Božja bujica u Kraljevici

Prije godinu dana spominjao sam u jednom postu propovijedanje vlč. Ivice Klanca, župnika župe Sv. Nikole Biskupa u Kraljevici. Toliko je to bilo dobro da sam nakanio "zapaliti" iz Zagreba dolje da ga čujem još koji put. Prilika je naišla tijekom zadnjeg produženog vikenda oko Velike Gospe. Nedjelja i ponedjeljak, dvije mise, dvije sasvim različite teme i dvije briljantne propovjedi.

Da ne duljim, Ivica Klanac je definitivno najbolji propovjednik kojeg sam u životu čuo.

U nedjelju 14. kolovoza bio je Sv. Maksimilijan Kolbe, omiljeni svetac moje žene. Dođosmo u crkvu koja se onako solidno napunila. I krene misa. Župnik uvijek uspješno povezuje evanđelje s primjerima iz života kojeg sveca i sve to aktualizira, izazivajući slušatelja na odluku o predanju Isusu, govoreći o Božjoj neugasivoj ljubavi koja čezne za svakim od nas. I naglašava Božju providnost i brigu. Čak i najbezizlaznije situacije Bog koristi za dobro. Poznato je da je Sv. Maksimilijan skončao svoj zemaljski život u Auschwitzu, kad se dragovoljno ponudio kao zamjena za jednog oca obitelji koji je trebao biti umoren u bunkeru gladi. Tijekom njegova boravka u tom bunkeru to se mjesto očaja pretvorilo u mjesto mira. Kolbe je sve osuđenike ispovijedio, zajedno su pjevali i molili. Čak i za naciste. Kao da je znao da će za 40 godina papom postati jedan Poljak, a njegovim nasljednikom jedan Nijemac. Tako Ljubav pobjeđuje smrt. A svet je onaj tko je pun Boga. Po čemu prepoznajete pravog vjernika? Po tome što taj neprestano zahvaljuje Bogu.

Ne kanim ovdje u detalje prenijeti tijek propovjedi jer je to nemoguće. Čujem da netko iza mene plače. Na drugoj strani još netko. Pri pričesti stojimo u redu, a župnik najprije silazi do nekih ljudi u crkvi i pričešćuje ih na njihovim mjestima. Pristupa onima iza mene odakle je netko plakao. "Vi ste iz Zagreba? Dođite poslije na sok"-kaže im. Vjerojatno neka obitelj. Kada dijeli pričest vedar je kao anđeo. Na kraju mise župnik je svima zahvalio za dragovolje priloge i dao zanimljiv savjet: iako sutra mnogo ljudi namjerava hodočastiti na Trsat, on savjetuje da na hodočašće idemo sami kad nema gužve, jer se tek nasamo na mjestu hodočašća događaju pravi susreti-bilo s Gospom, bilo s roditeljima za Sve svete. Masa odvlači pozornost od susreta i privlači pozornost na sebe. "Dakle, danas vidjesmo čudesa"-rekoh supruzi na izlasku iz crkve.

Dan nakon toga bila je Velika Gospa. Klanac krene u propovjed tumačeći Otkr 1:6 neočekivanom aktualizacijom: dijete kojeg rađa Žena je svatko od nas. I uvijek se pred svakim nađe Zmaj želeći da Ženi otme dijete. Svatko od nas je u takvoj situaciji. I Žena-Marija bori se za svoje majčinstvo. Marija je ona koja je Bogu uvijek govorila DA, u svakoj situaciji, bez mudrovanja i kalkuliranja, a nije mogla znati da će je to odvesti do križa na kojem će morati gledati Isusovu smrt. I nije pobjegla s mjesta križa. Marija je mir i poslušnost. Zmaj je strah i oholost.

Da je to barem bilo snimiti...ovako mogu prepričati samo nekoliko karakterističnih točaka. Pomislih, šteta što se njegove propovjedi ne snimaju, ili što nema prijenosa da to čuje cijela Hrvatska. U ovako malom mjestu, poznatom uglavnom po brodogradilištu, ovakva Božja bujica na djelu. Nije to izlaganje, nije predavanje, nije to propovijed iz uma za um-kad Klanac krene propovijedati, to su Božje bujice, ideje samo naviru i nose. To je dio Božjeg obilja i preobilja, kad Bog daje Duha ljubavi bez mjere. Ništa profesorski ex cathedra, sve s puno osjećajnosti koja proizlazi iz duhovne dubine, uronjenosti u Boga i zahvaćenosti Bogom. To nosi i odnese svakoga tko sluša. Mjesec dana nije dovoljno da se takva propovjed promisli i promeditira. I to sve bez politike, politikanstva, borbe za bolju prošlost. A opet ti sve bude jasno. Propovijeda živim ljudima koji su tu s njim u crkvi, a ne drži govor narodu i vlastodršcima koji nisu ovdje nazočni. U tome je stvar.

