Na dobro nam došlo porođenje Kristovo...ili, još bolje, učovječenje Kristovo. E, moj Isuse, što ne dođe kao netko s velikom toljagom, da svakome zlikovcu odmah dadeš što ga ide, utjeraš strah u kosti svim bezveznjacima i nasilnicima, i napraviš konačno reda? Ne. Došao je kao netko slab, krhak, ranjiv. Božji paradoks. Baš zato spadam u tzv. božićne fanatike: vjerujem da ispod površine cijele priče leži duboka istina o tome, da je upravo ta božićna slabost jača od svih Gospodara Kaosa i svih njihovih žbira s buzdovanima, lancima, zveketom silnog novca, lomljenjem savjesti i svim drugim pomagalima koje tjeraju ljude u očaj. Ne mora biti nikakvih poklona. Sjećam se Božića o kojem smo morali šutjeti tijekom vojnog roka u tzv JNA u jednom gradu u Srbiji. Za Univerzijadu 1987. bilo je skraćeno prvo polugodište, pa nam je tadašnji direktor lupio sjednice razrednih i učiteljskog vijeća na Badnjak i Božić navečer. Na bojišnici smo 1991. negdje pronašli bor i proslavili Božić u seoskoj školi gdje je bila smještena glavnina naše postrojbe. Pribivao sam protestantskim slavljima Božića, upijao katoličke, a dragi su mi bili i ateistično-građanski božići, u kojima se Isusa, doduše, nije spominjalo, ali se ipak vjerovalo u važnost povezanosti obitelji i u nekakvo neodređeno, ali ipak prisutno Dobro. Ima raznih Božića, ali svi imaju jedan prakorijen: u praiskonskoj vjeri u praiskonsku dobrotu utjelovljenu u Djetetu, koja na koncu mora pobijediti. Tragovi te dobrote drijemaju negdje duboko u nama.
Samo se treba malo zagledati unutra. Ipak, da nema betlehemskog Djeteta, sva ta dobrota bila bi samo običan sentiment, izgubljen pred neumoljivom darvinističkom logikom jače toljage odn. prava jačega. Dijete nam jamči da pravo jačega ima povijesni početak i kraj.
Jučer na Badnjak dobih prekrasno božićno razmišljanje jedne vjeroučiteljice čiji je nadimak Klara. Ne mogu ga se načitati, pa odlučih da ga s vama podijelim.
Ove svete večeri ću na osobit način izgovoriti tvoje ime.
Kad se nađem pred betlehemskim Djetešcem,
položenim u skromnost jaslica,
zahvalit ću za tebe.
Zahvalit ću za tvoj život, za tvoju osobnost. Za sve što jesi.
Zahvalit žu što mi je darovano živjeti u vremenu
u kojem si i ti pozvan u život.
Zahvalit ću što mi je darovano susresti te.
Zahvalit žu za sve čime si obdario moj život.
Zahvalit žu za ljepotu i dobrotu,
za novost života
koja se zbiva po tome što nam je darovano susresti se.
Život s tobom otkriva mi da je Bog život zamislio,
poželio kao susret.
Kao susret koji svemu daje istinsko značenje.
Ove ću večeri zamoliti betlehemsko Djetešce
da te na svoj božanski način čuva.
Da te pooštedi svega što te iscrpljuje
i da ti da snage za sve ono zbog čega te je pozvao u život.
Zamolit ću Ga da bdije nad vedrinom tvoga lica,
da ohrabruje tvoj zanos.
I zamolit ću Ga da se posluži sa mnom,
da se posluži ,ojim životom,
u svemu dobrome što ti njime mogu dati.
Da te, koliko je god do mene, ničim ne opteretim.
Da ti znam biti blizu u svemu što ti je potrebno.
Da ti znam biti blizu onako kako ti je potrebno.
Zahvalit ću Mu za vrijeme koje će mi biti darovano dijeliti s tobom.
Zamolit ću Ga da blagoslovi svaki trenutak tvoga života.
I pratit ću te dobrim mislima,
koračati uz tebe svojom molitvom.
Ove ću božićne večeri na osobit način izgovoriti tvoje ime.
I bit ćemi dragocjen dar što je betlehemsko Dijete
ponovno poželjelo biti položeno u naše ruke.
U prijateljstvo.
Nema komentara:
Objavi komentar