Zanimljivu pripovijest o vjerskom i civilizacijskom sukobu kršćanstva i poganstva pronađoh u Nestorovom ljetopisu Rusije. Ljetopis govori o davnim vremenima kad su kršćanstvo u Rusiji prihvatili knezovi i viši slojevi, ali je dobar dio naroda još uvijek bio odan staroj poganskoj slavenskoj religiji. Kad bi izbile bune protiv vlastodržaca, nerijetko bi na njihovo čelo stali poganski vračevi. Bilo je to vrijeme kad su vjerske prepirke često rješavali mačevi i bojne sjekire, a ne akademske rasprave. Za nas danas grubo i surovo, ali ipak ima što reći našem duhovnom stanju. Nestorov tekst kojeg ovdje objavljujem potječe iz prijevoda Nenada Kosovića. Prepisao sam ga s ćirilice i obradio kako sam najbolje znao. Moje napomene su u kurzivi, a umjesto riječi „demon“ radije sam koristio izvorni izraz „bjes“, kojim je i staroslavenska religija nazivala zloćudna i demonska duhovna bića, a kasniji ruski crkveni pisci demone i poganske bogove.
 |
| Klaudij Lebedjev: Krštenje Kijevljana |
Ljeto 6579 (1071).
Pljačkaše Polovci oko Rostova i Nejatina. Ove iste godine Vseslav istjera Svjatopolka iz Polocka. Ove iste godine Jaropolk pobijedi Vseslava kraj Golotičeska.
 |
| Doček solsticija u slavenskom poganstvu |
U isto ovo vrijeme dođe poganski vrač zaveden bjesom (demonom); došavši u Kijev, govoraše ovo ljudima: da će za pet godina Dnjepar poteći unatrag i da će se zemlje premještati na druga mjesta, da će Grčka zemlja stajati na mjestu Ruske a Ruska na mjestu Grčke, a i da će se i druge zemlje premještati. Njega pak neznalice slušahu, a vjernici se smijahu govoreći mu: „Bjes se s tobom poigrava na tvoju propast.“ A i dogodilo mu se da je jedne noći nestao bez ikakvog traga. Jer bjesovi, podstrekujući ljude, na zlo ih navode, a zatim se rugaju, u propast ih smrtnu bacivši, podučivši ih da govore; kao što ćemo sada ispričati o tome đavolskome nauku i djelovanju. Bijaše jednom u vrijeme gladi u Rostovskoj oblasti da se pojaviše dvojica vračeva iz Jaroslava govoreći: „Mi znamo tko drži zalihe žita.“ I pođoše uz Volgu, i kamo god bi došli, prozivali bi najuglednije žene govoreći: „Ova sakriva žito, ova med, ova ribu, a ova krzno.“ I zavedeni ljudi dovodiše im sestre, majke i žene. A vračevi, izvodeći prividna čudesa, razrezivali bi ženama leđa i vadili odande žito ili ribe. Tako ubiše mnogo žena i oteše njihova imanja za sebe. I dođoše u bjelojezerski kraj, a pratilo ih je oko trista ljudi. A u to vrijeme dogodi se Janju, sinu Višatinu, da dođe od kneza Svjatoslava prikupljati danak. Bjelojezerci su mu ispripovijedili kako su ta dvojica čarobnjaka pobila već mnogo žena uz rijekeVolgu i Šeksnu, i da dođoše i u njihov kraj. A Janj, raspitavši se čiji su oni podanici, i doznavši da pripadaju njegovome knezu, posla ljude onima koji su pratili vračeve poručivši im: „Predajte mi ovamo obojicu vračeva jer su oni podanici moji i mojega kneza.“ A oni ga ne poslušaše. I pođe Janj tada sam, bez oružja, iako mu njegovi sluge govorahu: „Ne idi tamo bez oružja, osramotit će te.“ On zapovjedi slugama da ponesu oružje, i pođe ih dvanaestorica s njime prema šumi. Pratitelji vračeva stadoše u bojni poredak nasuprot njemu. Pred Janja, koji s bojnom sjekirom krenu na njih, istupiše trojica protivnika, i prišavši mu govorahu: „Vidiš da ideš u smrt, ne idi dalje.“ Jan zapovjedi svojim slugama da ih ubiju, i krenu prema ostalima. A oni se baciše na njega, i jedan zamahne sjekirom, ali ga promaši. A Janj, okrenuvši sjekiru, udari ga ušicom i zapovjedi svojim slugama da ih sasijeku. Protivnici pobjegoše u šumu, i tu ubiše Janjova popa (svećenika).