Engleske "vatrene ulice"

Nasilje i razbojništvo koji su se razbuktali proteklih dana na engleskim ulicama nakon žestokih prosvjeda u londonskoj četvrti Tottenham nisu tek puki prolazni metež kakvi se s vremena na vrijeme dogode u državama s većim količinama nataloženog baruta u društvenim odnosima. Oni na svojevrstan način svjedoče o naličju neoliberalnog kapitalizma, odn. što se može dogoditi kad vizije potrošačkog raja na zemlji izblijede, a ljudi koje se njima godinama hranilo kao glavnim jelom izgube iluzije u uvjetima rastućeg siromaštva i besperspektivnosti. Osim četvoro mrtvih i iznimne materijalne štete neredi su izazvali i podosta glavobolje u onih koji su zaduženi da se takve stvari ne događaju. Pod time ne podrazumijevamo britansku policiju, nego prije svega obnašatelje javne vlasti, kao i one koji kulturnom i odgojnom politikom utječu ili namjerno ne utječu na svijest tzv. običnih ljudi, osobito mladih.
Prije nekoliko godina gorjele su i pariške ulice, a u SAD je Bush morao poslati Nacionalnu gardu u New Orleans nakon uragana kako bi spriječio građane najdemokratskije zemlje svijeta da opljačkaju sve što ima ikakvu vrijednost (isto je učinio Clinton u Los Angelesu nakon potresa). Upravo je britanska varijanta njuorlinskog sindroma najviše zapanjila tamošnju javnost. Kriminolog John Pitts izjavio je za The Guardian da je riječ o gnjevnim mladim ljudima uglavnom iz siromašnih sredina koji ne vide pred sobom mogućnost uključenja u uobičajen društven život i koji misle da zapravo nemaju što izgubiti. Vjerojatno je dobrim dijelom u pravu, ali mnoge je iznenadila spremnost i tzv. običnih ljudi da se uključe u pljačke i razvlačenje tuđe imovine čim su samo dobili priliku za to. Nije to isključivo sirotinja, i nisu to samo pripadnici raznih bandi. Najmlađi kradljivac ima samo 11 godine, a u zatvoru je zbog krađe elektroničkih proizvoda, alkohola i cigareta završila i devetnaestogodišnja Laura Johnson. Njeni roditelji su vlasnici farme u Kentu vrijedne milijun funti i poduzeća za istraživanje tržišta. U Croydonu se u pljačku uključio jedan mjesni poštar, u Stockwellu učitelj u školi za maloljetne prijestupnike, u Bethanal Greenu frizerka. Nikako se ne može reći da su krali samo oni bez sredstava za život. Može nam pasti na pamet da se ovako postupalo s tuđom imovinom samo u16. stoljeću u vrijeme raspuštanja engleskih samostana tijekom vlade Henrika Osmog, kad su svi koji su mogli razvlačili sve što se dalo. Tada se to ipak radilo uz znanje vlasti. Međutim, suvremeni „ulični“ prijenos imovine nešto je posve drugo. Zanimljivo je kako u takvim situacijama loše prolaze zemlje civiliziranog Zapada u usporedbi s primjerom Japana čiji su stanovnici nakon razornog tsunamija i potresa pokazali neviđenu međusobnu solidarnost.
Zašto se to dogodilo i hoće li se ponoviti? Ne živimo u Britaniji da bismo mogli kvalificirano odgovoriti na to, ali čak i s ove udaljenosti čini mi se da su engleske "vatrene ulice" plodovi nečeg što se sijalo tijekom nekoliko naraštaja na mnogim razinama, a sad to treba požnjeti. S jedne strane globalni neoliberalni kapitalizam koji ne može postojati bez velike rezervne armije nezaposlenih i kojemu nije ni na kraj pameti omogućiti stanovništvu zemlje u kojoj je zavladao kakvu-takvu mogućnost zapošljavanja (ma dajte, to je prošlo s komunizmom). S druge strane imamo posljedice dugoročnog rastakanja tradicionalnih moralnih vrijednosti; ako više ne vrijede „ne ukradi“ ili „ne ubij“, što me sprječava da se priključim pljaškašima trgovine ili upucam tamo nekog muslimana ako znam da me nitko neće uhvatiti niti kazniti, kako uglas pred medijima ponavljaju brojni sudionici engleskih vatrenih ulica? I onda ostaje zakon jačeg, vlast najveće batine odn. tko se nije skrio, magarac je bio. I tako nastanu vatrene ulice.
Četiri vatrene noći na engleskim ulicama pokazale su da je nešto važno zatajilo u Britaniji, i to ne od jučer. Oni koje boli glava pokušavaju doći do odgovora, ali nemaju vremena za veće analize: kritična situacija zahtijeva brze odgovore i djelovanje. Premijer David Cameron odlučio je barem kratkoročno srediti stvar pojačanom policijskom represijom. Zastrašiti „ulicu“, satjerati je u podzemlje ili u zatvore, ako treba plastičnim mecima, vodenim topovima, i svim što policiji zatreba. Vjerojatno će mu to poći za rukom i „temperatura“ engleskih vatrenih ulica će se sniziti. Hoće li time odstraniti i uzrok njenih bolesti, čak i uz intervenciju vojske u slučaju ponavljanja simptoma? Najavio je i pojačanu kontrolu društvenih mreža. Oho, to je nešto novo! Posvuda su slavili društvene mreže radi njihove uloge u nedavnim narodnim pobunama u arapskim zemljama, a sad bi ih-za početak u Britaniji-počeli ograničavati, možda prema kineskom receptu. Zar se stvar toliko otela kontroli?
Zanimljivo je to da je negdje koncem sedamdesetih godina Aleksandar Solženjicin u svojem slavnom govoru na Harvardu prorokovao kako će doći vrijeme da će Zapad morati manje govoriti o ljudskim pravima, a više o ljudskim obvezama. Sada to isto govori i britanski premijer kada upozorava da treba nešto poduzeti s odgojem djece koja odrastaju bez znanja o tome što je dobro, a što zlo. „Ne radi se o siromaštvu, radi se o kulturi. Kulturi koja slavi nasilje, ne poštuje autoritete i stalno govori o pravima, ali ne o odgovornosti.“ Cameron je najavio osnutak vladinog povjerenstva koje će do listopada pripremiti prijedloge za suzbijanje kuture bandi. Brzo se sjetio! Hoće li to biti dovoljno? Neće, ne budu li se s time promijenila pravila neoliberalnog kapitalizma odn. kulturne i odgojno-obrazovne politike. Ostane li nakon pustošenja engleskih ulica sve u biti isto kako je bilo i do sada, bolest će se samo potisnuti. Do neke druge prigode.

