Tutnjava navijačkih baklji

O nogometnoj utakmici Hrvatska-Češka dosta je toga rečeno, još više o teškom incidentu skupine naših nogometnih huligana na tribinama koji su izazvali prekid utakmice i neizravno doveli u pitanje daljnji nastup naše reprezentacije na europskom nogometnom prvenstvu. Incident je izazvao neviđenu grmljavinu i tutnjavu u hrvatskoj javnosti. Sve "institucije pravne države" pokrenule su se nastojeći riješiti problem koji se godinama gurao pod tepih, jer je to tako vjerojatno nekome odgovaralo.

Nisam nogometni fan, ne idem na utakmice niti poznajem ijednog iole angažiranijeg navijača niti pravog huligana. Ne znam što ovi "radikali" zapravo žele niti koliko su iskrene njihove pobude i nakane. Prema komentarima njihovih simpatizera na društvenim mrežama na prvi pogled bi se mogao steći dojam da je riječ o protestu ne samo protiv tzv. nogometne korupcionaške mafije oličene u Mamićima i Šukeru, nego u prosvjedu protiv sustava kao takvog, društva koje doživljavaju duboko nepravednim. Evo jednog tipičnog takvog mišljenja s Facebooka (koje ne opravdava takav oblik borbe protiv HNS-a, ali...):

E kad bi svi bili tako revni pa optužili one koji su pokrali i uništili ono kaj je vrijedilo, bilo bi nam super, nego sad opleti po huliganima i po onima koji to nisu, kaj Vas je zahvatilo sveopće ludilo. Da bar tako reagirate kad se izbacuju ljudi iz stanova, kuća, kad se ne vodi briga i ukidaju pomoći bolesnoj djeci, ljudima. Kad se rasprodaje ono kaj su naši starci gradili i otkidali od usta. Kad ljudi žive od jebenog minimalca, e tu se šuti i trpi, samo dokle? ... Dok god budu kriminalci i lopovi bili u vrhu tog dijela Hrvatskog nogometa neće biti dobro isto kao i vrh države, političari koji se bore za mjesta i povlastice, a za opće dobro naroda ga nije ni malo briga.

Zvuči prilično uvjerljivo, zar ne? Nitko tko ima oči i uši ne može zanijekati da u Hrvatskoj mnoge stvari nisu u redu i da je sve više očajnih ljudi koji svoju zemaljsku domovinu doživljavaju u najboljem slučaju kao maćehu. Međutim, što li su tim izazivačima nereda skrivili mirni navijači koji jednostavno vole nogomet i došli su mirno pogledati utakmicu? Što li su skrivili nogometaši, preko čijih leđa "navijači" sređuju račune s vrhom HNS-a kojeg će nakon incidenta država vjerojatno zaštiti više nego što je bilo slučaj do sada? Je li to doista bio jedini i najbolji način da se svoje nezadovoljstvo javno izrazi, ili se moglo drukčije samo da se htjelo? Ne bih htio suditi o motivima tih ljudi prije nego policija ustanovi svoje, ali mislim da to s njihove strane nije bilo nimalo mudro. Već sada se vidi da se hrvatsko javno mnijenje okrenulo protiv njih i da velika većina naroda neće imati nimalo razumijevanja za njihove tvrdnje niti nastojanja. Nije bilo mudro zato što se manifestiralo kao manifestacija logike "silom na silu", u kojoj se strukturi bogatih, moćnih i (možda) pokvarenih pokušalo nauditi čistim anarhizmom. A anarhizam nikako ne voli većina naroda kojoj je prije svega stalo da s djecom može neometano doći na utakmicu i otići s nje, i kojoj nije do nikakve revolucije unatoč uvjerljivosti socijalne kritike koju povremeno čujemo od nekih navijača. "Sila se veže"-rekao bi Čapekov fizičar Arhimed u izmišljenom razgovoru s rimskim stotnikom u trenutku kad Rimljani zauzimaju njegovu rodnu Sirakuzu. "Što budete veći i jači, trebat će vam sve više sile da to zadržite, sve dok jednom sile ne bude dovoljno, a tada ćete se urušiti pod pritiskom sile jače od vaše." To je zakonitost života. I zato je takav način izražavanja navijačkog bijesa unaprijed osuđen na neuspjeh, osim ako im Država i HNS ne ponude nekakvu mogućnost prihvatljivog kompromisa.

Pa ipak ne treba pobjeći od činjenice da su nogometni huligani posljedica onoga što bismo mogli nazvati nesvetom Hrvatskom-društvom ogrezlom u političkoj korupciji, sustavom prožetim grijehom struktura koji čitave slojeve društva gura na marginu i ne daje im nikakve prilike za zdravo dokazivanje u životu. Bezakonja naša protiv nas svjedoče, smiluj se, o Gospodine, rad' imena svoga! (Jer 14:7). Ne budu li se prilike kod nas poboljšavale, ogorčenost situacijom mogla bi zahvatiti šire slojeve, a tada bi se taj Čapekov "odnos sila" mogao dramatično promijeniti. A kad je sila na djelu, tada je često glava u pitanju. To nije Božji put, kao što na Božjem putu nije niti grijeh struktura. Tu može pomoći samo istinsko i dubinsko obraćenje malih i velikih, od nesvetoga svetomu, od sile miroljubivosti, od zablude istini.