Druga je nedjelja Došašća. Što to zapravo čekamo? Godota? Revoluciju? Ili blagdane darivanja, kako vele mediji? Ili "da nam svima bude bolje u novoj godini?"
Godota nećemo dočekati. Blagdani darivanja će proći i ostat će nam samo sjećanja na njih u stvarnosti koja baš ne obiluje darovima. Revoluciju i promjenu sustava možda će neki prizivati, ali već smo je jednom imali pa nam je od nje ostala gorčina u ustima.
Nemam dovoljno mudrosti da bih znao što provesti na razini kolektiviteta i naroda da dočekamo "da nam bude bolje". Mislim da raj na zemlji nećemo dočekati nikada i da nam ga nitko odozgor neće dati. Ali zato nikad neću zaboraviti misao jednog protestantskog pastora koji je u iščekivanju nove godine rekao: "Nova godina će biti bolja ukoliko ja budem bolji." Ne u smislu onog konja iz Orwellove "Životinjske farme" koji bi na zamjećivanje svake očigledne nepravde samo komentirao "Radit ću bolje", nego-biti bolji. Širiti dobro. To ima smisla. Zapravo, jedino to ima smisla. Toliko o Došašću za ovaj put. Evo kako je to "biti bolji" prokomentirao Sv. Pavao u 1 Kor 13:
Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
ništa mi ne bi koristilo.
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.
Nema komentara:
Objavi komentar