Razmišljanje o prosvjedu protiv usvajanja Istanbulske konvencije

Prije nego što podignem odn. uzvisim svoj pogled, morat ću ga poniziti. (D. Wilkerson).

U subotu 24. ožujka u Zagrebu se održao organizirani prosvjed protiv usvajanja Istanbulske konvencije. Jelačićev trg bio je pun puncat prosvjednika, a njihov točan broj još uvijek je predmet prepirke između zagovornika i protivnika konvencije, pa se prema afinitetima kreće od 5 do 70 tisuća.

Nisam sudjelovao u prosvjedu jer nisam prosvjednički tip, a nešto mi nije dalo da tamo idem…napisat ću kasnije što to. Da bude jasno, protivim se rodnoj ideologiji i potpisao sam peticiju protiv usvajanja konvencije. Nalazim u njoj dvosmislena i ne baš dobra mjesta koja bi se kasnijom „metodom rezanja salame“ odn. naknadnim nakaradnim interpretacijama mogla interpretirati vrlo represivno protiv svih zagovornika tradicionalnih vrijednosti. Stvar djeluje nekorektno. Naravno da žene treba štititi od nasilja, ali okvir za tu zaštitu mi se ne sviđa.

U medijskim izvješćima o prosvjedu, slikama transparenata i nastupima govornika primijetio sam dvije stvari: mnoštvo ironije i ljutnje na račun idejnih protivnika i premijera koji da želi prevariti hrvatski narod i svoje biračko tijelo, pozivanja na našu katoličku i nacionalnu baštinu, i nekakav generalni ton osude nad onima koji nam žele nametnuti rodnu ideologiju čiji tonovi se dadu naslutiti u konvenciji. Sve je to bilo manje-više uvjerljivo i opravdano iz perspektive političkog djelovanja katoličkih udruga i strategije javnih prosvjeda, ali ipak mi je nešto važno u svemu tomu nedostajalo. Tek jučer, nakon molitve, shvatio sam u čemu je stvar.

Nedostajalo je ljubavi prema našim protivnicima i neprijateljima! I to u onom Isusovom smislu: suosjećanja s njima u njihovoj zabludi, brizi za njihove duše, majčinskoj Marijanskoj nježnoj zabrinutosti zbog onih koji lutaju kojekakvim putevima i svijesti da je primjerice premijer Andrej Plenković, kakvegod mane kao političar imao, ipak prije svega ljudsko biće i Božje stvorenje koje nije zaslužilo da ga se izruguje i omalovažava. Najlakše je danas proklinjati i ismijavati političare svih vrsta, ali je li to izraz kršćanske ljubavi prema bližnjem? Nije. Zapravo se takvim pristupom izlažemo opasnosti da prema drugim i protivnim ljudima nastupamo s mržnjom i prijezirom u srcu unatoč religijskim frazama i izrazima koje koristimo u govoru. Umjesto toga primjerenije bi bilo moliti za njihovo obraćenje, ali ne s nakanom dati drugome do znanja „vidi kako si glup što nisi kao ja“, nego „Bog te ljubi iako u to ne vjeruješ, potraži ga radi svojeg dobra.“

Priznajem da je danas odlazak na sličan prosvjed pomalo čin građanske hrabrosti, imajući u vidu puzajuću babilonizaciju našeg društva koja je po sebi neprijateljski nastrojena prema bilo kakvom javnom očitovanju kršćanske vjere. Ali bez očitovanja ljubavi prema neprijateljima nećemo biti uvjerljivi kolikogod nam racionalno argumentiranje našeg uvjerenja bude kvalitetno, a osobito ako bude zaogrnuto u trijumfalizam i osudu protivnika bez ljubavi prema njemu. Ako ipak odem na neki sličan javni prosvjed-jer su vremena takva da ne možeš glumiti nesvrstanog-gledat ću da to imam na umu barem sam za sebe.