Prvi put u Međugorju

Baš na dan Svetog Ilije sa suprugom smo prvi put u životu posjetili Vepric (predivno mjesto) i Međugorje. U ovo drugo stigli smo kasno poslije podne, taman na krunicu i večernju misu uz nešto izviđanja po samom mjestu. Ništa od penjanja po Brdu (navodnog) ukazanja, to će doći na red ako Bog da drugi put.
Nastojao sam provesti vrijeme u Međugorju bez ikakvih unaprijed stvorenih predrasuda o „religijskom biznisu“ (što se često spominje u tom kontekstu), isključujući iz glave sve do sada pročitane polemike i kontroverze koje prate taj fenomen. Naprosto da pokušam doživjeti atmosferu i da vidim ima li mi Bog išta za reći tamo.

Tek da napomenem da je Sveti Ilija zaštitnik Bosne i Hercegovine, što sam potpuno smetnuo s uma planirajući put u Međugorje. Kad je na misi svećenik spomenuo tu činjenicu i održao propovijed o Iliji, bilo mi je to donekle znakovito.

Istina je da je u Međugorju vidljiva kaotična izgradnja pansiona, apartmana i ugostiteljskih objekata na sve strane, ali to je toga dana bilo posve u drugom planu. Ono što sam toga dana vidio u crkvi i oko crkve prilično mi se svidjelo: masa ljudi se ispovijeda, nigdje nikakvih znakova nervoze niti nestrpljenja, vidljiva glad i žeđ za živim Bogom, svi jednostavni, nitko nakinđuren, puno svećenika i vjernika sa svih strana svijeta...a na misi je i mene "nešto" poticalo na veći trud oko posvećenja, bolje rečeno takve misli su mi se rojile u glavi. Naravno da je to premalo za kompetentan zaključak, ali uvijek kad to vidim, sjetim se riječi jednog mojeg dobrog poznanika muslimana, publicista i novinara: ljudi koji idu u džamiju ili u crkvu idu u nju zato što negdje u sebi više ili manje osviješteno žele postati bolji. Nešto takvo osjetio sam i na tom mjestu, iako to ne mogu dokumentirati. Čini mi se da se tamo zaista nešto milosno događa ili da se nešto milosno potaklo i pokrenulo, odn. da je tu Bog na djelu. Nešto tamo je, iako ne znam objasniti što-reče mi jednom jedan drugi poznanik, ateist, koji je dugo bio turistički vodič u Međugorju.

