Stane, u kojeg si Krista povjerovao?

Jednom prigodom na nekom katoličkom internetskom forumu postavljeno je pitanje koji propovjednici su nas se posebno dojmili. Uključio sam se u to i naveo ime jednog svećenika, župnika male župe kraj Rijeke. Razlog zašto sam ga naveo jednostavan je: za razliku od velikog broja naših propovjednika koji u središte poruke stavljaju čovjeka kao (ne)slušatelja i (ne)vršitelja crkvenih savjeta koji bi prije svega trebao poboljšati svoju vjerničku disciplinu, spomenuti svećenik u središtu svojih propovjedi ima Boga i ono što je Bog učinio i čini za čovjeka. Time se naravno ne kanim postavljati iznad naših propovjednika jer na to nemam pravo, ali moram navesti ono što me kao vjernika u propovjedima najviše ispunjava i motivira. A vjerujem da je to i ono za čim čeznu mnogi drugi: za porukom da nas Bog ljubi i prihvaća bezuvjetno. Da sam kao čovjek nesavršen, to znam dobro, i ne volim da me se stalno na to podsjeća i govori mi kako sam kao takav "biće propuštenih prilika i mogućnosti". Međutim, nikada mi nije dosta slušati o tome kakav je moj i naš Bog u kojeg vjerujemo. To je ono što ispunjava, motivira i mijenja svemir oko nas i u nama. Kada u središtu stvari imamo čovjeka odn. sebe i ono što on čini (odn. ljudska djela kao ono po čemu nas Bog prihvaća ili ne), tad se nikad nećemo isplesti iz mreže nedostatnosti ljudskih napora da djelima ugodimo Bogu. To dovodi do poznatih duhovnih bolesti neprestanog osjećaja krivice, promašenosti, uspoređivanja s drugima, ili pak stalnog preispitivanja svojih koraka i potrage za uzrocima zatajenja. U takvom bućkurišu zdvajanja umire radost zbog bliskosti s Bogom, a slika Boga se mijenja: od Nebeskog Oca koji jedna čeka da mu priđemo i budemo s Njim u zajedništvu nastaje udaljeni svemirski bilježnik svega negativnoga u nama.
Ukratko, neprestana propovjednička ponavljanja o tome da bismo kao vjernici trebali ovo ili ono na koncu mogu dovesti do toga da se slušatelji jednostavno "isključe", i nakon mise komentiraju ono poznato: "Baš je lijepo govorio...ali o čemu je bila tema propovjedi?"
Naravno da se vjerničko ponašanje uvijek može i mora poboljšavati i da treba na to upozoravati, ali ako se iz središta propovjedi izgubi Bog kao Početak i Svršetak i Smisao našega života, tada propovijedanje postaje dociranje i "prodika" u lošem smislu te riječi.
Zato su mi propovjedi spomenutog župnika prava duhovna obnova, jer znam da će mi kroz govor o Bogu otkriti stvari koje mi nikad na um nisu pale.
Nije nimalo svejedno što je u središtu oko kojeg se vrte propovjedi, jer to središte može itekako oblikovati nečiju duhovnost. Budući da trenutno nemam pri ruci nijedan prikladan katolički primjer, navodim jedan protestantski kojeg vrlo prikladno spominje američki evangelikalni publicist i radijski djelatnik Bob George u jednoj svojoj knjizi.
Jedne večeri nazvala ga je susjeda Sue i zamolila da dođe pomoći njenom mužu Stanu koji je imao problema s alkoholom. Takav je bio od studentskih dana. Nakon što su doživjeli obraćenje i pristupili crkvenoj zajednici (George ne navodi denominaciju, ali je jasno da je neka od protestantskih),  Sue je prestala piti, ali Stan nije. Iako je redovito išao u crkvu i izjavljivao da je vjernik i da vjeruje u Isusa Krista, nije prestao piti. "Kao da se kršćanska poruka negdje gubila"-spominje Bob George. Nije znao što da učini i kako da Stanu pristupi, ali je ipak otišao k njima. Kad je vidio Stana u "blaženom" stanju, sjeo je s njim da porazgovaraju-naravno, o onome o čemu su i prije mnogo puta razgovarali i što se svodilo na pitanje vjerničke discipline, odn. "Stane, kako ti kao kršćanin nisi u stanju prekinuti s opijanjem?"
I onda je Georgeu odjednom sinulo da Stana priupita nešto što nikad prije nije.
Stane, kada si prihvatio Krista, u kojeg si Krista povjerovao?
Kako to misliš?-upita Stan.
Jesi li razmišljao o čovjeku Isusu iz Nazareta koji je živio prije dvije tisuće godina u Palestini? O povijesnoj osobi koja je činila čudesa, slijepima vraćala vid, a gluhima sluh? Čovjeku koji je učio ljude ljubavi prema drugima, a onda umro na križu? Drugim riječima: Stane, jesi li prihvatio Isusa-čovjeka? Ili si prihvatio Isusa Krista-Boga koji je postao čovjek i koji je ustao iz mrtvih? Onoga koji je Gospodin i koji živi danas? Jesi li prihvatio Gospodina Isusa Krista koji želi živjeti u tebi i dati Svoj život tebi?"
Sada su se Stanove oči razbistrile. "Prihvatio sam Isusa koji je bio čovjek prije dvije tisuće godina".
Stvari su postale jasne. Iako je Stan u prošlosti čuo mnogo propovjedi i dobro poznavao "kršćanski rječnik", on u biti nije čuo punu istinu Evanđelja, što je presudno utjecalo na njegov kasniji duhovni razvoj. Ono što je Stan u prošlosti čuo, shvatio je ovako pogrešno: biti kršćanin znači prihvatiti moralni nauk velikog čovjeka koji je živio prije dvije tisuće godine i prisegnuti na vjerno oponašanje tog čovjeka. Naravno da je bio uvjeren kako to treba provesti vlastitim snagama, a neuspjesi na tom putu (koji su se nužno morali dogoditi) obeshrabrili su ga do temelja. Zapravo je čudo da s takvom zabludom u glavi nije završio u još težoj situaciji od one u kojoj je bio.
Sve je završilo dobro. Stan je shvatio u čemu je bit stvari, i nakon zajedničke molitve s Bobom, iako je bio polupijan, zazvao je pravoga i živoga Isusa Krista. Život mu se nakon toga promijenio nabolje, od nesigurnog, bojažljivog i ljutitog čovjeka koji je bio svima na teret postao je brižan suprug pun ljubavi, voljan pomagati drugima zbog ljubavi koju je gaji prema Bogu.
Zaključak izvedite sami.

