Jučer je RTL emitirao prvi nastavak iz serije Biblija, bombastično najavljivane kao epski spektakl začinjen producentskim obećanjem o najvjernijoj bliskosti tekstu Knjige nad knjigama. Budući da je svaki umjetnički, pa tako i fimski prikaz Biblije nešto što me u hipu razbudi, napeto sam iščekivao početak projekcije, ne bih li dočekao kakav nov i originalan prikaz biblijskih poruka. Posljednji takav pokušaj, kojeg do danas imam na polici s DVD-ovima, je međunarodni europski projekt Biblija, snimljen tijekom devedesetih godina. Taj je bio sasvim zadovoljavajući, unatoč primjedbama koje bih mogao izreći na ne baš uvjerljivog Samsona, legendarni izvanbiblijski umetak o ljubavi i djetetu kralja Salamona i kraljice od Sabe, te "Isusa u trapericama", kojeg je odglumio Jeremy Sisto u nekakvoj nedorečenoj koncepciji Isusa kao dobričine i veseljaka koji usput otkriva svrhu svojeg zemaljskog poslanja. No, kakogod bilo, u svakoj epizodi uspio sam i do danas uspijevam pronaći nešto za sebe, pa smatram da je europski pokušaj rješenja jednadžbe između zahtjeva za privlačnošću i intrigantnošću filma te zahtjeva za vjernošću biblijskom tekstu u cjelini prilično uspio. Osobito mi je izvrstan starozavjetni Josip. Iako se scenarist ni tu nije svugdje držao starozavjetnog teksta, pokušaj rekonstrukcije Josipove priče ispao je životno i uvjerljivo.
Problem u filmskim uprizorenjima biblijskih tekstova uvijek je isti: kako izići na kraj s malo filmskog vremena u koje treba sabiti toliko zahtjevan predložak kakva je Biblija, a da to može biti gledljivo i širokim narodnim masama? Kad bismo zaista htjeli snimiti film koji bi podrobno prikazao svu slojevitost Biblije, parafrazirajući Iv 21:25 mislim da u cijeli svijet ne bi stale filmske role koje bi se mogle snimiti.
Taj se problem pokazao nesavladivim autorima novoga biblijskoga serijala, koji su radi vremenske stiske ispustili toliko važnih biblijskih mjesta i osoba, da čitatelj koji ne poznaje Sveto Pismo nikako ne može shvatiti što se to pred njim događa, tko su ljudi koji iznenada upadaju u ekran, zašto čine to što čine, i tko je kome tko? Pred nama brzinom munje sijevaju epizode iz biblijske povijesti koje film naprosto nema vremena scenski povezati, te to pokušava pokrpati pripovjedačevom naracijom u pozadini. Međutim, ni pripovjedač nema vremena reći nam kako su Izraelci dopjeli u Egipat, otkud dvanaest Izraelovih plemena (jer se film ne zaustavlja na praocima Izaku niti Jakovu, a o Josipu koji je Izraelcima pripravio dolazak u Egipat niti riječi). Trk i "move on" pristup tjeraju filmaše na što jednostavnija scenaristička rješenja, pa se tako gubi duboka pozadina motivacije pojedinih biblijskih junaka. Lot, koji se (izgleda na ženin nagovor) odlučuje nastaniti u Sodomi, zapne na putu u zarobljeništvu "nekakvih ljudi". Nema ni spomena da je u Bibliji Lot dospio u zarobljeništvo koalicije kraljeva koji su zaposjeli Sodomu u kojoj je Lot u to vrijeme već živio, a nije prema njoj putovao tražeći veći životni standard kako to film prikazuje. Nema niti tako važne stvari kao što je susret Abrahama i Melkideseka nakon oslobođenja Lotove obitelji.
Također se čovjek mora nasmijati dolasku dvojice anđela u Sodomu. Anđeli imaju zadatak utvrditi je li Sodoma doista pokvarena kako se priča, a ako pronađu desetoro kreposnih ljudi, Bog će poštedjeti grad. Iako su scenografija i kostimografija dobre, priča poprima značajke američkih akcijskih filmova u kojima negativci po ulicama kao negdje u Bronxu progone "nemoćne" anđele, koji slučajno nalijeću na Lota i traže od njega zaštitu u njegovoj kući. Nije jasno zašto Sodomljani progone anđele, a osobito zašto jedan od njih krvari jer je dobio kamen u glavu. Što su skrivili? Film nam to neće reći, ali Biblija hoće: pokvareni Sodomljani htjeli su si priuštiti malo grupnog homoseksualnog silovanja dvojice stranaca, te su stoga napravili takvu strku. Film, vjerojatno ne samo zbog političke korektnosti i strepnje pred optužbama za homofobiju, ne želi gubiti vrijeme s pojašnjenjem prevažnog starinskog običaja gostoprimstva, koji je nalagao svakom mještaninu da se pobrine za stranca koji se zatekne u njegovu mjestu, a nema gdje prenoćiti. U Bibliji to nitko od Sodomljana nije htio učiniti, i to bi u kontekstu tadašnje kulture već bio neoprostiv grijeh zajednice. Jedini Lot ih je primio u svoju kuću, i do trenutka zajedničke večere nije se vidjelo da bi ih Sodomljani ikako zlostavljali. Ali da ne duljim, pročitajte poglavlja 18 i 19 u Knjizi Postanka, pa ćete vidjeti kako se to doista zbilo.