No, dva dana nakon toga razgovarah s jednim mladim teologom koji mi je iscitirao razne proturječnosti u navodnim Marijinim međugorskim porukama, te činjenicu da nijedan biskup u komisiji koja je to istraživala nije bio u stanju potvrditi autentičnost ukazanja. Dakle, nije stvar samo u nekakvom protufranjevačkom inatu mostarskih biskupa Žanića i Perića, nego ukazanje nisu smatrali vjerodostojnim skoro svi biskupi u komisiji bivše biskupske konferencije Jugoslavije koja je 1991. u Zadarskoj izjavi dala do znanja da nije moguće utvrditi da se Blažena Djevica Marija uistinu ukazala u Međugorju.
Zabrinjavaju također podaci u dokumentima objavljenima u knjizi "Ogledalo pravde" (Biskupski ordinarijat u Mostaru 2001): ako je pola od toga istinito, tada me ne čudi skeptičnost protivnika autentičnosti ukazanja, jer stvarno ima čudnih i sumnjivih stvari. K tomu je biskup Perić "po struci" mariolog i nije baš neupućen u problematiku marijanskih ukazanja. Budući da je Bog Bog reda, a ne nereda, očito treba pričekati konačan crkveni zaključak kakav god on bio.
Međutim, priča ima nastavak: tri dana nakon Međugorja odosmo u Vepric na večenju misu, kadli ono ekipa slovačkih hodočasnika iz Međugorja na putu kući sa svojim župnikom. I bi misa na slovačkom, kojeg smo na sreću sasvim dobro razumjeli. Svećenik je održao propovijed konkretnu kao britva i na koncu rekao vjernicima: „Ovih dana (misleći na vrijeme hodočašća) Bog nam je dao puno darova, i kome je mnogo dao, od toga će i mnogo tražiti. Isus Krist dolazit će s vremena na vrijeme vidjeti dajemo li plodove kakve očekuje, poput one smokve u Evanđelju. Ako li plodova ne bude, morat će nas okopati i pognojiti-a to će kojiput boljeti.“
Eto, proročkog li govora. Svaki vjernik može se pronaći u tome. I tako je meni tih dana Međugorje bilo na duhovnu korist, iako o autentičnosti Marijinih ukazanja ne mogu reći ništa konkretno.

Glazba za pet

 

Iako sam bio na papinoj misi na hipodromu, nisam ovdje o tome puno pisao naprosto zato što su Benediktov posjet komentirali toliki ljudi da ne vidim što bih tomu mogao bitno dodati. Tek toliko da se ponovo pokazalo kako smo i kao vjernički puk, ali i kao narod, očito sposobni za veće domete nego što nam se to svakodnevno servira. Osobito su me se dojmili mladi na Trgu. I glazba. Dobro pogođeni motivi, uravnotežen omjer glazbe, teksta, nadahnuća i prigode koja izvedbu čini uspjelom i takvom da ona ima što progovoriti onima koji slušaju. A najbolji takav primjer u svim događanjima oko pape je Psalam 27 u izvedbi Marine Matošević na Jelačićevom trgu. Slušam i da bi reč rekel...nemam što dodati, nego reći da je to to. Zaista za dušu!

 http://www.youtube.com/watch?v=eAQET5VaoQE&feature=player_embedded#at=31

Europski sud za ljudska prava prihvatio žalbu Jehovinih svjedoka na presude ruskih sudova

Predviđanje Aleksandra Dvorkina o vjerojatnom ishodu moguće žalbe Jehovinih svjedoka Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu ispunila su se 2010. godine. Sud (u daljnjem tekstu ESLjP) 10. lipnja prošle godine odlučio je o njihovoj žalbi na presudu ruskog suda iz 2004. godine kojom je zabranjena djelatnost Jehovinih svjedoka u Moskvi, a njihove zajednice raspuštene.
Taj slučaj Dvorkin je donekle opisao u našem tekstu „Novi religijski pokreti i sekte u Rusiji (6)“. Za nas su, međutim, zanimljiva obrazloženja presude ESLjP-a koja su poučan dokaz o onome što suci u takvim slučajevima smatraju važnim, na koji način se nastoje pridržavati vlastitih kriterija i o čemu valja voditi računa kad se sporovi između neke države i vjerskih zajednica potegnu pred sudom.

Jehovci su u Moskvi dospjeli na sud 1995. godine nakon kaznene prijave koju je protiv njih podnio Odbor za zaštitu mladeži pred totalitarnim (destruktivnim) kultovima. Okrivio ih je da opterećuju svoje članove prevelikim novčanim davanjima i potiču na mržnju prema „tradicionalnim religijama“. Državni odvjetnik odbio je pokrenuti postupak jer nije pronašao elemente kršenja zakona niti statuta vjerske zajednice. Odbor za zaštitu mladeži nije se dao obeshrabriti i protiv Jehovinih svjedoka podnio je do 1998. godine sveukupno pet prijava. Prve četiri nisu donijele ploda. Štoviše, tijekom razmatranja četvrte prijave istražitelji su upozorili na to da se priopćenja Odbora za zaštitu mladeži zasnivaju na netrpeljivosti protiv vjerske zajednice kojoj članovi Odbora na osnovu svojih vjerskih uvjerenja osporavaju njena ustavna prava.

Međutim, petu prijavu razmatrala je druga istražiteljica, koja je utvrdila da Jehovini svjedoci „okreću“ svoje pripadnike protiv njihovih obitelji, ponižavaju vjernike, kontroliraju njihovu savjest, potiču ih na građansku neposlušnost i izazivanje vjerskih razmirica. Upozorila je na to da Jehovini svjedoci narušavaju rusko i međunarodno pravo, ali nije mogla utvrditi da su počinili ikakvo kazneno djelo ili prekršaj. Stoga je obustavila postupak i preporučila podnošenje građanske tužbe sa zahtjevom za raspuštanje vjerske zajednice i zabrane njene djelatnosti.

