Razmišljanje o duhovnom ratu na temelju Ef:6

„Ubuduće jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.“  (Ef 6:10-12)

Ovaj poprilično mračan tekst Sv. Pavla trebao je stajati na početku jednog od kojih zabunom obrisanih postova. Već dulje vrijeme namjeravah taj tekst nanovo napisati. Evo ga.

Za Isusa, apostole, Pavla i stoljetnu tradiciju Crkve neprijateljski svijet zlih duhova bio je konkretna stvarnost. O tomu nema nikakve dvojbe. Čini se da je naše prosvijećeno vrijeme, želeći odbaciti pretjeranosti i zlouporabe na tom polju, otišlo u drugu krajnost. Tvrdnje da đavao ne postoji čujemo čak i u krugovima teologa. Međutim, nije mi želja doticati se toga, nego napisati ponešto iz vlastitog iskustva. Možda vam dobro dođe.

Kako možemo prepoznati trenutke kad nas sotona nastoji pokolebati ili skrenuti na stranputicu? Mnogo toga može se iščitati u Svetom Pismu i drugdje. Meni je bilo vrlo dragocjeno pročitati knjigu koja nema nikakve veze s religijom: Strategiju posrednog prilaženja, koju je napisao istaknuti britanski vojni strateg Basil Liddle Hart. Njegove su osnovne teze ove:
1.     cilj rata je postići povoljan mir

2.     strateški cilj lakše ćemo ostvariti ako neprijatelju oduzmemo volju za otporom nego ako mu pobijemo puno ljudi; zato treba obeshrabriti njegovo vodstvo i zapovjedništvo od daljnjeg pružanja otpora

3.     neprijatelja treba pritisnuti tamo gdje je slab i gdje se ne može učinkovito braniti, umjesto da ga napadamo tamo gdje je najjači i najutvrđeniji, jer ćemo se time jako izmoriti i pretrpjeti gubitke. Treba ga napasti u trenutku kad ne očekuje i onako kako ne očekuje i ne može predvidjeti. Ukratko, treba biti pametniji od njega.

4.     neprijatelja ćemo najlakše natjerati na uzmak ako mu blokiramo dostavne putove. Neprijatelj će se brzo obeshrabriti kad uvidi da nema mogućnosti dobivanja pomoći. Ne treba ga okružiti, jer će se tad boriti svom snagom na život i smrt; treba mu uvijek ostaviti jedan slobodan pravac za povlačenje, jer će lakše pasti u napast da tim pravcem pobjegne kako bi izbjegao uništenje.

Što nam to sve govori? Da je suština modernog ratovanja u tome da pravilnim
odabirom taktike izbezumimo neprijatelja, nametnemo mu panično razmišljanje koje najčešće dovodi do pogrešaka u odlučivanju, i tako ga bacimo na koljena. Kad se preda, lakše ćemo dobiti povoljan mir.

Slično je s principima duhovnog rata. Sotona u eshatološkoj perspektivi gubi rat, ali je za svakog od nas i dalje opasan protivnik iako mu Bog ne dopušta potpunu slobodu djelovanja. Ako dobije prigodu, napast će nas u trenutku kad to ne budemo očekivali, onako kako to svojim snagama nećemo moći predvidjeti, a udarat će nas najjače tamo gdje nas najviše boli i gdje imamo najmanju mogućnost obrane. Nastojat će nas obeshrabriti, baciti u depresiju i očaj, a konačan cilj kojeg želi postići je oduzeti nam povjerenje u Boga i vjeru u mogućnost bilo kakvog dobrog ishoda naših nastojanja. On je majstor taktike zastrašivanja i nema čovjeka koji to nije barem koji put iskusio na svojoj koži. Ako nam uspije oduzeti volju za otporom, dobit će rat protiv nas. Zato to ne smijemo dopustiti.

Kako se boriti protiv njega? I u ljudskom ratovanju vrijedi pravilo da je napad najbolja obrana. Ako se branimo, možemo se samo nadati da nećemo izgubiti. Ako napadnemo, možemo se nadati pobjedi. Zato treba uzvratiti upravo onako kako sotona najmanje voli i najteže podnosi: djelima i riječima naviještati bližnjima Božju ljubav i Božju stvarnost. Tamo gdje sotona sije strah, naviještati vjeru i nadu. Činiti dobro i ne očekivati previše od sebe. Prijateljevati s Bogom i njegovim nebeskim društvom. Puno moliti. O potrebi za čestom pričešću da ne govorim. Evo kako je to mnogo prikladnije napisao Pavao:

„Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. Držite se dakle! »Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti,« potpašite »noge spremnošću za evanđelje mira!« U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite i »kacigu spasenja i mač« Duha, to jest »Riječ« Božju.

