Hrvatska badnja noć (Ivan Tolj)

Hrvatska badnja noć

(Ivan Tolj)

Zašto sam zanijemio u mraku na cesti

kada su me pitali kamo to hitam?

I tko sam zapravo? Jesam li ovaj ili

onaj iz tog redoslijeda Zaharijâ,

Krstiteljâ, Šimunâ…ili u samom

početku već nevjerni onaj učenik…

Jesam li podanik Herodov koji se tješi

i noćas Tvojim naukom: Caru carevo

a Bogu Božje… Jesam li?

Zašto sam zanijemio uz vatru koja mi

otkriva i obrise svega što slijedi:

kalež, rešetke, postaje na usponu

od kolijevke do Brda na kojem se ima

ispuniti ono što ima.

Napokon zašto i noćas oklijevam?

Zašto hitam Tebi da te pozdravim

sporednim putovima našega života?

A tako htjedoh biti jedan od onih

koji otiđoše i pronađoše Mariju,

Josipa i Tebe u jaslama. Tebe.

Na dobro došao Dijete, Gospode,

Bože! Na dobro došao u narod Hrvatâ.

U ovo sumorno doba potkraj stoljeća.

U zemlju posutu crvenim, bijelim i

plavim trnjem iz kojeg će ove iste

ruke koje Ti mašu u slavu Tvoga rođenja

isplesti krunu trnovita tropleta.

I ja Ti domahujem Dijete u ovoj noći

prestrašen od svega što ima doći:

ustrašen od mača što bjelasa dok Te

Majka privija na grudi i bježi u zemlju

tuđinsku.

U zemlju iz koje će Bog, jer mu ništa

nije nemoguće dozvati Sina svoga.

A dotle: „…kuknjava i plač gorak:

Rahela oplakuje sinove svoje i neće

da se utješi jer ih više nema.“

                (Mt 2, 18)