Državni odvjetnik podnio je tu tužbu 23. travnja 1998. Tijekom rasprave sud je pozvao više od 40 svjedoka i stručnjaka. Četvorica stručnjaka načinila su izvještaj na petnaestak stranica u kojoj su poduprli optužbu u sljedećim točkama: poticanje na vjerske razmirice, prisiljavanje na destrukciju obitelji, potpora samoubojstvima i odbijanju medicinske pomoći i vrbovanje maloljetnika u vjersku zajednicu. Jedan stručnjak nije podupro te zaključke i načinio je protivno mišljenje na 193 stranice; jedini on je istraživao djelatnost Jehovinih svjedoka u raznim zemljama, za razliku od preostalih četvoro stručnjaka koji se nisu pozabavili niti jednim konkretnim jehovcem. Prvostupanjski sud odbacio je optužbu 15. srpnja 2001. godine. Međutim, prizivni sud ukinuo je prvostupanjsku presudu i naložio novu raspravu pred drugim sudskim vijećem. To je 26. ožujka 2004. presudilo i naložilo raspuštanje Jehovinih svjedoka u Moskvi i zabranu njihove djelatnosti.

Borba za pravno i činjenično postojanje Jehovinih svjedoka u Moskvi odvijala se na još jednoj razini. Prvoga listopada 1997. na snagu je stupio nov zakon o vjerskoj slobodi i vjerskim zajednicama prema kojem su se sve vjerske registracije, iako registrirane u skladu s prethodnim zakonom, morale ponovo registrirati. „Obnovu registracije“ valjalo je provesti do 2001. godine. Jehovini svjedoci podnijeli su ukupno pet zahtjeva. Državna tijela odbila su razmotriti prva tri zahtjeva s obrazloženjem da su nepotpuni, bez konkretnog obrazloženja. Voditelj nadležnog tijela jehovcima je priopćio da nije obvezan izvijestiti ih o dokumentima koji im nedostaju. U slučaju četvrtoga zahtjeva ipak je to učinio: nedostajao je prvobitni statut i dokaz o registraciji iz 1993. godine. Četvrti zahtjev bio je odbačen zbog neusklađenosti pojedinih formulacija. Peti pak zbog toga što je još uvijek bio u tijeku sudski proces o raspuštanju i zabrani djelatnosti jehovaca.
Ovakav postupak moskovskih vlasti Jehovini svjedoci napali su na sudu. Uspjeli su postići 16. kolovoza 2002.  da sud postupak mjesnih vlasti proglasi protuzakonitim. Unatoč tomu nije naložio registraciju prema prijelaznim odredbama, pa su jehovci morali ponovo podnijeti zahtjev za registracijom.

Žalba Jehovinih svjedoka ESLjP temeljila se na tome da presude ruskih sudova nisu zasnovane na nikakvim konkretnim dokazima protiv njihove zajednice, nego na rezultatima proučavanja njihove literature. Tijekom procesa uopće nije bilo riječi o aktivnostima moskovske zajednice. S druge strane, dobrih 14 dana raspravljalo se o Svetom Pismu. Sud je čak naložio izradu psiholingvističke studije o više nego 205 biblijskih pitanja. O nizu njih raspravljalo se pred sudom. ESLjP, pozivajući se na svoju konstantnu praksu, naveo je da odbijanje priznanja pravnog subjektiviteta treba shvatiti kao intervenciju u slobodu udruživanja, a u slučaju vjerske zajednice intervenciju u vjersku slobodu (kako zajednice, tako i njenih članova). Takvo što je kršenje Europske povelje o ljudskim pravima ukoliko nije zakonski utemeljeno, nema legitimnu svrhu ili pak nije neophodno u demokratskom društvu. Bez sumnje vrlo dosljedno stajalište.

U svezi s dvjema prvim uvjetima ESLjP je obznanio da spomenutu intervenciju treba smatrati zakonski utemeljenom i da je imala legitimni cilj (zaštitu zdravlja i prava drugih). Nakon toga su suci analizirali neophodnost spomenute intervencije u demokratskom društvu. U okviru svojeg razmatranja ocjenjivali su je li Rusija razumno, obzirno i u dobroj vjeri koristila svoje pravne propise, jesu li prihvaćene mjere primjerene svojim ciljevima, jesu li ruski organi pružili utemeljeno i dostatno obrazloženje svojih odluka, jesu li primijenili standarde usklađene s Europskom poveljom o ljudskim pravima i jesu li odluke donesene na temelju prihvatljivog vrednovanja relevantne stvarnosti.
Sud se pozabavio pojedinim spornim pitanjima: poticanje na raspad obitelji, intervencije u prava pojedinca i prava i slobode drugih (pravo na privatnost, na slobodan izbor zanimanja, roditeljska prava, prozelitizam, totalitarno discipliniranje), poticanjem na samoubojstvo i odbijanje medicinske pomoći, narušavanjem zdravstvenog stanja (snažni emotivni doživljaji), vrbovanjem mladeži u vjersku zajednicu i poticanjem na odbijanje građanskih dužnosti. Niti u jednom slučaju ESLjP nije utvrdio utemeljenost tih tvrdnji: ruski organi nisu pružili nikakve konkretne slučajeve niti podatke. Naprotiv: ESLjP upozorio je na niz proceduralnih pogrješaka poput odbijanja sociološke studije provedene među tisućom moskovskih Jehovinih svjedoka na temelju predrasuda.
Sud je ocijenio raspuštanje i zabranu vjerske zajednice moskovskih Jehovinih svjedoka kao pretjeranu sankciju u trenutku kad je ta vjerska zajednica bila registrirana na federalnoj i lokalnoj razini (više od 400 mjesnih organizacija). Osim toga, jehovci su u Moskvi djelovali više od 12 godina (1992-2004), i u tom razdoblju nijedan njihov pripadnik nije počinio kazneno djelo niti prekršaj.
Sud je zaključio da se radi o nepoštivanju članka 9 Europske povelje o ljudskim pravima u svezi s čl. 11 (vjerska sloboda i sloboda udruživanja), kako u slučaju raspuštanja vjerske zajednice, tako i u slučaju odbijanja njene ponovne registracije. Sud je utvrdio i nepoštivanje čl. 6 toč. 1 Povelje (pravo na pravedno suđenje) zbog predugačkog procesa; samo razmatranje stručnih elaborata trajalo je na moskovskom sudu više od tri godine.