Svakovrsnom se molitvom i prošnjom u svakoj prigodi u Duhu molite. Poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za me, da mi se otvore usta i dade riječ hrabro obznaniti otajstvo evanđelja kojeg sam poslanik u okovima, da se ohrabrim o njemu kako treba govoriti. (Ef 6:13-20)
______________________________________________
Komentari na starom blogu:
23.3.2010. 15:29:50 | Neregistrirani korisnik []

ovo mi je jedan od najdražih tekstova sa starog bloga. puno mi je pomogao. valjda je došao u pravi trenutak. :))

Sretan Dan Triju kraljeva svim Bogotražiteljima!

Nikad ga nisam nikome čestitao niti sam ikad čuo da bi itko taj blagdan čestitao. Nema prigodnog čestitarskog izraza. Malo čudno, treći blagdan koji uokviruje božićni ciklus, ujedno i najstariji od tih blagdana, stariji od Božića, danas je u javnosti najmanje zapažen. Možda je to zato što je blagdan u novije vrijeme kao neradni dan uveden nekako "na silu", istodobno s neradnim Badnjakom za pravoslavne vjernike (sretan Božić cijelom kršćanskom Istoku!). Zaista, kako bi zvučalo "čestita ti Tri kralja!" Ili-"sretna ti Tri kralja!" Ili još bolje: sretna ti Tri Mudraca ili Tri maga (nema veze što u Matejevu evanđelju ne piše koliko je točno tih mudraca bilo, osim što su donijeli tri vrlo vrijedna dara).
Pa što da radimo s njima i s cijelim tim blagdanom? Božićno drvce jako mi se dobro drži i sigurno ga neću raskititi. Nek stoji doklegod stoji. Novaca je ponestalo i sekularni pojam "blagdani darivanja" baš ne pristaje ovomu danu. Plaća stiže tek za sedam dana. Mogu nekome darovati svoje društvo na nekoliiko sati (ako hoće), ali nemam više za poklone. Obred blagoslova vode u crkvi, i to je to.
Neki bi mogli prigovoriti da je riječ o bezveznoj legendi koja s nama nema neke veze i koja je tko zna kojim putevima dospjela u Matejevo Evanđelje (drugi evanđelisti to ne spominju). Ipak se s tim ne mogu složiti, jer kad pomnije razmotrimo cijelu priču, vidjet ćemo da je prepuna začudnog realizma i da ima itekako mnogo toga reći našem duhovnom stanju.
Blagdan o kojem je riječ inače se zove i Bogojavljenje, objava Boga, te je Isus u središtu pozornosti. Pripovjest ipak ima i drugi vrlo zahvalan aspekt: ljudsku potragu za Bogom u kojoj su mudraci u prvome planu. Božić je blagdan kad Isus dolazi k nama, a Tri kralja odn. tri mudraca ili maga dolaze k Isusu. Naslućuju ga, traže ga i na koncu pronalaze. Cijela zgoda vrti se oko njihove potrage i ustrajnosti da pronađu "novorođenog kralja židovskog". Ne dolaze oni tek tako, nego ponukani tadašnjom "znanošću"-astrologijom. Ustanovili su da se prema nebeskim znakovima rodio nov i velik židovski kralj. Nisu znali gdje se rodio, niti kako izgleda. Pošli su u nepoznato. Potražili su ga-gdje drugdje-kod tadašnjeg kralja Heroda u Jeruzalemu. Čudno; Herodov najstariji sin, Arhelaj, trebao bi naslijediti prijestolje; kakav je to sad novi kralj? To su mudraci sigurno znali, kako i moguću pomutnju koju bi ta vijest prouzročila na Herodovu dvoru. Herod se naravno uplašio da je riječ o budućem uzurpatoru prijestolja iz neizumrlog nasljedstva Davidova. Mudraci očito nisu mnogo znali o običajima starog okrutnika Heroda kojemu je strana bilo kakva demokratičnost i shvaćanje ljudskih prava osim vlastitog prava na vlast. Dobro zna što se događa kralju kojeg uzurpator svrgne s prijestolja; zato ga treba preduhitriti. Herod dobro glumi naivca. Mudraci su pomislili da da se smekšao, pa prihvaćaju Herodov zahtjev da mu lociraju tu nepoznatu prijetnju. Ne sluteći što im Herod plete iza leđa, stižu do Betlehema i pronalaze onog radi kojeg su prevalili tisuću kilometara. S tadašnjim prijevozom put je trajao vjerojatno tri mjeseca. Sigurno nije bio jeftin, a ni bezopasan; razbojnici na putevima, korumpirani rimski kvislinzi na svim stranama, a oni stižu iz Irana (tada Partsko kraljevstvo), istočne regionalne sile neprijateljske Rimu i njegovim vazalima. Njihov poduhvat nije bio bez rizika, a sigurno niti bez sumnje: što ako je zvijezda samo privid, lažan znak, ako se osramote pred svojim sunarodnjacima uzaludnom potragom? Motiv je morao zaista biti jak.
Budući da blagdan u Crkvi ima dulju tradiciju od svetkovanja Božića odn. Rođenja Isusova, možemo se samo zapitati tko je očevidac njihova pohoda Isusu? Nazočni su bili samo Josip i Marija. U vrijeme nastanka Matejeva evanđelja jedino je Marija bila na zemlji živući očevidac i svjedok toga događaja i vjerojatno od nje potječe dobar dio izvještaja o pohodu mudraca, uvrštenog u Evanđelje. Nitko ga u davnini nije pobijao vjerojatno i zbog unutarnje snage i dramatike cijele zgode koja kao da u sebi uosobljuje i najavljuje prošle i buduće osobne drame premnogih ljudi koji drugdje i drukčije traže isto ono što su mudraci pronašli u Betlehemu. Dramatiku istinskih bogotražitelja koji ne pitaju za cijenu svoje potrage. Mnogo je danas njihovih nasljednika.
Možda da njima čestitam ovaj blagdan? Ne zvuči loše: sretan vam Dan Bogotražitelja!

