U subotu 24. ožujka u Zagrebu se održao organizirani
prosvjed protiv usvajanja Istanbulske konvencije. Jelačićev trg bio je pun
puncat prosvjednika, a njihov točan broj još uvijek je predmet prepirke između zagovornika
i protivnika konvencije, pa se prema afinitetima kreće od 5 do 70 tisuća.
Nisam sudjelovao u prosvjedu jer nisam prosvjednički tip, a
nešto mi nije dalo da tamo idem…napisat ću kasnije što to. Da bude jasno,
protivim se rodnoj ideologiji i potpisao sam peticiju protiv usvajanja
konvencije. Nalazim u njoj dvosmislena i ne baš dobra mjesta koja bi se
kasnijom „metodom rezanja salame“ odn. naknadnim nakaradnim interpretacijama mogla
interpretirati vrlo represivno protiv svih zagovornika tradicionalnih
vrijednosti. Stvar djeluje nekorektno. Naravno da žene treba štititi od
nasilja, ali okvir za tu zaštitu mi se ne sviđa.
U medijskim izvješćima o prosvjedu, slikama transparenata i
nastupima govornika primijetio sam dvije stvari: mnoštvo ironije i ljutnje na
račun idejnih protivnika i premijera koji da želi prevariti hrvatski narod i
svoje biračko tijelo, pozivanja na našu katoličku i nacionalnu baštinu, i
nekakav generalni ton osude nad onima koji nam žele nametnuti rodnu ideologiju
čiji tonovi se dadu naslutiti u konvenciji. Sve je to bilo manje-više uvjerljivo
i opravdano iz perspektive političkog djelovanja katoličkih udruga i strategije
javnih prosvjeda, ali ipak mi je nešto važno u svemu tomu nedostajalo. Tek
jučer, nakon molitve, shvatio sam u čemu je stvar.
Nedostajalo je ljubavi prema našim protivnicima i
neprijateljima! I to u onom Isusovom smislu: suosjećanja s njima u njihovoj
zabludi, brizi za njihove duše, majčinskoj Marijanskoj nježnoj zabrinutosti
zbog onih koji lutaju kojekakvim putevima i svijesti da je primjerice premijer Andrej
Plenković, kakvegod mane kao političar imao, ipak prije svega ljudsko biće i
Božje stvorenje koje nije zaslužilo da ga se izruguje i omalovažava. Najlakše
je danas proklinjati i ismijavati političare svih vrsta, ali je li to izraz
kršćanske ljubavi prema bližnjem? Nije. Zapravo se takvim pristupom izlažemo
opasnosti da prema drugim i protivnim ljudima nastupamo s mržnjom i prijezirom
u srcu unatoč religijskim frazama i izrazima koje koristimo u govoru. Umjesto
toga primjerenije bi bilo moliti za njihovo obraćenje, ali ne s nakanom dati
drugome do znanja „vidi kako si glup što nisi kao ja“, nego „Bog te ljubi iako
u to ne vjeruješ, potraži ga radi svojeg dobra.“
Priznajem da je danas odlazak na sličan prosvjed pomalo čin
građanske hrabrosti, imajući u vidu puzajuću babilonizaciju našeg društva koja je
po sebi neprijateljski nastrojena prema bilo kakvom javnom očitovanju kršćanske
vjere. Ali bez očitovanja ljubavi prema neprijateljima nećemo biti uvjerljivi
kolikogod nam racionalno argumentiranje našeg uvjerenja bude kvalitetno, a
osobito ako bude zaogrnuto u trijumfalizam i osudu protivnika bez ljubavi prema
njemu. Ako ipak odem na neki sličan javni prosvjed-jer su vremena takva da ne
možeš glumiti nesvrstanog-gledat ću da to imam na umu barem sam za sebe.
