novih Europljanapropagira i glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon, govoreći kako je Europi potrebna svježa krv da bi zadržava svoj gospodarski dinamizam. I sve to unatoč velikoj nezaposlenosti mladih Europljana. Zanimljivo je da je današnju masovnu imigraciju na svoj način već odavno prognozirao austrijski grof Richard Nicholas Coudenhove-Calergi (1894-1972), već je 1923. godine govorio o nastanku „buduće rase mješanaca“ koja će poslužiti za to da se europske države ujedine pod jedinstvenom vlašću. Grofovo ime se obično ne spominje u školskim udžbenicima niti u medijima, iako je upravo on tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća formulirao ideju o Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Njezinim osnutkom godine 1950. zapravo je započeo proces europskog ujedinjenja. Vrli grof je također predložio da himnom ujedinjene Europe postane Beethovenova Oda radosti. Eto, grofa su zasjenili legendarni „očevi utemeljitelji“ De Gasperi, Schuman i Adenauer, čijih katoličku pozadinu vole često istaći i neki naši suvjernici smatrajući da je Europska Unija čisti plod nekakve kršćanske koncepcije. Ipak postoji poveznica. Konrad Adenauer je još kao gradonačelnik Koelna sudjelovao 1926. godine u Beču prvoga kongresa Paneuropskog pokreta koji djeluje i danas, a koji je tada okupio dvije tisuće delegata iz 24 zemlje.  Pogodite tko je osnovao Paneuropski pokret čijim je članom između ostaloga bio i Sigmund Freud? Naš vrli grof Coudenhove-Kalergi.  Svake dvije godine netko od vodećih europskih političara dobiva nagradu Coudenhove-Kalergija za pridonos europskoj integraciji. I to unatoč tomu što je grof u svojoj knjizi Praktischer Idealismus (1925.) predvidio odstranjenje izvorne kulture europskih naroda i nastanak nove „negroidne euroazijske rase“ predvođene elitom koju je na njemačkome nazvao führernation. Ironijom sudbine, nagradu nazvanu njegovim imenom dobila je i njemačka savezna kancelarka Angela Merkel, koju mnogi imigranti rado zovu svojom "majkom."

Vrli grof je možda zloguk i lažni prorok, ali perspektiva masovne imigracije Afrikanaca i Azijata u Europu stvarno bi mogla u budućnosti dovesti do kojekakvih pokušaja društvenog inženjeringa, pa čak i nastanka neke idealizirane europske nacije, kao što je se i kod nas u bivšoj državi pokušalo stvoriti jugoslavensku naciju. Kao, ako je u SAD mogla nastati američka nacija, zašto u ujedinjenoj Europi ne bi mogla nastati europska? Postoji ipak bitna razlika: američka nacija formirala se u vrijeme kada u SAD uopće nije bilo muslimana, a europska nacija nije formirana čak ni danas kada na starom kontinentu živi popriličan broj sljedbenika islama. Ona bi se mogla formirati samo ako i u budućim muslimanskim manjinama potpuno prevlada sekularističko načelo prema kojemu je religija isključivo privatna stvar, a u javnim stvarima odlučuje prije svega pitanje punog ili praznog trbuha. Pa ipak nisam nimalo siguran da je to ideja koja se može uskladiti s islamom, kao što se s islamom ni u kakvom obliku ne može uskladiti europsko načelo slobode izbora vjere odn. promjene vjeroispovjesti. Naprotiv. A to bi moglo raspršiti mnoge veličanstvene konstrukcije od paučine.

