Na današnji blagdan Pedesetnice ne škodi podsjetiti se malo na nekoliko misli Sv. Pavla o ulozi Duha Svetoga u vjerničkom životu. Toliko toga svakodnevno čujemo, ali ponajmanje o tome kako bi kršćani trebali živjeti da bi dali dobar primjer onima koji to zbog nekog razloga nisu. Nećemo puno razglabati: biblijski tekst govori dosta o tome, a još više potiče na razmišljanje.
"Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima!" (Gal 5:16-26).
I još malo od pisca Druge Petrove poslanice (1:5-11):
"Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. Jer ako to imate i u tom napredujete, nećete biti besposleni i neplodni za spoznanje Isusa Krista. A tko toga nema, slijep je, kratkovidan; zaboravio je da je očišćen od svojih prijašnjih grijeha. Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: to čineći - ne, nećete posrnuti nikada! Tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista."
Sretan vam i blagoslovljen Dan Duha svetoga!
---------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:
25.5.2010. 17:54:22 | Neregistrirani korisnik [pijavica]
želim ti puninu Duga Svetoga u životu, neka te nastavi nadahnivati kao i do sada... <3
24.5.2010. 10:41:21 | Neregistrirani korisnik []
Postali ste samokritični ,to je dobar znak!
23.5.2010. 21:13:25 | slavonka
Hvala i tebi. Molim Duha Svetoga da prosvijetli razum tolikim budalama koje upropaštavaju svijet, i zbog kojih pate nevini ljudi!
nedjelja, 23. svibnja 2010.
subota, 22. svibnja 2010.
Svećenici i njihovi skupi auti, ali malo drukčije
Nemam danas baš nekih pametnih ideja za prenijeti ovamo, pa ću još malo "krasti" od p. Luke Rađe.
Čitateljev mail:
Kad čitam vaše odgovore dolazi mi do svijesti vaša hrabrost za govorit bez straha ali i mudrost tako da ne srljate to me potaklo na to da se javim.Hrabrost govora koju imate me podsjeća na de Mella, pogotovo na djela Svjesnosti Novi Dan, koja nažalost kod nas nisu izdali Isusovci. Ali što je tu je to i nije tako bitno jer pravi tražitelj nađe kad hoće. To mi se čini da bi ovastranica mogla postati ako ju budete htjeli tako razvijati, "za one koji traže".
Evo sad je dosta filozofiranja, nego da i ja nešto zatražim: što mislite o konteplativnoj molitvi i zašto se ona više ne prakticira u crkvi sa laicima, dali se bojimo da će nam laici postati mistici pa da će nas preteći u kraljevstvo Božje, što je to danas tako teško blokiralo odnos između svijeta i mistične
molitve i zašto svećenici ne žive tu mistiku nutrine nego su neki čak i iznad površine? Zašto danas crkva ne ide do kraja i zašto ne želi biti svjetionik jer ako ćete mi reći da naši župnici daju svjetlo za naprijed , molim vas?
Kad susretnu ljude koji pokušavaju naći put u većini slučaja ga zaliju vodom. A kad već govorim "hrabro" ili možda ludo ne znam ali mi se čini da je Isus rekao:"Bit ćete mi svjedoci", valjda sa skupim autima i finim izgledom te velikim i raskošnim župnim stanovima, a sve će vam to platiti penzići koji jedva spajaju kraj s krajem, i ne brinite se, još je tu i državni proračun od sto i pedeset mil. kuna, ali ne uzimajte plaću nego živite od providnosti.
