Zadnja klupa van!

Uvijek i uvijek rado se vraćam na sačuvana dopisivanja s p. Lukom Rađom, objavljivana na stranicama SKAC-a (Zagreb). P. Luka osnovao je katolički kamp za mlade na Modravama. Spada u ljude koji imaju što reći, ne samo o Crkvi i crkvenim (ne)prilikama, nego i o mnogočemu drugomu. Evo što je 2002. napisao o prosvjetarenju na upit jedne učiteljice.

Željela bih od vas dobiti komentar i duhovno viđenje situacije u kojoj se nalazim na poslu. Radim u jednoj zagrebačkoj školi puno godina. Prije 5-7 g. pored škole sagrađeno je naselje koje su počele naseljavati obitelji ratnih vojnih invalida (često PTSP-ovci), sami branitelji, žene poginulih branitelja ili onih koji su počinili suicid. Djeca iz tih obitelji dolaze nama u školu i u mom su razredu smještena u polovičnom broju (sličnu situaciju imaju i druge kolegice). Kako sam taj razred primila ove godine kao novoformirani počela sam primjećivati da mi je ulaskom u razred jako teško raditi jer su djeca brbljava, ne poštuju dogovor o radu, šeću razredom kada oni za to osjete potrebu, neartikulirano se glasaju, pod odmorom divljaju hodnicima, tuku se, izazivaju jedan drugoga, rugaju se... Često u razredu ne uspijem reći ni dvije rečenice a da me netko od njih ne prekine nekom svojom upadicom koja nije vezana uz temu razgovora. Duhovno osjećam velik pritisak u razredu, tamu, težinu, nemir i napetost.

Da li se čovjek radeći s takvima (ja ih ni najmanje ne okrivljujem , niti se ljutim na te ljude) osjeća isto kao i oni? Osjećam se kao planinar kojem je netko umjesto dva ruksaka natovario 12. Noge mi otkazuju, mračne misli me spopadaju ( samosažaljenje), vrtim stalno jedan te isti film. (U razredu imam djecu hiperaktivce, djecu s organskim poremećajima, djecu koja troše lijekove za epilepsiju i onu koja su jako, jako pedagoški zapušteni te ponekad dolaze u školu poslijepodne bez ručka ili bez adekvatne odjeće za to godišnje doba.) U razredu molimo kada se za to pokaže prilika u tjedan dana (nisam vjeroučiteljica) , molim osobno za njih i roditelje, ali ne znam koja je Božja volja i plan za mene u ovoj situaciji. Da li me Bog ovdje postavio da im pomognem molitvama, savjetima ili želi da se maknem s ovog radnog mjesta i potražim neki posao gdje ću mu moći više služiti?

Ne znam kako izaći iz ove situacije? Kao škola smo prepušteni sami sebi jer psiholozi smatraju da se takvi ljudi trebaju integrirati u društvo. Ministarstvo i dalje dodjeljuje stanove, a mi jedva radimo (koja je donja granica kvalitete nastave?) jer smo prepuni priča o tragedijama (svako je dijete bonbon napunjen gorčinom, strahom i nemirom svoga doma), prepuni psihičkih maltretiranja i nepotrebnog okrivljavanja i prijetnji roditelja. Što učiniti u šah mat poziciji?

Hvala za savjet, Bog mira, ljubavi i zdravlja te Duh vodstva, snage i okrijepe udijelio Vam potpuni blagoslov duše, duha i tijela i podario Vam kreposti koje molite.

Lukin odgovor:

Meni je jedan u razredu pod klupe zakoturao imitaciju ručne bombe, moš' zamislit strke. A on se blaženo smije i objašnjava nam da nije prava. I šta ćeš mu… Ništa, nego odgajati ga. A to znači nadmudriti ga ne tek represivnim mjerama dajući mu na znanje tko je u razredu glavni, niti nekakvim neučinkovitim kršćanskim milosrđem koje će nas učiniti slabićima u njegovim očima – već mu istom mjerom uzvratiti, istim jezikom mu progovoriti – tako da ispadneš «faca» u njegovim očima.

Nema novaca kojim bi se nastavnika moglo motivirati da se uhvati u koštac s takvim slučajevima. U to, ili se ulazi isključivo zbog osobnog izazova našoj ljubavi za koju vjerujemo da osim što je sama nježnost, istovremeno je i mudrost koja obara s nogu svako nasilje – ili se uopće u to ne ulazi. A to umijeće se ima, ili ga se nema. Pedagozi ga imaju. Jer, takvu učinkovitu, mudru i jaku ljubav – Bog je povjerio nastavničkom staležu. Na nju se može i mora računati.

Na nama je da to uočimo, i u molitvi raspirujemo njenu snagu. Ulazeći u razred, potrebno se u dubini srca pozvati na taj dar. Reći sebi: pred ovu djecu ne ulazim ja, slab i ograničen čovjek – već ulazi pedagog sa svim darovima koje mu je Bog dao da uspješno obavi svoj posao.

Sjećam se, taj moj dečko kog sam spomenuo, jedan je od rijetkih iz razreda koji je nakon našeg okršaja kroz čitav advent dolazio na mise zornice. Život piše nevjerojatne priče. Nerijetko se dogodi da oni koji su bili „živi vrazi“ u razredima, kasnije postanu solidni ljudi. A neki čak i svećenici. Od srca, p. Luka

ps. Naslov ovog posta sam stavio na uspomenu na tehničku školu u Splitu, gdje je nakon profesorove: "Zadnja klupa van!" klupa zaista i poletjela kroz prozor van.