Imigrantska kriza (3): Rušenje makedonskog "limesa" kao nov dalekosežan presedan

Dramatične scene pokušaja ilegalnih imigranata da uđu iz Grčke u Makedoniju na putu prema bogatim državama Zapadne Europe potresle su mnoge promatrače, ali i izazvale mnoštvo pitanja na koja još nismo dobili odgovore. Malo tko je primijetio kako je uzmak makedonske specijalne policije pred stampedom imigranata koji su srušili makedonski "limes" kao nekadašnji Germani onaj rimski, donio prvo odmjeravanje žive sile jedne europske države koja se našla na putu azijskim i afričkim nesretnicima prema bogatim državama Zapadne Europe. Odmjeravanje je završilo čistim porazom europske države, koja izvanredno stanje na svojoj granici sigurno nije proglasila zbog neke obijesti. Prije će biti da je to bila mjera očaja izazvana apsolutnim nedostatkom vizije što da se čini s tolikim ljudima, a kao drugo svijest o očiglednom izostanku pomoći Majke Europe. Makedonska vlada tražila je pomoć u željezničkim vagonima, kako bi povećanjem prijevoznih kapaciteta uspjela prebaciti imigrante prema Srbiji. Rezultat? Nema vagona, nema pomoći, nema čak ni obećanja! I tako su Makedonci pokušali napraviti barem nešto, ne bi li došli do daha da barem donekle srede stanje s masom imigranata koji su već bili na njihovom području. No kada niti specijalna policija ne može uliti strah u kosti imigrantima, tko ih više uopće može zaustaviti? To ćemo vidjeti kada njihov živi val grune u mađarski zid koji se podiže na granici sa Srbijom. Kada ga probiju, hoće li se mađarski vojnici usuditi pucati im iznad glava, ili će se povući kao njihove makedonske kolege? Usudio bih se kladiti na to da će se povući. "Bitka" na makedonsko-grčkoj granici završila je porazom najvažnijeg činitelja zastrašivanja kojeg europske države imaju-naoružane vojne odn. policijske sile. To je dalekosežan poraz, ne samo makedonski.

Reakcija Majke Europe toliko je groteskna da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Vijeće Europe, umjesto da barem izrazi načelnu ljudsku solidarnost s imigrantima, ali još više s Makedoncima prepuštenima samima sebi, rascmizdrilo se prozivajući Makedonce zbog primjene sile prema neželjenim gostima. Makedonci su očito pravilno shvatili pouku povlačeći policiju s granice i puštajući imigrante da idu kamo i kako žele. Nek se Majka Europa pobrine za njih, kada ih de facto poziva da joj dođu i nasele se kod nje. Da sam imigrant, i sam bih to tako shvatio. Ne znam kako to shvaćaju europski političari, ali njihove dosadašnje reakcije svjedoče o potpunoj zbunjenosti, nepostojanju ikakve vizije i koncepcije rješenja imigrantske krize, prebacivanja vrućeg kestenja na druge i papagajskog ponavljanja fraza o ljudskim pravima. Istodobno Velika Britanija blokira pet tisuća imigranata u Calaisu ne dajući im ući na svoje područje; razumljiva mjera, jer u Britaniji ne postoje osobne iskaznice, pa nije uopće moguće naknadno kontrolirati imigrante koji se tamo probiju. Tko uđe u Britaniju, dobiva igru u potpunosti. Orbanova Mađarska i nešto udaljenija Bugarska prve su shvatile da se moraju uzdati u se i u svoje kljuse, te su počele graditi zaštitne zidove uz granicu ne bi li imigrantsku bujicu barem malo dobile pod kontrolu. Ni tu nije nedostajalo eurokratske kritike na njihov račun i komentara kako "zid nije rješenje."  A što je rješenje? To nitko ne zna, zato što se svi bave tek posljedicama krize, a ne uzrocima, kako je to dobro kod nas primijetio Josip Leko. I zato će imigrantska kriza trajati godinama, jer bi se njezino rješenje trebalo pronaći u njihovim matičnim državama koje je netko, gle čuda, razvalio. A rješavanje takvih problema daleko premašuje mogućnosti i snage Europske Unije. Stoga nam preostaje nositi se s posljedicama kako znamo. Šuška se da svi imigranti baš i nisu političke izbjeglice ili izbjeglice pred ratom, nego jednostavno ljudi koji dolaze trbuhom za kruhom. Njemačka je zaprimila rekordni broj zahtjeva za azil Albanaca, Kosovara, Srbijanaca i stanovnika drugih balkanskih država, ali tamo se kako svi znamo nigdje ne ratuje. Dakako, i njemačka socijala izdašnija je od kosovarskoga siromaštva, a rješavanje zahtjeva za azil može se otegnuti. Pa ako te i vrate natrag, prijaviš se opet za neko vrijeme. Čini se da Nijemci opet gube rat protiv balkanskog lukavstva kao u nekadašnjim jugoslavenskim partizanskim serijama i filmovima. I ne mogu se dosjetiti ničeg pametnijeg nego neprestano pozivati druge europske države da prime dio njihovih imigranata. Bez sumnje Velika Britanija jedva čeka da im udovolji, a malo koristi će biti od Danske, koja je pak najavila prepolovljivanje socijalnih davanja za imigrante kao sredstvo odvraćanja istih od dolaska. Od Hrvatske će u tom smislu sigurno biti još manje koristi zbog naših relativno siromašnijih prilika koje imigrante nikada nisu privlačile k nama. Međutim, ako se ostvare srbijanske najave da će na Hrvatsku preusmjeriti imigrante koji ne mogu preskočiti mađarski zid, tad bi mogla biti drukčija priča, iako će Hrvatska vjerojatno za njih trajno ostati tek tranzitnom zemljom. Tijekom ne tako davnog Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini imali smo u jednom trenutku oko pola milijuna prognanika i izbjeglica, od kojih velik dio bosanskih Muslimana, s kojima nije bilo osobitih problema. Tek ih je malo ostalo kod nas, dok se velika većina nakon rata vratila kući ili iselila na Zapad. Iskustva s privremenim useljenicima dakle imamo, ali tada smo imali i veća sredstva nego danas. A i solidarnost, koja će dolaskom tisuća imigranata biti na velikoj kušnji, jer Puljani već kukaju kako napušteni vojni objekti u njihovome gradu nisu nimalo pogodni za smještaj imigranata. Ne mogu zamisliti situaciju sličnu makedonskoj, da primjerice imigranti blokiraju sve pogranične prijelaze prema Srbiji ili autocestu. To bi već bio problem velikih razmjera. Prolaskom kroz Hrvatsku mogli bi natjerati Mađare da svoj zid postave i na hrvatskoj granici, a tada su na redu Slovenci i njihova domišljatost. Nijemci već najavljuju moguću privremenu suspenziju schengenskog režima. Gdje su bili kad su vidjeli da je Schengen praktično već pukao u Grčkoj i Italiji? Obje zemlje primaju od Europske Unije prilične novce za zaštitu južne europske granice u schengenskom režimu. Gdje su rezultati?