Kako smo nakon mise hvatali lopova

Neki dan bili smo sa ženom u jednoj franjevačkoj crkvi u Zagrebu, koja je ujedno bila i naša župna crkva prije preseljenja. Dođosmo čestitati Novu godinu i malo si proćakulati sa starim društvom. Tako se namjerismo na fra Ivu.

„Ne biste vjerovali pod kakvom smo opsadom lopova tijekom blagdana“-reče on. I nastavi o svojim pokušajima sprječavanja krađa iz škrabica, uglavnom uspješnim, ali ne uvijek. „Jedan si je napravio žicu na koju lijepi žvakaću gumu, to gurne u škrabicu  i nalijepi ono što dohvati. U zadnje vrijeme se nastoji nametnuti kao vođa prosjaka koji prosjače oko crkve. Savjetovao sam mu da ide u Caritas po hranu i odjeću, ali on će na to-što će mi to, treba mi novac, da se nisi usudio dirati moje prosjake oko crkve, hajd u crkvi ću te pustit na miru“. Nastavi fra Ivo tako nabrajati slučajeve najdrskijih krađa, osobito jedne kad se lopov pri kraju mise ušetao u sakristiju u kojoj u tom času nije bilo nikoga, i odnio košaru s cjelokupnim dragovoljnim prilogom. Dok su u crkvi primijetili kako s tim bježi, bilo je prekasno. 

Ima i pokušaja krađe hostija, koje kradljivci prodaju za skupe novce sotonistima za obešćašćivanje na crnim misama. Jednog je tako Ivo progonio sve do tramvaja. Kad ga je sustigao, kradljivac se nije protivio, nego je hostiju vratio, rekavši lapidarno: „Ah, odoše moji euri!“ Spomenuo je cijenu, ali to ovdje nećemo navoditi. Jezivo.

Prođe nekoliko dana. Osvanu današnja nedjelja i misa u našoj sadašnjoj župi. Sve u najboljem redu. Nakon mise išli smo kući s još nekim ljudima, kadli začusmo kako netko iza nas viče „Držite ga, držite ga!“ Nekakav mladi čovjek trči s košaricom u ruci, drugi trči za njim, a ispred crkve metež, teško reći je li tko koga tamo srušio i nemoguće pogoditi što se zapravo događa. Sine nam da to lopov bježi s košaricom u kojoj se skupljaju dobrovoljni prilozi. Prve su se snašle bakice i odmah zatvorile vrata na ogradi, da lopov tim putem ne pobjegne. On se odmah usmjerio da preskoči ogradu, ali smo se na to pokrenuli mi muški, pokušavajući napraviti kordon koji će ga zaustaviti. „Nema šanse“-sine mi-„previše nas ga je vidjelo, čak i da pobjegne, policija će ga lako pronaći.“ Međutim, on se nije obeshrabrio, i u trku je pronašao prolaz oko jedne obiteljske kuće, i uspio zbrisati na prometnu cestu. Onaj čovjek iz crkve nastavio je trčati za njim vičući „Držite ga!“ Uključili su se u to još neki koji su bili ispred nas, ali nije se činilo da će ga sustići u brzom slalomu između obližnjih višekatnica.  Ipak jesu. Prizor je bio dojmljiv: lopov u čvrstom zagrljaju onog tipa iz crkve koji ga je nastojao uhvatiti, još trojica „civila“ oko njih, košarica na zemlji, a lopov očigledno bez volje da pobjegne. Previše svjedoka se okupilo, a policiju su odmah pozvali.

Kakav početak nove godine…odmah „drž'te lopova!“ Je li to nekakvo predskazanje?