 |
Tajni sastanak kršćana u poganskome
Kijevu (slika Vasilija Perova) |
Janj pak, ušavši u grad k Bjelojezercima, reče im: “Ako ne uhvatite te vračeve, neću otići od vas niti za godinu dana.“ I tako Bjelojezerci odoše, uhvatiše ih i privedoše k Janju. On im reče: „Zbog čega pogubiste toliko ljudi?“ A oni rekoše kao „oni drže zalihe, i ako ih istrijebimo, bit će izobilje; ako hoćeš, mi ćemo pred tobom iz takvih ljudi izvaditi žito ili ribu ili nešto drugo.“ Janj pak reče: „Doista je to laž; stvorio je Bog čovjeka od zemlje, sastavljen je on od kostiju i krvnih žila, nema u njemu ništa drugo. Nitko ništa ne zna, samo jedini Bog zna.“ A oni rekoše: „Mi znamo kako je čovjek stvoren.“ On ih upita: „Kako?“ A oni rekoše: „Bog, umivši se u kupaonici, obrisao se krpom i bacio je s nebesa na zemlju. I posvađa se sotona s Bogom, tko će od njih dvojice stvoriti čovjeka. I đavao stvori čovjeka, a Bog dušu u njega stavi. Eto zašto, ako čovjek umre, u zemlju ide tijelo, a duša Bogu.“ Reče im Janj: „Doista vas je zaveo bjes; u kojega Boga vjerujete?“ A oni rekoše: „U Antikrista!“ On im pak reče: „Gdje je on?“ A oni rekoše: „Sjedi u bezdanu.“ Reče im Janj: „Kakav je to Bog koji sjedi u bezdanu; to je bjes, a Bog je na nebesima; sjedi On na prijestolju, slavljen od anđela koji mu dolaze sa strahom i ne mogu da u Njega pogledaju. A jedan od njih svrgnut bi-njega vi zovete Antikrist; zbog oholosti svoje svrgnut bi sa nebesa i u bezdanu je, kao što vi govorite; čeka kada će Bog sići s nebesa. Toga će Antikrista Bog svezati uzama i zatvoriti ga, uhvativši ga sa slugama njegovim i s onima koji u njega vjeruju. A vama je ovdje suđeno da od mene muku primite, a nakon smrti isto.“ A oni rekoše: „Nama bogovi kažu da nam ništa ne možeš učiniti!“ A on im reče: „Lažu vam bogovi.“ A oni rekoše: „Nama je suđeno da stanemo pred knezom Svjatoslavom, a ti nam ne možeš ništa učiniti.“ I zapovjedi Janj da ih tuku i da im počupaju brade. Dok su ih tukli i čupali im brade, reče Janj: „Što vam sada bogovi kažu?“ A oni rekoše: „Da ćemo stajati pred Svjatoslavom.“ I zapovijedi Janj da im u usta stave svakom klin i da ih privežu uz brodski jarbol, i pusti ih pred sobom u lađi i pođe sam za njima. Zaustaviše se na ušću rijeke Šeksne, i reče im Janj: „Što vam sada bogovi kažu?“ A oni rekoše: „Bogovi nam kažu da nas nećeš ostaviti na životu.“ I reče im Janj: „To su vam rekli istinu.“ A oni rekoše: „Ali, ako nas pustiš, doživjet ćeš mnogo dobra; ako li nas pogubiš, imat ćeš mnogo tuge i zla.“ A on im reče: „Ako vas pustim, doživjet ću zlo od Boga; ako li vas pogubim, to će mi biti nagrada.“ I reče Janj vozarima: „Jesu li ovi ubili koga od vaše rodbine?“ A oni rekoše: „Meni majku, ovome sestru, onome kćer.“ A on im reče: „Osvetite svoje.“ A oni, pograbivši vračeve, ubiše ih i objesiše na hrast: tako su primili pravednu kaznu. Janj ode kući, a drugu noć dođe medvjed te se popne, izgrize ih i pojede. I tako poginuše oni potaknuti od bjesa, prorokujući drugima, a svoje smrti ne znajući. Da su znali što ih čeka, ne bi došli na mjesto gdje im je bilo suđeno da ih uhvate; a kada bijahu uhvaćeni, zašto govorahu: „Nije nam suđeno umrijeti“ pred onim koji je naumio da ih ubije? U tome je i stvar s bjesovskim zavođenjem: jer bjesovi, ne znajući misli čovjekove, ubacuju misao u čovjeka, ne znajući tajne. Bog jedini poznaje naume ljudske, a bjesovi ne znaju ništa, jer oni su nemoćni i po izgledu ružni. 
