Opraštanje, prijateljstvo i tako to...

Jedan me prijatelj putem interneta naveo da porazmislim o ljudskom i božanskom opraštanju.
Mnogo je toga već rečeno i napisano o toj temi, ali neće škoditi da dodam malo vlastitih razmišljanja i zapažanja. Nisam se trudio oko uobličavanja teksta, pa ga objavljujem onako sirovog kakav mi je naišao.

Ako oprostim osobi koja ne traži oprost, pobjeđujem svoju prirodnu sklonost osveti i odričem se prava na zadovoljštinu, što je prema Novom Zavjetu očito Bogu ugodno i drago. Također sprječavamo da nas obuzme mržnja prema toj osobi. Ne tražim od Boga da tu osobu kazni niti da joj uzme za grijeh to što je mene oštetila. To je izravno nasljedovanje Isusova primjera na križu, kad je On oprostio svojim neprijateljima iako oni nisu tražili oprost od njega.

Međutim, oprostiti njima ne znači da su im bili time oprošteni i njihovi grijesi niti da će ući u raj "ni krivi ni dužni". Isus im urotu protiv sebe neće uračunati u grijeh, ali nevjeru vjerojatno hoće, osim ako se ne obrate.

Kod Boga imamo prividan sukob između njegove očigledne ljubavi prema svemu stvorenju i spremnosti da sve oprosti i s druge strane između njegove svenadležnosti i brizi za svetost svemira. (Otac vaš nebeski dobar je prema nezahvalnima i zlima). Ako bi Bog bio u situaciji da oprosti nekome tko ne traži oprost, tada bi najprije trebao oprostiti sotoni i primiti ga natrag u raj. Međutim, bi li to sotonu promijenilo, bi li se on zbog toga pokajao i popravio? Ne bi, jer ne može. Njegovo stanje neprijateljstva prema Bogu je trajno i nepromjenjivo. Isto je s ljudima koji umru u stanju trajnog neprijateljstva prema Bogu. Oni to nakon smrti više ne mogu promijeniti. I baš zato što se u vječnosti čovjek (ili demon) više ne mogu promijeniti niti popraviti, Bog im ne može oprostiti i primiti ih takve u raj.

Tako je i s ljudima na zemlji: ne možeš biti prijatelj s nekim tko ti je očiti neprijatelj i radi ti o glavi. Tek ako ti prestane biti neprijatelj možete biti prijatelji, a niti to ne ide odmah, nego kroz dugo razdoblje stjecanja povjerenja i kušnji toga povjerenja. U tome je vjerojatno bit sve priče o raju, čistilištu i paklu.