ESLjP ponovo je upozorio na činjenicu da ruski organi nisu djelovali u dobroj vjeri i zanemarili su svoju dužnost biti neutralni i nestranački u svezi s Jehovinim svjedocima. Slično je ESLjP zaključio u prijašnjim slučajevima Scijentološke crkve i Armije spasa. Sud je također upozorio na diskriminacijske postupke prema „netradicionalnim religijama“ u Rusiji. To je već prije postalo predmetom rezolucije Parlamentarnog odbora Vijeća Europe br. 1227 (2002).

Procesi koji su se vodili pred ruskim sudovima i u konačnici pred ESLjP, ponovo su na svjetlo dana iznijeli pravnu dvojbu o tome jesu li sudovi prava mjesta za teološke rasprave i je li sudska presuda zapravo obvezujući nalog bilo kojoj vjerskoj zajednici za promjenom njezina nauka i prilagodbom vjerskom nauku ili teološkoj postavki strane koja je na sudu „pobijedila“. ESLjP je tako neizravno dao do znanja da teološkim sporovima nije mjesto pred građanskim sudovima i da sudovi ne bi trebali zauzimati stajalište prema teološkim pitanjima. Nisam simpatizer nauka niti prakse Jehovinih svjedoka, ali očita je dosljednost Suda u rješavanju ovoga slučaja. Tražili su konkretne dokaze o postupcima ljudi (a ne o kvaliteti ideja koje im napunjaju glave), dokaze nisu dobili, i zato su proceduru ruskih sudova ocijenili nedostatnom. U protivnom bismo vjerojatno dobili presedan prema kojem bi netko na temelju iz konteksta istrgnutih biblijskih tekstova mogao podnijeti kaznenu prijavu za govor mržnje protiv bilo koje Crkve, ili čak i protiv židovskih vjernika.

Ipak se neizbježno nameće pitanje može li se pravosudni sustav u dovoljnoj mjeri ograditi od mogućih sukoba svjetonazora ili vjerskih uvjerenja u sudnicama unatoč neutralističkom stajalištu prema vjerskim zajednicama. U praksi se događa da netko tko postane član sekte ili slične skupine zaista napusti svoju obitelj, supružnika ili djecu zbog netrpeljivosti prema njegovom vjerskom identitetu. Što da radi onaj tko je očigledno nepravedno napušten? Kako i čime da dokazuje svoj slučaj na sudu? Je li netrpeljivost prema nečijem religijskom integritetu dovoljan razlog za napuštanje obitelji? Što učiniti u slučaju da vođa sekte spolno zlorabi svoje maloljetne sljedbenike, a sekta naučava da je to nešto prirodno i poželjno i da se njenu praksu ne smije uspoređivati sa standardima koji su, u konačnici, odjek stanovitog teološkog nauka (u našem slučaju zapadnog kršćanstva)? Ako li jest, možemo li izbjeći teološke sukobe u sudnicama? Neće li u takvom slučaju sud zaista morati dio nauka na kojem se temelji pojedina praksa neke vjerske zajednice proglasiti nepoželjnim? Rimski sudovi prvim kršćanima nisu mogli dokazati druga kaznena djela osim nepoštivanja državnih bogova i uskraćivanja kulta cara, i to je bilo dovoljno za osudu. Može li pravosuđe uopće izbjeći stanovitu uvjetovanost standardima kulture u čijem sklopu djeluje?

