Benediktinski redovnik
o.
Anselm Grün [1945.
] poznata je osobnost ne samo
njemačkoga katolicizma nego i tamošnje intelektualne scene kao autor oko 300
publikacija uglavnom o duhovnosti od kojih je više od 14 milijuna primjeraka
prevedeno na 30 stranih jezika.
[1]
Niz njegovih knjiga izdale su i u Hrvatskoj razne katoličke nakladničke kuće,
brojni Gr
ünovi
citati pojavljuju se svako malo na stranicama katoličkih glasila i internetskih
portala.
Omiljen je i priznat u nas osobito
zbog svojeg duboko humanog pristupa ljudima i ljudskosti i životnoj mudrosti. Kao
takav je i čovjek dijaloga s drugima i drugačijima od kojih ne zazire.
Pa se tako odlučio dati svojevrstan pridonos
dijalogu s protestantima upravo u godini u kojoj oni obilježavaju početak
Lutherove reformacije, i to knjigom
Luther gemeinsam betrachtet.
Reformatorische Impulse für heute. [Luther
iz zajedničke perspektive. Reformacijski poticaji za današnjicu] koju je
napisao zajedno s evangeličkim pastorom Nikolausom Schneiderom,
nekadašnjim predsjednikom Evangeličke crkve u Njemačkoj. Neke svoje teze
navedene u knjizi obojica su nedavno prikazala u razgovoru za službeni web
portal Njemačke biskupske konferencije.[2]
Čini se da je obljetnica reformacije neobično utjecala na o. Grüna, ili
pak potakla u njegovu umu evoluciju u razmišljanjima i stajalištima
s kojima bi Martin Luther danas sigurno bio vrlo zadovoljan. Odmah na samom početku Grün iznosi
zaprepašćujuću tvrdnju o tome da tijekom svetih misa koje služi za sudionike
tečajeva duhovnosti u svojoj opatiji u Münsterschwarzachu dijeli euharistiju kako
nazočnim katolicima tako i evangelicima. Ove potonje izravno poziva da
sudjeluju u euharistiji, jer se inače sami ne bi usudili pristupiti. Grün to
vrlo jednostavno obrazlaže time da je za primanje euharistije dovoljno
vjerovati da je Isus Krist osobno nazočan u hostiji. Međutim, ne spominje
ključnu stvar, a to je misna pretvorba [transupstancija] po kojoj Krist postaje
nazočan u euharistiji, a u koju bi protestanti također trebali vjerovati ako se
žele pričestiti u Katoličkoj Crkvi. Jer je uvjet njihova pričešćivanja
vjerovanje istovjetno katoličkom, a to ovdje očigledno nije slučaj. Valja napomenuti kako sam Martin Luther ni
najmanje nije dijelio katoličko uvjerenje o euharistiji, te je misu čak nazivao
„najvećim i najstrašnijim zločinom od svih papinskih bezbožništava“.[3]
Nije dakle jasno je li o. Grün nazočnim evangelicima namjerno zatajio
važnost misne pretvorbe (i svećenika koji je provodi) ili to niti sam ne smatra
važnim? Njegovo pojašnjenje situacije je poprilično nezadovoljavajuće, jer to što
katolički župnik služi euharistiju „malo drukčije“ od evangeličkog, prema Grünu
je samo posljedica različitog shvaćanja u pojedinim konfesijama. Znači na djelu
je kulturološka„različitost“, a ne vjerska istina koju protestanti iz svojih
teoloških razloga ne prihvaćaju. Pa se
čini da se o. Grün u želji da se približi protestantima ipak nasukao na hridima
teološkog relativizma kojeg je ponekad teško prepoznati i takvim umovima poput
njegova.
Pastor Schneider u biti se složio s o. Grünom uz stanovitu ogradu
da protestanti ipak na drukčije načine shvaćaju kako treba razumjeti Kristovu
osobnu nazočnost u euharistiji. No, ovdje nije problem u Schneideru niti u
protestantima kao takvima, a ponajmanje u onim čestitim protestantima kojima bi
svaki dobronamjeran katolik rado dao počasno članstvo u Katoličkoj crkvi samo
kad bi smio.
Problem je u tome što ovakva Grünova praksa vuče nekoliko negativnih
posljedica za katolicizam. Prvi je što time podriva značaj sakramenta sv.
ispovijedi. To je u našoj Crkvi osnovni uvjet čak i za Prvu pričest. Ako
protestanti primaju katoličku pričest, a ne moraju se ispovijedati, zašto bi to
morali činiti katolici? Zašto bi za katolike ispovijed trebala biti obvezna, a
za protestante ne? „Malo kvasca ukvasa svo tijesto“-kaže Isus u evanđelju. Pa
tako malo Grünovog „ekumenskog kvasca“ zapravo ruši katoličko poimanje
euharistije zamjenjujući ga u biti evangeličkim. Ako je o. Grün time htio „prevladati“ taj
stari spor između nas i protestanata i pridonijeti uzajamnom približavanju, Luther
bi time bio zadovoljan, a neki suvremeni dezintegratori Katoličke crkve možda
još i više. Jer, s padom nauka o euharistiji pada i Crkva koja bi u boljem
slučaju postala samo jedna u nizu kršćanskih „denominacija“ [namjerno pišem s
navodnicima], a u lošijem slučaju samo jedna od niza sekti, ni manje ni više
značajna od bezbroj drugih.
