nedjelja, 23. kolovoza 2015.

Imigrantska kriza (3): Rušenje makedonskog "limesa" kao nov dalekosežan presedan

Dramatične scene pokušaja ilegalnih imigranata da uđu iz Grčke u Makedoniju na putu prema bogatim državama Zapadne Europe potresle su mnoge promatrače, ali i izazvale mnoštvo pitanja na koja još nismo dobili odgovore. Malo tko je primijetio kako je uzmak makedonske specijalne policije pred stampedom imigranata koji su srušili makedonski "limes" kao nekadašnji Germani onaj rimski, donio prvo odmjeravanje žive sile jedne europske države koja se našla na putu azijskim i afričkim nesretnicima prema bogatim državama Zapadne Europe. Odmjeravanje je završilo čistim porazom europske države, koja izvanredno stanje na svojoj granici sigurno nije proglasila zbog neke obijesti. Prije će biti da je to bila mjera očaja izazvana apsolutnim nedostatkom vizije što da se čini s tolikim ljudima, a kao drugo svijest o očiglednom izostanku pomoći Majke Europe. Makedonska vlada tražila je pomoć u željezničkim vagonima, kako bi povećanjem prijevoznih kapaciteta uspjela prebaciti imigrante prema Srbiji. Rezultat? Nema vagona, nema pomoći, nema čak ni obećanja! I tako su Makedonci pokušali napraviti barem nešto, ne bi li došli do daha da barem donekle srede stanje s masom imigranata koji su već bili na njihovom području. No kada niti specijalna policija ne može uliti strah u kosti imigrantima, tko ih više uopće može zaustaviti? To ćemo vidjeti kada njihov živi val grune u mađarski zid koji se podiže na granici sa Srbijom. Kada ga probiju, hoće li se mađarski vojnici usuditi pucati im iznad glava, ili će se povući kao njihove makedonske kolege? Usudio bih se kladiti na to da će se povući. "Bitka" na makedonsko-grčkoj granici završila je porazom najvažnijeg činitelja zastrašivanja kojeg europske države imaju-naoružane vojne odn. policijske sile. To je dalekosežan poraz, ne samo makedonski.