I dok i dalje sve zuji u europskoj košnici, doznajem da i u Češkoj razmišljaju poslati vojsku na granicu s Austrijom, jer im odande dolazi najveći broj imigranata. Posvuda se razmišlja o tome kako humanitarno zbrinuti imigrante, što je naravno za pohvalu jer je to jedino što se objektivno za njih može učiniti. I treba pomoći, naravno da sam za to i da to podržavam. Međutim, ne čujem da su bogate arapske zemlje ponudile ikakvu pomoć za njih siromašnoj Makedoniji, Srbiji ili Bugarskoj, iako su većina imigranata muslimani. Ili će pomoći tako da financiraju gradnju novih džamija za njih? Saudijska Arabija nije pustila nijednog na svoje područje, ali je zato sagradila zaštitni zid uzduž cijele granice s Irakom. Vidi, vidi, nitko je niti ne pokušava prozvati da "zid nije rješenje".

P.S. Još se računalo nije ohladilo nakon upisa posta, a kad ono vijest da Ivan Zvonimir Čičak jedva čeka dolazak imigranata nazivajući ih prijateljima, i da bi ih htio naseliti na jadranske otoke. Sjajna ideja. Još samo treba pitati tamošnje turističke djelatnike i vlasnike kuća za odmor u koje objekte ih smjestiti. Vjerujem da će odaziv biti gigantski, osobito ako proradi "pulski sindrom". Možda i na otocima ima napuštenih vojarni koje nisu u derutnome stanju poput onih pulskih? Ako Čičkova ideja zaživi, mogli bismo uskoro dobiti novu, arapsku nacionalnu manjinu zastupljenu odgovarajućom političkom strankom u saboru. Svakakve se mogućnosti otvaraju. Je li ijedna od njih za Hrvatsku dobra, to tek treba domisliti, ukoliko imamo ikoga tko je to u stanju.