Da ne bi bilo nikakve sumnje, Grün
nastavlja dalje na svojem putu „pomirbe“, i na pitanje o opravdanosti
reformacije i razdijeljenja Crkve prije 500 godina odgovara u biti potvrdno.
Kritizira tadašnje pape koji su prema njemu bili okoštali i skrivali se u
svojem osjećaju moći, pa se prema tome nisu ozbiljno pozabavili teološkim
problemima koje je reformacija opravdano izvukla na svijetlo dana. Tvrdi da je
Rim još previše konzervativan [iako ne sadašnji papa], i da se Katolička crkva
stalno ponaša kao da može ljudima [nije rekao na koje misli] određivati moral i
ponašanje. I da je Luther bio u pravu kada se protiv toga pobunio.....Pa ako je
i od o. Grüna, previše je! Nije čudno što ga u takvom razmišljanju podržava
pastor Schneider, kojemu također jako smeta što se bez privole Rima ne može u
Crkvi ništa bitno promijeniti. Čitajući sve to, moram se prisjetiti ideje o
katoličko-protestantskoj pomirbi s kojom je ove godine došao još jedan
značajni njemački intelektualac na rubu Crkve, a to je Hans Küng: prema njemu
bi Katolička Crkva trebala rehabilitirati Martina Luthera, ukinuti sva
izopćenja izrečena tijekom Reformacije, priznati valjanost ređenja
protestantskih i anglikanskih svećenika i omogućiti zajedničko sudjelovanje u
euharistiji![4]
Kako da ne. Kao da u pozadini opet lebdi stari fantom njemačke nacionalne kršćanske
crkve odvojene od Rima, o kojoj su neki sanjali u Lutherovo vrijeme. Takva
crkva vjerojatno ne bi gnjavila ljude time što bi im određivala moral i
ponašanje, a što je i za o. Grüna neprihvatljivo. Pa koja je onda njegova uloga
kao svećenika? I ako si ljudi sami kroje moral i ponašanje, čemu Crkva?
Nakon toga dolazi na red Blažena Djevica Marija. Za o. Grüna ona nije
nipočemu značajnija od nas običnih ljudi. Dakako da je ona prototip otkupljenog
čovjeka, ali to smo u skladu s prvim poglavljem Poslanice Efežanima i svi
mi, odabrani od početka svijeta i bez ljage. Osim toga, prema Grünu i danas u
Katoličkoj crkvi postoje oblici „agresivnog štovanja Marije“, koji su prema
Grünu infantilni, i da je u Crkvi uvijek postojala tendencija preuveličanja
Marijina značanja koju bi, naravno, trebalo napustiti. Ni tomu nije potrebno komentara,
svakome katoliku trebalo bi biti jasno koliko je sati. Jer, po kojem kriteriju
bi trebalo mjeriti pretjeranost štovanja Marije ili agresivnost u oblicima
marijanskog kulta? Možda prema
protestantskom kriteriju „Sola Scriptura“?[5]
Na pitanje o stanju ekumenizma u 21. stoljeću o. Grün diplomatski
odgovara kako reformacijski jubilej ima određenu dinamiku i nuka nas da o
ekumenizmu razmišljamo. U sadašnjoj situaciji zajedno s papom Franjom koji
prema o. Grünu „nije dogmatičan“ i „ne nastoji regulirati svaku sitnicu“ možemo
biti hrabri u potrazi za novom bliskošću s protestantima. Eto, on se
odvažio-i sasvim otvoreno dao do znanja da mu je Katolička Crkva čiji je
svećenik i istaknut predstavnik-pretijesna. I da bi se trebala promijeniti, a
ne gnjaviti ljude određujući im moral i ponašanje. Možda bi se trebala još jednom reformirati?
Nemam želju dalje to komentirati, a zaključke neka izvede svaki
čitatelj sam.
[3]
Euharistija (Wikipedija). https://hr.wikipedia.org/wiki/Euharistija
[4]
500 years after the Reformation: End
the schism! https://www.ncronline.org/news/500-years-after-reformation-end-schism
[5]
„samo pismo“-jedna od osnovnih postavki protestantizma prema kojoj je
isključivo ono što piše u Bibliji mjerodavno za vjerovanje i praksu. Budući da
se u Bibliji ne spominje izrijekom papinska služba u današnjem smislu, tada je
papa naravno nepotreban, a njegova služba u „suprotnosti“ sa Sv. Pismom. Isto
vrijedi i za štovanje Marije i svetaca, itd.
Takvo legalističko poimanje Biblije dovelo je već za Reformacije i do
velikog razilaženja i sukoba među protestantima. Dok je Luther bio pomirljiviji
i smatrao da u Crkvi može od katoličke tradicije ostati sve što Biblija
izričito ne zabranjuje, Zwingli i kasnije Kalvin bili su mnogo radikalniji i
smatrali da u Crkvi smije ostati samo što Biblija izričito dopušta ili
zapovijeda. Sukobi (nerijetko oružani) između luterana i reformiranih
(kalvinista) bili su jedan od uzroka zašto se reformacija nije uspjela proširiti
i učvrstiti u cijeloj Europi.