Reakcija Majke Europe toliko je groteskna da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Vijeće Europe, umjesto da barem izrazi načelnu ljudsku solidarnost s imigrantima, ali još više s Makedoncima prepuštenima samima sebi, rascmizdrilo se prozivajući Makedonce zbog primjene sile prema neželjenim gostima. Makedonci su očito pravilno shvatili pouku povlačeći policiju s granice i puštajući imigrante da idu kamo i kako žele. Nek se Majka Europa pobrine za njih, kada ih de facto poziva da joj dođu i nasele se kod nje. Da sam imigrant, i sam bih to tako shvatio. Ne znam kako to shvaćaju europski političari, ali njihove dosadašnje reakcije svjedoče o potpunoj zbunjenosti, nepostojanju ikakve vizije i koncepcije rješenja imigrantske krize, prebacivanja vrućeg kestenja na druge i papagajskog ponavljanja fraza o ljudskim pravima. Istodobno Velika Britanija blokira pet tisuća imigranata u Calaisu ne dajući im ući na svoje područje; razumljiva mjera, jer u Britaniji ne postoje osobne iskaznice, pa nije uopće moguće naknadno kontrolirati imigrante koji se tamo probiju. Tko uđe u Britaniju, dobiva igru u potpunosti. Orbanova Mađarska i nešto udaljenija Bugarska prve su shvatile da se moraju uzdati u se i u svoje kljuse, te su počele graditi zaštitne zidove uz granicu ne bi li imigrantsku bujicu barem malo dobile pod kontrolu. Ni tu nije nedostajalo eurokratske kritike na njihov račun i komentara kako "zid nije rješenje."  A što je rješenje? To nitko ne zna, zato što se svi bave tek posljedicama krize, a ne uzrocima, kako je to dobro kod nas primijetio Josip Leko. I zato će imigrantska kriza trajati godinama, jer bi se njezino rješenje trebalo pronaći u njihovim matičnim državama koje je netko, gle čuda, razvalio. A rješavanje takvih problema daleko premašuje mogućnosti i snage Europske Unije. Stoga nam preostaje nositi se s posljedicama kako znamo. Šuška se da svi imigranti baš i nisu političke izbjeglice ili izbjeglice pred ratom, nego jednostavno ljudi koji dolaze trbuhom za kruhom. Njemačka je zaprimila rekordni broj zahtjeva za azil Albanaca, Kosovara, Srbijanaca i stanovnika drugih balkanskih država, ali tamo se kako svi znamo nigdje ne ratuje. Dakako, i njemačka socijala izdašnija je od kosovarskoga siromaštva, a rješavanje zahtjeva za azil može se otegnuti. Pa ako te i vrate natrag, prijaviš se opet za neko vrijeme. Čini se da Nijemci opet gube rat protiv balkanskog lukavstva kao u nekadašnjim jugoslavenskim partizanskim serijama i filmovima. I ne mogu se dosjetiti ničeg pametnijeg nego neprestano pozivati druge europske države da prime dio njihovih imigranata. Bez sumnje Velika Britanija jedva čeka da im udovolji, a malo koristi će biti od Danske, koja je pak najavila prepolovljivanje socijalnih davanja za imigrante kao sredstvo odvraćanja istih od dolaska. Od Hrvatske će u tom smislu sigurno biti još manje koristi zbog naših relativno siromašnijih prilika koje imigrante nikada nisu privlačile k nama. Međutim, ako se ostvare srbijanske najave da će na Hrvatsku preusmjeriti imigrante koji ne mogu preskočiti mađarski zid, tad bi mogla biti drukčija priča, iako će Hrvatska vjerojatno za njih trajno ostati tek tranzitnom zemljom. Tijekom ne tako davnog Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini imali smo u jednom trenutku oko pola milijuna prognanika i izbjeglica, od kojih velik dio bosanskih Muslimana, s kojima nije bilo osobitih problema. Tek ih je malo ostalo kod nas, dok se velika većina nakon rata vratila kući ili iselila na Zapad. Iskustva s privremenim useljenicima dakle imamo, ali tada smo imali i veća sredstva nego danas. A i solidarnost, koja će dolaskom tisuća imigranata biti na velikoj kušnji, jer Puljani već kukaju kako napušteni vojni objekti u njihovome gradu nisu nimalo pogodni za smještaj imigranata. Ne mogu zamisliti situaciju sličnu makedonskoj, da primjerice imigranti blokiraju sve pogranične prijelaze prema Srbiji ili autocestu. To bi već bio problem velikih razmjera. Prolaskom kroz Hrvatsku mogli bi natjerati Mađare da svoj zid postave i na hrvatskoj granici, a tada su na redu Slovenci i njihova domišljatost. Nijemci već najavljuju moguću privremenu suspenziju schengenskog režima. Gdje su bili kad su vidjeli da je Schengen praktično već pukao u Grčkoj i Italiji? Obje zemlje primaju od Europske Unije prilične novce za zaštitu južne europske granice u schengenskom režimu. Gdje su rezultati?

I dok i dalje sve zuji u europskoj košnici, doznajem da i u Češkoj razmišljaju poslati vojsku na granicu s Austrijom, jer im odande dolazi najveći broj imigranata. Posvuda se razmišlja o tome kako humanitarno zbrinuti imigrante, što je naravno za pohvalu jer je to jedino što se objektivno za njih može učiniti. I treba pomoći, naravno da sam za to i da to podržavam. Međutim, ne čujem da su bogate arapske zemlje ponudile ikakvu pomoć za njih siromašnoj Makedoniji, Srbiji ili Bugarskoj, iako su većina imigranata muslimani. Ili će pomoći tako da financiraju gradnju novih džamija za njih? Saudijska Arabija nije pustila nijednog na svoje područje, ali je zato sagradila zaštitni zid uzduž cijele granice s Irakom. Vidi, vidi, nitko je niti ne pokušava prozvati da "zid nije rješenje".

P.S. Još se računalo nije ohladilo nakon upisa posta, a kad ono vijest da Ivan Zvonimir Čičak jedva čeka dolazak imigranata nazivajući ih prijateljima, i da bi ih htio naseliti na jadranske otoke. Sjajna ideja. Još samo treba pitati tamošnje turističke djelatnike i vlasnike kuća za odmor u koje objekte ih smjestiti. Vjerujem da će odaziv biti gigantski, osobito ako proradi "pulski sindrom". Možda i na otocima ima napuštenih vojarni koje nisu u derutnome stanju poput onih pulskih? Ako Čičkova ideja zaživi, mogli bismo uskoro dobiti novu, arapsku nacionalnu manjinu zastupljenu odgovarajućom političkom strankom u saboru. Svakakve se mogućnosti otvaraju. Je li ijedna od njih za Hrvatsku dobra, to tek treba domisliti, ukoliko imamo ikoga tko je to u stanju.

Nema komentara: