Ekumenske stranputice o. Anselma Grüna

Benediktinski redovnik o. Anselm Grün [1945.] poznata je osobnost ne samo njemačkoga katolicizma nego i tamošnje intelektualne scene kao autor oko 300 publikacija uglavnom o duhovnosti od kojih je više od 14 milijuna primjeraka prevedeno na 30 stranih jezika.[1] Niz njegovih knjiga izdale su i u Hrvatskoj razne katoličke nakladničke kuće, brojni Grünovi citati pojavljuju se svako malo na stranicama katoličkih glasila i internetskih portala.  Omiljen je i priznat u nas osobito zbog svojeg duboko humanog pristupa ljudima i ljudskosti i životnoj mudrosti. Kao takav je i čovjek dijaloga s drugima i drugačijima od kojih ne zazire.  Pa se tako odlučio dati svojevrstan pridonos dijalogu s protestantima upravo u godini u kojoj oni obilježavaju početak

Lutherove reformacije, i to knjigom Luther gemeinsam betrachtet. Reformatorische Impulse für heute. [Luther iz zajedničke perspektive. Reformacijski poticaji za današnjicu] koju je napisao zajedno s evangeličkim pastorom Nikolausom Schneiderom, nekadašnjim predsjednikom Evangeličke crkve u Njemačkoj. Neke svoje teze navedene u knjizi obojica su nedavno prikazala u razgovoru za službeni web portal Njemačke biskupske konferencije.[2]

Čini se da je obljetnica reformacije neobično utjecala na o. Grüna, ili pak potakla u njegovu umu evoluciju u razmišljanjima i stajalištima s kojima bi Martin Luther danas sigurno bio vrlo zadovoljan. Odmah na samom početku Grün iznosi zaprepašćujuću tvrdnju o tome da tijekom svetih misa koje služi za sudionike tečajeva duhovnosti u svojoj opatiji u Münsterschwarzachu dijeli euharistiju kako nazočnim katolicima tako i evangelicima. Ove potonje izravno poziva da sudjeluju u euharistiji, jer se inače sami ne bi usudili pristupiti. Grün to vrlo jednostavno obrazlaže time da je za primanje euharistije dovoljno vjerovati da je Isus Krist osobno nazočan u hostiji. Međutim, ne spominje ključnu stvar, a to je misna pretvorba [transupstancija] po kojoj Krist postaje nazočan u euharistiji, a u koju bi protestanti također trebali vjerovati ako se žele pričestiti u Katoličkoj Crkvi. Jer je uvjet njihova pričešćivanja vjerovanje istovjetno katoličkom, a to ovdje očigledno nije slučaj.  Valja napomenuti kako sam Martin Luther ni najmanje nije dijelio katoličko uvjerenje o euharistiji, te je misu čak nazivao „najvećim i najstrašnijim zločinom od svih papinskih bezbožništava“.[3]

Nije dakle jasno je li o. Grün nazočnim evangelicima namjerno zatajio važnost misne pretvorbe (i svećenika koji je provodi) ili to niti sam ne smatra važnim? Njegovo pojašnjenje situacije je poprilično nezadovoljavajuće, jer to što katolički župnik služi euharistiju „malo drukčije“ od evangeličkog, prema Grünu je samo posljedica različitog shvaćanja u pojedinim konfesijama. Znači na djelu je kulturološka„različitost“, a ne vjerska istina koju protestanti iz svojih teoloških razloga ne prihvaćaju.  Pa se čini da se o. Grün u želji da se približi protestantima ipak nasukao na hridima teološkog relativizma kojeg je ponekad teško prepoznati i takvim umovima poput njegova.

Pastor Schneider u biti se složio s o. Grünom uz stanovitu ogradu da protestanti ipak na drukčije načine shvaćaju kako treba razumjeti Kristovu osobnu nazočnost u euharistiji. No, ovdje nije problem u Schneideru niti u protestantima kao takvima, a ponajmanje u onim čestitim protestantima kojima bi svaki dobronamjeran katolik rado dao počasno članstvo u Katoličkoj crkvi samo kad bi smio.

Problem je u tome što ovakva Grünova praksa vuče nekoliko negativnih posljedica za katolicizam. Prvi je što time podriva značaj sakramenta sv. ispovijedi. To je u našoj Crkvi osnovni uvjet čak i za Prvu pričest. Ako protestanti primaju katoličku pričest, a ne moraju se ispovijedati, zašto bi to morali činiti katolici? Zašto bi za katolike ispovijed trebala biti obvezna, a za protestante ne? „Malo kvasca ukvasa svo tijesto“-kaže Isus u evanđelju. Pa tako malo Grünovog „ekumenskog kvasca“ zapravo ruši katoličko poimanje euharistije zamjenjujući ga u biti evangeličkim.  Ako je o. Grün time htio „prevladati“ taj stari spor između nas i protestanata i pridonijeti uzajamnom približavanju, Luther bi time bio zadovoljan, a neki suvremeni dezintegratori Katoličke crkve možda još i više. Jer, s padom nauka o euharistiji pada i Crkva koja bi u boljem slučaju postala samo jedna u nizu kršćanskih „denominacija“ [namjerno pišem s navodnicima], a u lošijem slučaju samo jedna od niza sekti, ni manje ni više značajna od bezbroj drugih.

Da ne bi bilo nikakve sumnje, Grün nastavlja dalje na svojem putu „pomirbe“, i na pitanje o opravdanosti reformacije i razdijeljenja Crkve prije 500 godina odgovara u biti potvrdno. Kritizira tadašnje pape koji su prema njemu bili okoštali i skrivali se u svojem osjećaju moći, pa se prema tome nisu ozbiljno pozabavili teološkim problemima koje je reformacija opravdano izvukla na svijetlo dana. Tvrdi da je Rim još previše konzervativan [iako ne sadašnji papa], i da se Katolička crkva stalno ponaša kao da može ljudima [nije rekao na koje misli] određivati moral i ponašanje. I da je Luther bio u pravu kada se protiv toga pobunio.....Pa ako je i od o. Grüna, previše je! Nije čudno što ga u takvom razmišljanju podržava pastor Schneider, kojemu također jako smeta što se bez privole Rima ne može u Crkvi ništa bitno promijeniti. Čitajući sve to, moram se prisjetiti ideje o katoličko-protestantskoj pomirbi s kojom je ove godine došao još jedan značajni njemački intelektualac na rubu Crkve, a to je Hans Küng: prema njemu bi Katolička Crkva trebala rehabilitirati Martina Luthera, ukinuti sva izopćenja izrečena tijekom Reformacije, priznati valjanost ređenja protestantskih i anglikanskih svećenika i omogućiti zajedničko sudjelovanje u euharistiji![4] Kako da ne. Kao da u pozadini opet lebdi  stari fantom njemačke nacionalne kršćanske crkve odvojene od Rima, o kojoj su neki sanjali u Lutherovo vrijeme. Takva crkva vjerojatno ne bi gnjavila ljude time što bi im određivala moral i ponašanje, a što je i za o. Grüna neprihvatljivo. Pa koja je onda njegova uloga kao svećenika? I ako si ljudi sami kroje moral i ponašanje, čemu Crkva?

Nakon toga dolazi na red Blažena Djevica Marija. Za o. Grüna ona nije nipočemu značajnija od nas običnih ljudi. Dakako da je ona prototip otkupljenog čovjeka, ali to smo u skladu s prvim poglavljem Poslanice Efežanima i svi mi, odabrani od početka svijeta i bez ljage. Osim toga, prema Grünu i danas u Katoličkoj crkvi postoje oblici „agresivnog štovanja Marije“, koji su prema Grünu infantilni, i da je u Crkvi uvijek postojala tendencija preuveličanja Marijina značanja koju bi, naravno, trebalo napustiti. Ni tomu nije potrebno komentara, svakome katoliku trebalo bi biti jasno koliko je sati. Jer, po kojem kriteriju bi trebalo mjeriti pretjeranost štovanja Marije ili agresivnost u oblicima marijanskog kulta? Možda  prema protestantskom kriteriju „Sola Scriptura“?[5]

Na pitanje o stanju ekumenizma u 21. stoljeću o. Grün diplomatski odgovara kako reformacijski jubilej ima određenu dinamiku i nuka nas da o ekumenizmu razmišljamo. U sadašnjoj situaciji zajedno s papom Franjom koji prema o. Grünu „nije dogmatičan“ i „ne nastoji regulirati svaku sitnicu“ možemo biti hrabri u potrazi za novom bliskošću s protestantima. Eto, on se odvažio-i sasvim otvoreno dao do znanja da mu je Katolička Crkva čiji je svećenik i istaknut predstavnik-pretijesna. I da bi se trebala promijeniti, a ne gnjaviti ljude određujući im moral i ponašanje.  Možda bi se trebala još jednom reformirati?

Nemam želju dalje to komentirati, a zaključke neka izvede svaki čitatelj sam.   

---

[1] Osobna web stranica o. Grüna http://www.anselm-gruen.de/.

[2] Razgovor pod nazivom Ein neues Miteinander wagen vodila je s obojicom Margret Nußbaum. http://www.katholisch.de/aktuelles/aktuelle-artikel/ein-neues-miteinander-wagen

[3] Euharistija (Wikipedija). https://hr.wikipedia.org/wiki/Euharistija

[4] 500 years after the Reformation: End the schism! https://www.ncronline.org/news/500-years-after-reformation-end-schism

[5] „samo pismo“-jedna od osnovnih postavki protestantizma prema kojoj je isključivo ono što piše u Bibliji mjerodavno za vjerovanje i praksu. Budući da se u Bibliji ne spominje izrijekom papinska služba u današnjem smislu, tada je papa naravno nepotreban, a njegova služba u „suprotnosti“ sa Sv. Pismom. Isto vrijedi i za štovanje Marije i svetaca, itd.  Takvo legalističko poimanje Biblije dovelo je već za Reformacije i do velikog razilaženja i sukoba među protestantima. Dok je Luther bio pomirljiviji i smatrao da u Crkvi može od katoličke tradicije ostati sve što Biblija izričito ne zabranjuje, Zwingli i kasnije Kalvin bili su mnogo radikalniji i smatrali da u Crkvi smije ostati samo što Biblija izričito dopušta ili zapovijeda. Sukobi (nerijetko oružani) između luterana i reformiranih (kalvinista) bili su jedan od uzroka zašto se reformacija nije uspjela proširiti i učvrstiti u cijeloj Europi.