Postoji stanovita brazilska priča o opijatskom djelovanju profesionalnog nogometa na svijest širokih narodnih masa. Navodno je jednom prigodom predsjednik države sazvao posebnu sjednicu vlade i izrazio bojazan od pogoršanja stanja u zemlji zbog osiromašenja širokih narodnih masa. Nato je ustao premijer i umirio čelnika države ovim riječima: "Gospodine predsjedniče, nemojte se uznemirivati, imamo do konca godine još tri međudržavne utakmice nogometne reprezentacije, a u tom razdoblju nikome neće na pamet pasti nikakvo pokretanje revolucije."
Gledajući prosvjede u Brazilu zbog organiziranja svjetskog nogometnog prvenstva, čini se da ta priča više ne vrijedi toliko, barem ne u brazilskom slučaju, ali u Hrvatskoj i dalje pokazuje svoju snagu. Ne zato što bi tko prizivao revoluciju, nego zato, što je fama oko nepravedno dosuđenog jedanaesterca i s time povezanim porazom naše nogometne reprezentacije protiv Brazilaca prometnula u medijima u pregorijevanje osigurača stanovitih nacionalnih frustracija. Čak ima mišljenja da je izbornik Kovač trebao nakon jedanaesterca pokupiti momke s travnjaka i prepustiti organizatore prvenstva njihovoj sramoti. U najmanju ruku kao da nam je tko "otpilio" Dubrovnik, Vukovar ili dio nacionalnog ozemlja. Japanskom sucu prebrojava se sve u šesnaest kao ratnom zločincu. Čak je procurila priča da je Interpol navratio u Brazil istražiti tu nogometnu nepravdu (što je isti demantirao), kao da to s takvim istragama ide toliko brzo, bez obzira na korupcijske afere koje tresu svjetsku nogometnu krovnu organizaciju FIFA. Naravno da smatram jedanaesterac prestrogo dosuđenim i da žalim naše momke, koji su bili zreli za bolji rezultat, ali kad se sjetim kojekakvih težih situacija s prethodnih prvenstava, cijela "afera penal" podsjeća me na sličnu iz 1982. Na tadašnjom svjetskom prvenstvu u Španjolskoj naletjela je Jugoslavija na domaćina u Sevilli. Povela je 1:0, a zatim je danski sudac Sorensen dosudio jednako sumnjiv jedanaesterac nakon faula Velimira Zajeca izvan granica kaznenog prostora. Španjolci su izjednačili, a nakon toga pobijedili s 2:1. Mediji su raspalili priče o nepravednom sucu, o zločestom Zapadu koji ne prihvaća naš socijalizam, o tome da bismo trebali odustati od takvih natjecanja, itd. Narod je imao o čemu pričati uz pivo i prigodu zaboraviti tegobnu svakodnevicu, pronašavši Krampusa kojeg bi trebalo žrtvovati za javno dobro. Na kraju je vuk pojeo magare, nitko nije odustao od svjetskih prvenstava, jer je ipak riječ o prevelikim novcima, a profesionalni nogomet je prije svega biznis. To nam mediji nekako prečesto prešućuju. Možda bismo se, imajući to na umu, manje nervirali.
A što se tiče težih situacija i većih skandala iz povijesti svjetskih nogometnih prvenstava, evo nekoliko primjera da bismo se nervirali još malo manje. 1966. u Engleskoj igrali su u četvrtfinalu Urugvaj i tadašnja Zapadna Njemačka. Sudac je isključio čak četvoricu Urugvajaca, što je rekord svih prvenstava. Naravno, Nijemci su pobijedili, da bi u finalu protiv Engleza pri rezultatu 2:2 dobili onaj famozni "gol stoljeća" Geoffa Hursta, pri kojem ni danas nije sigurno je li ili nije lopta prešla njemačku golnu crtu (Wolfgang Overath kleo se i preklinjao da nije). Čak i četvrti engleski gol je bio neregularan, jer su u trenutku njegova postizanja neki engleski navijači već trčali terenom slaveći pobjedu. Na zadnjem svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi sudac nije priznao regularan gol Engleza Lamparda upravo protiv Nijemaca u četvrtfinalu, oštetivši izravno Engleze za izjednačenje. A poznat Mussolinijev razgovor sa sucem finalne utakmice na svjetskom prvenstvu u Italiji 1934. godine, nakon kojeg je sudac prilično tolerirao talijansku oštru igru? Domaćinsko suđenje u Argentini 1978 godine? Pa tri žuta kartona našem igraču protiv Australije 2006. godine u Njemačkoj, bez crvenog kartona? Mogli bismo tako nabrajati dalje u beskraj.
Zašto se takve stvari događaju? Možda naprosto zato što su i suci samo ljudi podložni utjecaju okoline. Možda i ima korupcije, tko bi ga znao (ali takvo što treba debelo dokazati prije olakog pristajanja uz kojekakve teorije urota o brazilskoj kupovini japanskog suca), a u zadnje vrijeme se nogomet toliko ubrzao, da se sucima jako skratilo vrijeme za reakciju u problematičnim situacijama. Europski suci su očigledno bolji od onih iz ostatka svijeta zbog dobre uvježbanosti u zahtjevnim europskim ligama i međunarodnim natjecanjima, ali i njima se događaju pogreške, čak i skandalozne (sjeća li se tkogod onog norveškog suca koji u Londonu jednostavno nije vidio barem tri prekršaja igrača Barcelone u kaznenom prostoru nad Chelseaovima, koji su morali donijeti jedanaesterce?). Ukratko, sudačke pogreške događat će se i dalje, to je u nogometu jednostavno neizbježno, a već je utakmica Meksika protiv Kameruna pokazala da nismo samo mi pretplaćeni na njih. Mislim da bi više vrijedilo radovati se zbog dobrog dojma i borbenosti naših nogometaša, jer sekiracijom zbog nečeg na što nikako ne možemo utjecati sebi nećemo produljiti niti poboljšati život.
Nema komentara:
Objavi komentar