Ne mogu reći da me se Bowiejeva glazba svih ovih godina osobito dojmila. Možda su mi poznata samo dva ili tri njegova hita, ostatak njegovog velikog opusa nije me privukao. David mi je uvijek djelovao nekako hladno, gotovo androidno, s nekakvim unutarnjim odmakom od tople ljudskosti. Nije mi to bilo to. Međutim, jasno je i očigledno da je bio velik glazbeni znalac za kojeg u stvaranju i produkciji nije bilo nikakvih tajni. Mijenjao je svako malo ponešto u svojem izričaju, nastojeći uvijek biti drukčiji od onoga što je očekivao šou biznis. I to ne samo u glazbi. Tijekom sedamdesetih godina javno se poigravao s vlastitom spolnom orijentacijom, objavljujući da je homoseksualac, pa biseksualac, da bi se 1983. u razgovoru za Rolling Stone odrekao biseksualnosti izjavom da je zapravo oduvijek bio heteroseksualac, a da su njegovi eksperimenti više plod prilika u kojima se nalazio nego osobnih osjećaja. 1992. oženio se drugi put, ovoga puta manekenkom Iman s kojom je imao kćer. S prvom ženom Angie, prije svojeg "biseksualnog razdoblja" imao je sina. Osim u glazbi i spolnosti, Bowie je svoje "ja" tražio i u religiji, ali nije dospio dalje od neopredijeljenosti, ne odabravši svoj duhovni put i ne odlučivši se konkretno niti za jednu mogućnost duhovnoga razvoja. Svidjeli su mu se vjerski obredi raznih religija, ali više ih je promatrao estetskim nego duhovnim očima. 1992. je na koncertu Freddyja Mercuryja kleknuo na pozornici i izmolio "Oče naš", ali ne bi se reklo da je postao kršćaninom. Tražio se i u političkom svjetonazoru, sablažnjujući jednom javnost simpatijom prema fašizmu i nacizmu, da bi se istoga kasnije odrekao pravdajući se da je bio mentalno nestabilan zbog uživanja droge. Kasnije se u Melody Makeru proglasio apolitičnim. Dakle, neopredijeljenim kao i u slučaju religije.
Međutim, postoji trenutak u kojemu i najneopredjeljeniji i najneutraljiji čovjek na svijetu mora izreći svoj konačan DA ili NE. To je trenutak kad se suočava sa smrću. Smrt oduzima čovjeku iluzije da svoj zemaljski život može beskonačno produljivati, a osobito da ne mora donositi nikakve odluke glede vječnosti i vječnoga života. David Bowie nije bio katolik i vjerojatno nije umro kao kršćanin željan da se susretne sa svojim Spasiteljem. Najvjerojatnije je umirući jednostavno odmarširao u nepoznato. Kakav li je morao trenutak kada se probudio? Kakva samospoznaja u svjetlu perspektive vječnosti? Je li se David mogao ičime opravdati pred Isusom za sve pogreške i počinjene grijehe u svojemu životu? Je li ga mogla opravdati sva slava svijeta koju je tijekom karijere stekao? Ili novci koje je zaradio?
Razmišljajući o tome čovjeku ne preostane drugo nego da zašuti i nada se, da David ipak nije živio niti umro uzalud. I da su njegovi posljednji trenutci ipak bili trenutci Svjetla. Nadam se tomu. I molit ću za njegovu dušu. Nek mu se Bog smiluje.
Nema komentara:
Objavi komentar