Štovani p. Luka nije mi cilj napadati i molim vas da mi oprostite ali mislim da su ovo glavni razlozi zbog kojih crkva gubi mlade iz crkve, danas mladi čovjek ne treba znanje jer ga po mom mišljenju ima i previše, danas mladi čovjek trebaljubavi a ne teologije i to je ono što bi trebao svećenik sadašnjice nuditi a ne znanje, ja znam da je teško nakon teških studija teoloških i ostalih znanosti sebi priznati kad sve to završi, pa ja još ne poznajem iskustvo Boga. Ali to ne daje za pravo nikome od nas da sakrijemo glavnu zapovijed ljubavi. Oprostite mi molim vas na ovolikom pismu koje će vam vjerojatno biti i dosadno jer ste se sigurno ovakvih priča i naslušali, ali evo vjerojatno se to događa svim svećenicima koji se otvore. Ja sam znao vlč. Zlatku reci (kad bi znao uzdahnuti i požaliti se) da je već pomalo umoran: vjerujem ti ali što si tražio to si i dobio, i pri tom bi mislio na riječi oca Rufusa kad je rekao "pazite što molite moglo bi vam se i ostvariti" a zar mi svi ne molimo : BUDI VOLJA TVOJA.
P. Luka:
To sa hrabrošću i iskrenošću ti je stalan ples između dubine i banalnosti. Iskrenost je definitivno potrebna, ali da je pri tom uronjena u istinske uvide -inače se radi o zblenutom govoru.
A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate…Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kadstvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč.Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to štojesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.
Od srca, p. Luka
Čitateljev mail:
Kad čitam vaše odgovore dolazi mi do svijesti vaša hrabrost za govorit bez straha ali i mudrost tako da ne srljate to me potaklo na to da se javim.Hrabrost govora koju imate me podsjeća na de Mella, pogotovo na djela Svjesnosti Novi Dan, koja nažalost kod nas nisu izdali Isusovci. Ali što je tu je to i nije tako bitno jer pravi tražitelj nađe kad hoće. To mi se čini da bi ovastranica mogla postati ako ju budete htjeli tako razvijati, "za one koji traže".
Evo sad je dosta filozofiranja, nego da i ja nešto zatražim: što mislite o konteplativnoj molitvi i zašto se ona više ne prakticira u crkvi sa laicima, dali se bojimo da će nam laici postati mistici pa da će nas preteći u kraljevstvo Božje, što je to danas tako teško blokiralo odnos između svijeta i mistične
molitve i zašto svećenici ne žive tu mistiku nutrine nego su neki čak i iznad površine? Zašto danas crkva ne ide do kraja i zašto ne želi biti svjetionik jer ako ćete mi reći da naši župnici daju svjetlo za naprijed , molim vas?
Kad susretnu ljude koji pokušavaju naći put u većini slučaja ga zaliju vodom. A kad već govorim "hrabro" ili možda ludo ne znam ali mi se čini da je Isus rekao:"Bit ćete mi svjedoci", valjda sa skupim autima i finim izgledom te velikim i raskošnim župnim stanovima, a sve će vam to platiti penzići koji jedva spajaju kraj s krajem, i ne brinite se, još je tu i državni proračun od sto i pedeset mil. kuna, ali ne uzimajte plaću nego živite od providnosti.
Štovani p. Luka nije mi cilj napadati i molim vas da mi oprostite ali mislim da su ovo glavni razlozi zbog kojih crkva gubi mlade iz crkve, danas mladi čovjek ne treba znanje jer ga po mom mišljenju ima i previše, danas mladi čovjek trebaljubavi a ne teologije i to je ono što bi trebao svećenik sadašnjice nuditi a ne znanje, ja znam da je teško nakon teških studija teoloških i ostalih znanosti sebi priznati kad sve to završi, pa ja još ne poznajem iskustvo Boga. Ali to ne daje za pravo nikome od nas da sakrijemo glavnu zapovijed ljubavi. Oprostite mi molim vas na ovolikom pismu koje će vam vjerojatno biti i dosadno jer ste se sigurno ovakvih priča i naslušali, ali evo vjerojatno se to događa svim svećenicima koji se otvore. Ja sam znao vlč. Zlatku reci (kad bi znao uzdahnuti i požaliti se) da je već pomalo umoran: vjerujem ti ali što si tražio to si i dobio, i pri tom bi mislio na riječi oca Rufusa kad je rekao "pazite što molite moglo bi vam se i ostvariti" a zar mi svi ne molimo : BUDI VOLJA TVOJA.