Takav čarobnjak pojavio se u Novgorodu u vrijeme kneza Gleba; govoraše pak ljudima pretvarajući se da je Bog; i mnoge zavede, umalo ne čitav grad, govoreći kao „predvidjet ću sve“, i huleći vjeru kršćansku, govoraše kao „prijeći ću po Volhovu pred svima.“ I nasta buna u gradu, i svi mu povjerovaše, i htjedoše pogubiti episkopa (biskupa). A episkop, uzevši križ i odjenuvši rize, ustade i reče: „Tko hoće primiti vjeru vračevu, neka ide za njim, a tko vjeruje u Boga, neka pristupi križu.“ I razdijeliše se na dvoje: knez Gleb i njegova družina pođoše i stadoše uz episkopa, a sav narod pođe za vračem. I nastade među njima velika pobuna. A Gleb, sakrivši bojnu sjekiru ispod odjeće, priđe vraču i upita ga: „Znaš li što će se sutra dogoditi, i danas do navečer?“ A on reče: „Sve znam.“ I reče Gleb: „Znaš li što će danas biti s tobom?“ A vrač odvrati: „Učinit ću velika čudesa!“ I udari ga Gleb sjekirom i raskoli po sredini, a ovaj pade mrtav, a narod se raziđe. Vrač pak pogibe tijelom, a dušu preda bjesovima.“
Izvor: Повеств временных лет, izišlo u zborniku Памятники литературы древней Руси. Начало русскои литературы XI - начало XIII века. Художественнаялитература,
Москва, 1978. Preveo Nenad Kosović, Benkovac, 1980.http://www.scribd.com/doc/264858870/nestorov-ljetopis-pdf#scribd, 25.7.2015.
Nestor Ljetopisac (1056.-1114.) je bio srednjovjekovni kijevski monah koji je napisao neke od najstarijih staroruskih spisa. Najpoznatije mu je djelo Nestorov ljetopis koji opisuje početke razvoja Kijevske Rus'i. Osim toga napisao je Život svetog Teodozija i Čitanja o kneževima Borisu i Glebu. Iz njegovog je života poznato samo da je 1073. postao monahom u Kijevo-pečerskoj lavri, te da je, zajedno s drugom dvojicom monaha, uspješno ispunio zadatak pronalaska relikvija svetog Teodozija. Pretpostavlja se da je podržavao kneza Svjatopulka II. i njegovo snažnije oslanjanje na skandinavskevladare, te da se protivio bizantskom utjecaju na Kijev. Jezik je njegovih spisa staroslavenski s mnogo rusizama. Etnološkidetalji o raznim skupinama Slavena od osobitog su značenja. Ipak, u njegovo su djelo ušle i mnoge legende, a stil mu je ponekad toliko pjesnički da se misli kako je koristio narodne epove. Isti stil pisanja zadržao se kod ukrajinskog plemstva nakon propasti Kijevske Rus'i u 13. stoljeću. https://hr.wikipedia.org/wiki/Nestor_Ljetopisac Izvor: Повеств временных лет, izišlo u zborniku Памятники литературы древней Руси. Начало русскои литературы XI - начало XIII века. Художественнаялитература, Москва, 1978. Preveo Nenad Kosović, Benkovac, 1980.
Nema komentara:
Objavi komentar