Europski sud za ljudska prava: raspela mogu ostati u talijanskim učionicama

Kad se spomene Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, nekima možda padne mrak na oči, jer-kako bi rekli-eto još jedne batine za utjerivanje discipline u neposlušne nacionalne države i njihovu praksu i običaje. Međutim, Sud je ozbiljna institucija koja ima svoju logiku i koja svojim slučajevima ne pristupa olako. U posljednje vrijeme u javnosti su odjeknule dvije sudske presude koje će, bez sumnje, biti značajan pravni presedan u sličnim slučajevima koji se tiču odnosa države i vjerskih zajednica.
Prvi slučaj odnosi se na poznatu tužbu ateistica Soile Tuulikki Lautsi, državljanke Finske i Italije (u ovoj drugoj živi), koja je tužila Sudu Italiju navodeći da izlaganje raspela u talijanskim učionicama predstavlja oblik vjerske indoktrinacije i da kao takvo nije prihvatljivo za odgoj njene djece. Europski sud joj je u prvostupanjskom pravorijeku 2009. godine dao za pravo, ali se na tu presudu žalila Italija uz veliku moralnu potporu iz cijele Europe. Žalbu je razmotrilo Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava i 18. ožujka je donijelo odluku. 15 od 17 sudaca priklonilo se zaključku da raspela na zidovima talijanskih državnih škola u spomenutom slučaju ne predstavljaju kršenje prava na obrazovanje ili na vjersku slobodu.
Najzanimljiviji dio priče koji će sigurno imati dalekosežne posljedice je ocjena Suda o tome što je odn. što nije izvor moguće religijske indoktrinacije u državnim školama. Iako Sud smatra raspelo prije svega vjerskim simbolom, nije dobio dokaze koji bi potvrdili da raspela postavljena u učionicama mogu utjecati na učenike. Čak i ako gospođa Lautsi doživljava nazočnost raspela kao izraz nedostatka poštovanja njenih prava za obrazovanje djece u skladu s njenim filozofskim uvjerenjem, to nije dovoljan razlog da se utvrdi kako je riječ o kršenju prava na obrazovanje.
Sud je također naveo da sama nazočnost raspela u učionicama ne dokazuje postojanje vjerske indoktrinacije. Prema zaključku sudaca raspelo je u svojoj biti tek pasivni simbol i njegov utjecaj na učenike ne može se usporediti s govornom porukom ili sudjelovanjem u vjerskim aktivnostima.
Iz svega se vidi da je Sud u razmatarnju usredotočio na (ne)postojanje onoga što bismo mogli nazvati izravnom religijskom indoktrinacijom (propovjed, vjerski obred ili takvo što). Iz nje je očigledno isključio religijske simbole koji u europskoj civilizaciji imaju stoljetno mjesto i koji su utkani u europsku kulturnu baštinu (za razliku od prvostupanjske presude koja je očito išla za tim da i religijske simbole svrsta u izravnu indoktrinaciju). Da se to dogodilo, mogao je nastati presedan prema kojem bi sa svih javnih mjesta možda trebalo ukloniti sve simbole koji u bilo kojem obliku podsjećaju na religiju. Ili zabraniti izvođenje duhovne glazbe u sredstvima javnog priopćavanja. A takvo što ne bi imalo nikakvog smisla.
Odluka i način zaključivanja i odlučivanja Suda značajna je i u svjetlu prijašnjeg slučaja žalbe Jehovinih svjedoka protiv Rusije, o čemu ćemo opširnije uskoro.

Egipat ipak smjera prema islamizmu?

Tijekom nedavnih revolucionarnih događaja u Egiptu i rušenja predsjednika Mubaraka mediji su objavili nekoliko vijesti o dirljivoj solidarnosti mladih muslimana i kršćana, koji su jedni drugima čuvali džamije i crkve od pljačkaša i provalnika tijekom kaosa na ulicama egipatskih gradova. Očito se mladi ljudi ionako najlakše dogovore oko bitnih stvari bez okolišanja i predrasuda. Međutim, čini se da je na obalama Nila počeo puhati nekakav nov vjetar, ovaj put iz „svjeta velikih odraslih“. Prema informaciji vatikanskog radija od petka 19. veljače, Egipatska vojska, koja je nakon ostavke predsjednika Mubaraka preuzela nadzor nad zemljom i koja se nije do sada izjašnjavala o pravcu u kojem bi u novim okolnostima trebalo usmjeriti Egipat, vidljivo marginalizira kršćanske Kopte. U novoformiran odbor za reviziju ustava koji će odlučiti o sudbini zemlje nije pozvala nijednog predstavnika Kopta. Međutim, u radu odbora sudjeluju predstavnici islamskih skupina uključujući i Muslimanskog bratstva koje zastupa islamizam.
Prema riječima Naguiba Guebraila, predsjednika Egipatske unije za ljudska prava, takav postupak diskreditira novu egipatsku vladu u očima kršćanske manjine. „Milijuni Kopta ne slažu se s takvim sastavom odbora“-naglasio je Guebrail. Osim toga, odluka vojske o sastavu odbora protivna je načelima nedavne revolucije u kojoj su kršćani odigrali važnu ulogu i pretrpjeli brojne žrtve jednako kao i muslimani.
Kad se uzme u obzir da je egipatska vojna vlada nedavno propustila kroz Suez dva iranska ratna broda naoružana raketnim projektilima-a to Mubarakov režim nije nikad učinio, nastojeći ne uznemirivati Izrael koketiranjem s iranskom oružanom silom-ne preostaje nego se upitati je li riječ o jasnim znakovima budućeg islamističkog usmjerenja Egipta? I dok su iranski brodovi zaplovili prema Siriji, očigledno se i egipatski brod otisnuo na debelo more. Uskoro ćemo jasno vidjeti u kojem pravcu.