P. Luka:
To sa hrabrošću i iskrenošću ti je stalan ples između dubine i banalnosti. Iskrenost je definitivno potrebna, ali da je pri tom uronjena u istinske uvide -inače se radi o zblenutom govoru.
A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate…Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kadstvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč.Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to štojesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.
Od srca, p. Luka
ponedjeljak, 3. svibnja 2010.
Ideali
Ideali, 3.5.2010.
Uvijek se rado vraćam "arhivi " tekstova nastalih u dopisivanju p. Luke Rađe s čitateljima foruma zagrebačkog SKAC-a. P. Luka između ostalog je osnivač kampa katoličke mladeži na Modravama i jedan je od ljudi koji imaju itekako mnogo toga mudroga reći o crkvenim, ali i svjetovnim (ne)prilikama. Evo jednog do danas osvježavajućeg primjera iz njegovog arhiva.
Evo, u pauzi na poslu i moju pozornost privukla je ova rubrika. Manje pitanja - više Vaši odgovori. Iako rijetko tko od ljudi koji postavljaju pitanja, napišu i koliko imaju godina, pretpostavljam da su vrlo mladi. I to je super. Ja sam isto mlada djevojka, ali ipak nešto starija od njih. Imam završen fakultet i zaposlena sam u jednoj medijskoj kući. Imam propalu dvogodišnju vezu iza sebe -
konzumiranu u svakom slučaju - ali uvjerenja sam da nije seks prije braka grijeh, već je grijeh leći s nekim tko nije ozbiljna partija. E, sad u tom grmu leži zec. Naime, smatram se vjernicom, molim se redovito Bogu otkada znam za sebe, ali jednostavno ne podnosim mise. Odem u Crkvu i naprosto
umirem od dosade. Ne slažem se s većinom svećenika, i ne vjerujem u svece. Vjerujem da su oni svi bili izvrsni ljudi, možda iznadprosječno dobri i pobožni, ali - sveci?! No, dobro, u još koješta ja ne vjerujem. Jednostavno, te mi stvari zvuče smiješno! To nekakvo idealiziranje je po meni forsiranje. Iako je - nadam se - još velik dio životnog puta ispred mene - ovo što sam do sada doživjela upućuje na to da je život poprilično surov, da se velik dio svodi na golu egzistenciju, materijalizam, površne međuljudske odnose... Nisam pesimist, čak obratno - s radošću gledam na svaki dan kojeg mi Bog poklanja, ali tako je ponekad teško "odraditi" taj dan kojeg mi je On poklonio. Pitam Vas, nije li to sve skupa samo nekakvo idealiziranje, i neće li svi ti mladi koji Vam pišu jednom biti vrlo razočarani kad shvate da život i nije tako bajkovit kako se čuje s Oltara ili iz Vaših odgovora? Pozdrav, i nemojte zamjeriti ni na čemu!
pusa
Lukin odgovor:
Ako nema ideala sve je besmisleno. Nema svetosti, nema vjernosti, nema čistoće. Tad je život surovost i puka borba za preživljavanje. Ideali nisu izmišljotina kojom bi aranžirali život kako bi se doimao toplije - premda je on i dalje u biti bez grijanja. Ideali su stvarnost, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Dok je srca bit će i ideala. Bez njega, ne samo što nema njih - već ni od života nema ništa. Tad je ljubav tek kemijski proces u mozgu, vjernost psihička prisila, svetost gluma.
Ideali su vrijednosni sustav koji život čine kvalitetnim. Štoviše, oni su imperativi o koje ako se oglušujemo sami sebe upropaštavamo. Ideali nisu tek beživotni pojmovi - već su manifestacija Božje osobnosti. Poruka su koja zrači iz Njega koji prebiva u našim srcima. No, ne tek što su to - već su i snaga kojom uzdižemo pogled iz prašine, i Duh koji naš život preobražava u Ideal.