Zadnja klupa van!

Uvijek i uvijek rado se vraćam na sačuvana dopisivanja s p. Lukom Rađom, objavljivana na stranicama SKAC-a (Zagreb). P. Luka osnovao je katolički kamp za mlade na Modravama. Spada u ljude koji imaju što reći, ne samo o Crkvi i crkvenim (ne)prilikama, nego i o mnogočemu drugomu. Evo što je 2002. napisao o prosvjetarenju na upit jedne učiteljice.

Željela bih od vas dobiti komentar i duhovno viđenje situacije u kojoj se nalazim na poslu. Radim u jednoj zagrebačkoj školi puno godina. Prije 5-7 g. pored škole sagrađeno je naselje koje su počele naseljavati obitelji ratnih vojnih invalida (često PTSP-ovci), sami branitelji, žene poginulih branitelja ili onih koji su počinili suicid. Djeca iz tih obitelji dolaze nama u školu i u mom su razredu smještena u polovičnom broju (sličnu situaciju imaju i druge kolegice). Kako sam taj razred primila ove godine kao novoformirani počela sam primjećivati da mi je ulaskom u razred jako teško raditi jer su djeca brbljava, ne poštuju dogovor o radu, šeću razredom kada oni za to osjete potrebu, neartikulirano se glasaju, pod odmorom divljaju hodnicima, tuku se, izazivaju jedan drugoga, rugaju se... Često u razredu ne uspijem reći ni dvije rečenice a da me netko od njih ne prekine nekom svojom upadicom koja nije vezana uz temu razgovora. Duhovno osjećam velik pritisak u razredu, tamu, težinu, nemir i napetost.

