Nemam danas baš nekih pametnih ideja za prenijeti ovamo, pa ću još malo "krasti" od p. Luke Rađe.
Čitateljev mail:
Kad čitam vaše odgovore dolazi mi do svijesti vaša hrabrost za govorit bez straha ali i mudrost tako da ne srljate to me potaklo na to da se javim.Hrabrost govora koju imate me podsjeća na de Mella, pogotovo na djela Svjesnosti Novi Dan, koja nažalost kod nas nisu izdali Isusovci. Ali što je tu je to i nije tako bitno jer pravi tražitelj nađe kad hoće. To mi se čini da bi ovastranica mogla postati ako ju budete htjeli tako razvijati, "za one koji traže".
Evo sad je dosta filozofiranja, nego da i ja nešto zatražim: što mislite o konteplativnoj molitvi i zašto se ona više ne prakticira u crkvi sa laicima, dali se bojimo da će nam laici postati mistici pa da će nas preteći u kraljevstvo Božje, što je to danas tako teško blokiralo odnos između svijeta i mistične
molitve i zašto svećenici ne žive tu mistiku nutrine nego su neki čak i iznad površine? Zašto danas crkva ne ide do kraja i zašto ne želi biti svjetionik jer ako ćete mi reći da naši župnici daju svjetlo za naprijed , molim vas?
Kad susretnu ljude koji pokušavaju naći put u većini slučaja ga zaliju vodom. A kad već govorim "hrabro" ili možda ludo ne znam ali mi se čini da je Isus rekao:"Bit ćete mi svjedoci", valjda sa skupim autima i finim izgledom te velikim i raskošnim župnim stanovima, a sve će vam to platiti penzići koji jedva spajaju kraj s krajem, i ne brinite se, još je tu i državni proračun od sto i pedeset mil. kuna, ali ne uzimajte plaću nego živite od providnosti.
Štovani p. Luka nije mi cilj napadati i molim vas da mi oprostite ali mislim da su ovo glavni razlozi zbog kojih crkva gubi mlade iz crkve, danas mladi čovjek ne treba znanje jer ga po mom mišljenju ima i previše, danas mladi čovjek trebaljubavi a ne teologije i to je ono što bi trebao svećenik sadašnjice nuditi a ne znanje, ja znam da je teško nakon teških studija teoloških i ostalih znanosti sebi priznati kad sve to završi, pa ja još ne poznajem iskustvo Boga. Ali to ne daje za pravo nikome od nas da sakrijemo glavnu zapovijed ljubavi. Oprostite mi molim vas na ovolikom pismu koje će vam vjerojatno biti i dosadno jer ste se sigurno ovakvih priča i naslušali, ali evo vjerojatno se to događa svim svećenicima koji se otvore. Ja sam znao vlč. Zlatku reci (kad bi znao uzdahnuti i požaliti se) da je već pomalo umoran: vjerujem ti ali što si tražio to si i dobio, i pri tom bi mislio na riječi oca Rufusa kad je rekao "pazite što molite moglo bi vam se i ostvariti" a zar mi svi ne molimo : BUDI VOLJA TVOJA.
P. Luka:
To sa hrabrošću i iskrenošću ti je stalan ples između dubine i banalnosti. Iskrenost je definitivno potrebna, ali da je pri tom uronjena u istinske uvide -inače se radi o zblenutom govoru.
A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate…Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kadstvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč.Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to štojesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.
Od srca, p. Luka
Nema komentara:
Objavi komentar