Da bi život urodio plodom u čijoj slasti se osjeća savršenstvo - nije potrebno, jer nije ni moguće, živjeti na nebu - ali je moguće, i nužno je - korijenje svog života pružiti u ideale.
Neka te nebo čuva. Od srca, p. Luka
Uvijek se rado vraćam "arhivi " tekstova nastalih u dopisivanju p. Luke Rađe s čitateljima foruma zagrebačkog SKAC-a. P. Luka između ostalog je osnivač kampa katoličke mladeži na Modravama i jedan je od ljudi koji imaju itekako mnogo toga mudroga reći o crkvenim, ali i svjetovnim (ne)prilikama. Evo jednog do danas osvježavajućeg primjera iz njegovog arhiva.
Evo, u pauzi na poslu i moju pozornost privukla je ova rubrika. Manje pitanja - više Vaši odgovori. Iako rijetko tko od ljudi koji postavljaju pitanja, napišu i koliko imaju godina, pretpostavljam da su vrlo mladi. I to je super. Ja sam isto mlada djevojka, ali ipak nešto starija od njih. Imam završen fakultet i zaposlena sam u jednoj medijskoj kući. Imam propalu dvogodišnju vezu iza sebe -
konzumiranu u svakom slučaju - ali uvjerenja sam da nije seks prije braka grijeh, već je grijeh leći s nekim tko nije ozbiljna partija. E, sad u tom grmu leži zec. Naime, smatram se vjernicom, molim se redovito Bogu otkada znam za sebe, ali jednostavno ne podnosim mise. Odem u Crkvu i naprosto
umirem od dosade. Ne slažem se s većinom svećenika, i ne vjerujem u svece. Vjerujem da su oni svi bili izvrsni ljudi, možda iznadprosječno dobri i pobožni, ali - sveci?! No, dobro, u još koješta ja ne vjerujem. Jednostavno, te mi stvari zvuče smiješno! To nekakvo idealiziranje je po meni forsiranje. Iako je - nadam se - još velik dio životnog puta ispred mene - ovo što sam do sada doživjela upućuje na to da je život poprilično surov, da se velik dio svodi na golu egzistenciju, materijalizam, površne međuljudske odnose... Nisam pesimist, čak obratno - s radošću gledam na svaki dan kojeg mi Bog poklanja, ali tako je ponekad teško "odraditi" taj dan kojeg mi je On poklonio. Pitam Vas, nije li to sve skupa samo nekakvo idealiziranje, i neće li svi ti mladi koji Vam pišu jednom biti vrlo razočarani kad shvate da život i nije tako bajkovit kako se čuje s Oltara ili iz Vaših odgovora? Pozdrav, i nemojte zamjeriti ni na čemu!
pusa
Lukin odgovor:
Ako nema ideala sve je besmisleno. Nema svetosti, nema vjernosti, nema čistoće. Tad je život surovost i puka borba za preživljavanje. Ideali nisu izmišljotina kojom bi aranžirali život kako bi se doimao toplije - premda je on i dalje u biti bez grijanja. Ideali su stvarnost, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Dok je srca bit će i ideala. Bez njega, ne samo što nema njih - već ni od života nema ništa. Tad je ljubav tek kemijski proces u mozgu, vjernost psihička prisila, svetost gluma.
Ideali su vrijednosni sustav koji život čine kvalitetnim. Štoviše, oni su imperativi o koje ako se oglušujemo sami sebe upropaštavamo. Ideali nisu tek beživotni pojmovi - već su manifestacija Božje osobnosti. Poruka su koja zrači iz Njega koji prebiva u našim srcima. No, ne tek što su to - već su i snaga kojom uzdižemo pogled iz prašine, i Duh koji naš život preobražava u Ideal.
Da bi život urodio plodom u čijoj slasti se osjeća savršenstvo - nije potrebno, jer nije ni moguće, živjeti na nebu - ali je moguće, i nužno je - korijenje svog života pružiti u ideale.
Neka te nebo čuva. Od srca, p. Luka
Pretplati se na:
Postovi (Atom)