Hrvatska badnja noć
(Ivan Tolj)
Zašto sam zanijemio u mraku na cesti
kada su me pitali kamo to
hitam?
I tko sam zapravo? Jesam li
ovaj ili
onaj iz tog redoslijeda
Zaharijâ,
Krstiteljâ, Šimunâ…ili u samom
početku već nevjerni onaj
učenik…
Jesam li podanik Herodov koji
se tješi
i noćas Tvojim naukom: Caru
carevo
a Bogu Božje… Jesam li?
Zašto sam zanijemio uz vatru
koja mi
otkriva i obrise svega što
slijedi:
kalež, rešetke, postaje na
usponu
od kolijevke do Brda na kojem
se ima
ispuniti ono što ima.
Napokon zašto i noćas oklijevam?
Zašto hitam Tebi da te
pozdravim
sporednim putovima našega
života?
A tako htjedoh biti jedan od
onih
koji otiđoše i pronađoše
Mariju,
Josipa i Tebe u jaslama. Tebe.
Na dobro došao Dijete, Gospode,
Bože! Na dobro došao u narod
Hrvatâ.
U ovo sumorno doba potkraj
stoljeća.
U zemlju posutu crvenim,
bijelim i
plavim trnjem iz kojeg će ove
iste
ruke koje Ti mašu u slavu Tvoga rođenja
isplesti krunu trnovita
tropleta.
I ja Ti domahujem Dijete u ovoj
noći
prestrašen od svega što ima
doći:
ustrašen od mača što bjelasa
dok Te
Majka privija na grudi i bježi
u zemlju
tuđinsku.
U zemlju iz koje će Bog, jer mu
ništa
nije nemoguće dozvati Sina
svoga.
A dotle: „…kuknjava i plač
gorak:
Rahela oplakuje sinove svoje i
neće
da se utješi jer ih više nema.“
(Mt 2, 18)