Da li se čovjek radeći s takvima (ja ih ni najmanje ne okrivljujem , niti se ljutim na te ljude) osjeća isto kao i oni? Osjećam se kao planinar kojem je netko umjesto dva ruksaka natovario 12. Noge mi otkazuju, mračne misli me spopadaju ( samosažaljenje), vrtim stalno jedan te isti film. (U razredu imam djecu hiperaktivce, djecu s organskim poremećajima, djecu koja troše lijekove za epilepsiju i onu koja su jako, jako pedagoški zapušteni te ponekad dolaze u školu poslijepodne bez ručka ili bez adekvatne odjeće za to godišnje doba.) U razredu molimo kada se za to pokaže prilika u tjedan dana (nisam vjeroučiteljica) , molim osobno za njih i roditelje, ali ne znam koja je Božja volja i plan za mene u ovoj situaciji. Da li me Bog ovdje postavio da im pomognem molitvama, savjetima ili želi da se maknem s ovog radnog mjesta i potražim neki posao gdje ću mu moći više služiti?

Ne znam kako izaći iz ove situacije? Kao škola smo prepušteni sami sebi jer psiholozi smatraju da se takvi ljudi trebaju integrirati u društvo. Ministarstvo i dalje dodjeljuje stanove, a mi jedva radimo (koja je donja granica kvalitete nastave?) jer smo prepuni priča o tragedijama (svako je dijete bonbon napunjen gorčinom, strahom i nemirom svoga doma), prepuni psihičkih maltretiranja i nepotrebnog okrivljavanja i prijetnji roditelja. Što učiniti u šah mat poziciji?

Hvala za savjet, Bog mira, ljubavi i zdravlja te Duh vodstva, snage i okrijepe udijelio Vam potpuni blagoslov duše, duha i tijela i podario Vam kreposti koje molite.

Lukin odgovor:

Meni je jedan u razredu pod klupe zakoturao imitaciju ručne bombe, moš' zamislit strke. A on se blaženo smije i objašnjava nam da nije prava. I šta ćeš mu… Ništa, nego odgajati ga. A to znači nadmudriti ga ne tek represivnim mjerama dajući mu na znanje tko je u razredu glavni, niti nekakvim neučinkovitim kršćanskim milosrđem koje će nas učiniti slabićima u njegovim očima – već mu istom mjerom uzvratiti, istim jezikom mu progovoriti – tako da ispadneš «faca» u njegovim očima.

Nema novaca kojim bi se nastavnika moglo motivirati da se uhvati u koštac s takvim slučajevima. U to, ili se ulazi isključivo zbog osobnog izazova našoj ljubavi za koju vjerujemo da osim što je sama nježnost, istovremeno je i mudrost koja obara s nogu svako nasilje – ili se uopće u to ne ulazi. A to umijeće se ima, ili ga se nema. Pedagozi ga imaju. Jer, takvu učinkovitu, mudru i jaku ljubav – Bog je povjerio nastavničkom staležu. Na nju se može i mora računati.

Na nama je da to uočimo, i u molitvi raspirujemo njenu snagu. Ulazeći u razred, potrebno se u dubini srca pozvati na taj dar. Reći sebi: pred ovu djecu ne ulazim ja, slab i ograničen čovjek – već ulazi pedagog sa svim darovima koje mu je Bog dao da uspješno obavi svoj posao.

Sjećam se, taj moj dečko kog sam spomenuo, jedan je od rijetkih iz razreda koji je nakon našeg okršaja kroz čitav advent dolazio na mise zornice. Život piše nevjerojatne priče. Nerijetko se dogodi da oni koji su bili „živi vrazi“ u razredima, kasnije postanu solidni ljudi. A neki čak i svećenici. Od srca, p. Luka

ps. Naslov ovog posta sam stavio na uspomenu na tehničku školu u Splitu, gdje je nakon profesorove: "Zadnja klupa van!" klupa zaista i poletjela kroz prozor van.