Tek tada slijedi spektakl koji je unatoč najavama filmske reklame miljama daleko od biblijskoga teksta: anđeli poput nindža iz takvih filmova, svaki s dva mača na leđima, probijaju Lotovoj obitelji put iz Sodome koseći građane koji ih u tome nastoje spriječiti. Sijevaju mačevi, padaju Sodomljani kao snoplje, blješte oklopi anđela koje odjednom nijedan građanin ne uspije porezati mačem (a kamoli pogoditi kamenom kao maloprije), i Lotova obitelj uspijeva u zadnji čas zdimiti iz Sodome koju poput pljuska pogađa kiša užarenih objekata s neba i pretvara u prah u pepeo. Sve u zadnji čas, malo nedostaje da kakav užaren meteor zapali Lotu rub odjeće, ali tako je to u koncepciji filmova katastrofe u kojima junak izbjegava smak svijeta doslovce u posljednjoj sekundi. Naravno da to u Bibliji nije baš tako, ali tko mari. Važnije su nindže i njihovi mačevi. Tako da dobro razlikujemo dobitnike i gubitnike.
Mogli bismo nabrojati još nekoliko filmskih nedosljednosti, od silnog njihanja Noine arke na velikim potopnim valovima koji bi morali unutarnjost broda i njegove putnike pretumbati i isprevrtati uzduž i porpijeko (nisu imali sjedišta sa sigurnosnim pojasevima). Zatim je tu premlad Abraham (onaj biblijski je kad mu se rodio sin Izak imao stotinu godina, a ovaj filmski prema izgledu najviše 45), pa Mojsije koji začudo nije oženjen biblijskom ženom Siporom s kojom bi trebao imati dvojicu sinova. Štoviše, čini se da je iz Egipta odmah odmarširao pred gorući grm, umjesto da je proveo 40 godina pasući tastove ovce prije nego što se to dogodilo. U filmu ga faraonovi žbiri nekoliko puta gadno izudaraju, i meni nikako nije jasno što je faraona sprječavalo da njega i Arona odmah umlati i riješi problem, umjesto da ga pušta neokrznutog onako kako je to učinio onaj biblijski faraon? Gradilište na kojem Izraelci grade Egipćanima zgrade podsjeća neugodno na Auschwitz, samo što nema bodljikave žice i stražarskih tornjeva. Teško bi Egipćani takvom surovošću prema robovima postigli da im svi ne pomru u roku od nekoliko godina. Dobro je to znao i pravi povijesni faraon Ramzes II, koji je osobno zapovijedio da se robovima na takvim radovima daje dobra hrana, što su kasnije komentirali i sami Izraelci, spominjući se u pustinjskoj oskudici "punih egipatskih lonaca".
Međutim, ne želim ovdje propustiti reći da film ima i dobrih mjesta koja su mi se svidjela. Za razliku od gore navedenog europskog serijala iz devedesetih godina, ovaj američki proizvod ima na raspolaganju mnogo veće mogućnosti računalne obrade, što se u nekim scenama dobro vidi, iako mi je žao što njen potencijal nisu mnogo bolje iskoristili. Kad se već igraju starih civilizacija, osobito egipatske, mogli su uz anđeoske nindže iskoristiti i prizore iz filmova Mumija 1 i 2. Zgodan je prikaz stvaranja Adama, koji odjednom izranja iz gomile blata, a egipatski faraon koji Izraelcima ne da izići iz zemlje nazločestiji je faraon kojeg sam vidio u svim filmovima o Mojsiju. Zločest je i opak kao utjelovljeni antikrist, nema ni trunčice sućuti ni smilovanja. Možda najbolji dio-iako su tu i nindža anđeli-odnosi se upravo na njihov odlazak u Sodomu i Gomoru. Prema Bibliji, Abrahamu se ukaže Bog u obličju trojice ljudi: filmaši prvi put primjenjuju logiku Svetih Triju kraljeva na njih, pa je jedan anđeo Crnac, drugi Azijac, a treći (koji je sam Bog) jako nalikuje Isusu Kristu, iako mu je obličje malo zamagljano. Teološki jako zgodna i prikladna dosjetka, mislim da najbolja u cijelom filmu. Odnos Sare sa Hagarom također je dobro prikazan.
Sve ostalo je pak jako pojednostavljeno poput pravog i istinskog fast-food proizvoda. Pouka: ako tko želi zaozbiljno snimati biblijsku povijest, makar i selektiranu i procijeđenu, tad to mora razvući na najmanje dvanaestak sati. Jedino tako se može dobiti štogod suvislo. Sve kraće od toga znači nužno ispustiti neka prevažna mjesta zbog kojih proizvod dobije okus fast-food hamburgera: uvjereni ste da nešto jedete, ali naposljetku to ima okus kao da ste se najeli kartonskog papira.
Nema komentara:
Objavi komentar