Vjerske zanimljivosti: velika većina Kineza ipak religiozna?

Unatoč polustoljetnoj neprestanoj ateističkoj indoktrinaciji Kinu nije moguće smatrati ateističkom zemljom. Prema rezultatima najnovijih istraživanja ateistima se izjašnjava samo 15% stanovništva. Pravo stanje religioznosti Kineza teško je procijeniti jer se službene statistike o tome jako razlikuju. Prema komunističkoj vlasti od 1,3 milijarde stanovnika samo je oko 100 milijuna vjernika. Međutim, tijekom proteklih mjeseci sociolozi iz raznih akademskih ustanova, uključujući i sveučilišta glavnog grada Pekinga, proveli su podrobna statistička istraživanja usmjerena na odnos Kineza prema religioznosti. I oni upozoravaju da se unatoč anonimnosti istraživanja mnogi ispitanici nisu usudili priznati svoj vjersku opredjeljenost, osobito u slučaju vjeroispovjesti koje država suzbija poput kršćanstva.
Unatoč tomu, pokazalo se da se 85 % Kineza smatra vjernicima. Čak ni neki komunisti nisu uvijek vjerni službenoj liniji režima, iako je ateističko uvjerenje uvjet članstva u komunističkoj stranci. Prema istraživanju čak 17 % kineskih komunista ispovijeda pripadnost nekoj religiji, a 65 % ih je priznalo sudjelovanje u nekakvoj vjerskoj praksi u protekloj godini. Najpopularnijom religijom u Kini je budizam. Gotovo svaki peti Kinez (18%) smatra se budistom, a gotovo svaki drugi priznaje da prakticira budizam. 750 milijuna Kineza primjerice prakticira štovanje predaka. 33 milijuna ljudi smatra se kršćanima, a drugih 40 milijuna izjavljuje da vjeruje u postojanje Isusa Krista i sudjeluje u kršćanskom vjerskom životu. Autori istraživanja procjenjuju stvaran broj kršćana u Kini na oko 60 milijuna.

Sveta tri kralja

Gospodine,
danas je dan kad ti donosimo darove
poput one prve trojice, nekad davno.
I ja sam k tebi došao
nadajući se da ću te razveseliti nečim posebnim,
nečim što nitko drugi nema
i što ti nitko osim mene ne može dati.
Međutim, ti me nisi primio.
Nisi htio moje darove. Nisi me pustio niti u svoje predsoblje.
Ostao sam vani dok su drugi ulazili i izlazili.
I kad pomislih da više nemam što tražiti ovdje,
jer sam te očito potpuno pogrešno shvatio,
i nešto jako važno sam unatoč svoj pozornosti previdio,
i u nečemu bitnom potpuno promašio i zatajio,
iziđe jedan od tvojih anđela
i reče:
"Ne trebamo tvoje darove. Daj ih nekome kome će bolje doći.
Gospodin traži da umjesto njih ovdje za njega ostaviš
svoje slabosti i nedostatke.
Znamo da ih je mnogo više od darova koje si donio.
On će ih sebi pretvoriti u najdragocjenije zlato, tamjan i smirnu
jer jedini On to može
i jedini On to želi učiniti.
A sada idi u miru."

Vjerske zanimljivosti: norveški reciprocitet

Norveška je prva europska država koja je odlučila uvesti načelo recipročnosti glede slobode vjeroispovjesti u odnosima s muslimanskim zemljama. Vijest koja je koncem studenog prošle godine u Hrvatskoj prošla nezapaženo može predstavljati velik i pozitivan presedan u međunarodnim i međuvjerskim odnosima, osobito ako se oni postave na zdravo načelo „čist račun, duga ljubav.“ Norveški ministar vanjskih poslova Jonas Gahr Störe na službeni upit islamskog centra Tawfiiq i Saudijske Arabije o mogućnosti gradnje džamije u Oslu odgovorio je ovako: „Svakako, ali samo ako bude moguće sagraditi kršćanski hram u Saudijskoj Arabiji“. Kao što je poznato, Saudijska Arabija jedna je od posljednjih islamskih država na Arapskom poluotoku koja ne dopušta gradnju kršćanskih crkava niti ikakvo kršćansko bogoslužje čak niti za strane radnike kršćane koji u njoj borave. Većina zaljevskih zemalja tijekom posljednjih godina to dopušta.
Ovim korektnim i iskrenim odgovorom Norveška kani dati jasan signal drugim europskim zemljama, koje-prema izjavi norveškog ministra-imaju isti problem sa sličnim zahtjevima iz Saudijske Arabije. Norveška namjerava ovu temu predložiti na raspravu Vijeću Europe.

(izvor: internet)