Nije to baš najbolja ideja

Madeleine Albright

Bivša američka državna tajnica Madeleine Albright privukla je 27. siječnja pozornost javnosti izjavom da je spremna izjasniti se kao muslimanka[1]. Razlog: prosvjedno neslaganje s otvorenim zaziranjem novoga predsjednika Donada Trumpa od muslimanskog svijeta. Na svom je Twitteru Madeleine Albright napisala da Sjedinjene Države moraju ostati otvorene za ljude svih vjera i podrijetla, naglasivši “kako je ime Kipa slobode napisano velikim slovima i dugo vremena je bio orijentir za slobodni ulazak svih ljudi u SAD”.

Ne ulazeći u slobodu bivše državne tajnice da promijeni vjeroispovjest, tek da navedem nekoliko načelnih razloga zašto mislim da u njezinom slučaju konverzija na islam nije najbolja ideja.

Kao prvo, nije uopće jasno što to Albrightova ostavlja za sobom da bi prešla na islam. Navela je da je ona sama podrijetlom Židovka, a da su je u rodnoj Češkoj roditelji potajno krstili kao katolkinju ne bi li je zaštitili od nacista. O svojem krštenju doznala je tek 1987. Dakle, unatoč tome krštenju bivša državna tajnica nije odgojena kao katolkinja niti je ikada odlučila biti katolkinja. U SAD je pristupila Episkopalnoj crkvi (američka varijanta Anglikanske crkve), ali ni po čemu se ne vidi da se s njome previše poistovjetila. Ako već tko odluči konvertirati u drugu religiju, trebao bi ipak biti načistu s time što mu to priječi ostati u onoj u kojoj je bio do sada. Od Albrightove nismo doznali zašto više ne želi biti episkopalka niti zašto se ne bi vratila svojim židovskim korijenima. Odlučiti postati muslimanka tek zbog protesta prema politici sadašnjeg američkog predsjednika ne doima se baš zrelim činom.

Kao drugo, nije uopće jasno ima li Albrightova jasnu predodžbu o islamskoj religiji kojoj želi pristupiti. Određene simpatije prema islamu izrazila je u jednom interviewu 2006. godine[2] kada je izjavila da se islam može pomiriti s demokratskim uređenjem, jer „neki smatraju da je islam demokratičniji od drugih religija budući da nema hijerarhijsku strukturu niti je potrebna ikakva vrsta svećenstva da vam osobno pojasni što je Bog.“ I to je sve. Može li se Albrightova tek tako poistovjetiti primjerice s izrazito patrijarhalnim islamskim naučavanjem o položaju žena u društvu? Je li spremna aktivno sudjelovati u širenju islama u svijetu? I kako namjerava okajati svoje sudjelovanje u nametanju sankcija muslimanskom Iraku u vrijeme Saddama Huseina, koje su kao posljedicu imale smrt brojne iračke djece?[3] Razmišljajući o tome, palo mi je na um pitanje koje je u nekon TV emisij postavio jedan šerijatski sudac u Nigeriji novinarki koja je kao rođena muslimanka zastupala u razgovoru s njim neke zapadne liberalne vrijednosti. „Kažete da ste rođeni kao muslimanka. No, jeste li odlučili biti muslimanka?“ I to je to: ako je gospođa Albright doista odlučila postati muslimanka, tada mora to doista u potpunosti postati. I prihvatiti cijeli „paket aranžman“ kojeg konverzija na islam donosi, sa svim njegovim ugodnim i neugodnim sastojcima, ukoliko želi da je muslimani ozbiljno shvate. Sve ostalo je neozbiljna poza i pokušaj privlačenja pozornosti javnosti.

---

[1] https://www.logicno.com/politika/bivsa-americka-drzavna-tajnica-m-albright-zbog-trumpa-prelazim-na-islam.html

[2] http://www.pbs.org/wnet/religionandethics/2006/05/19/may-19-2006-madeleine-albright/1845/

[3] https://psmag.com/the-iraq-sanctions-myth-5b05f6712df5#.e50o7yp5f

---

Etimologija zagrebačkog pozdrava "Bok!"

Zagreb je bio dugo godina grad pod Austrijom i Austro-Ugarskom. Tu su bile austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske verzije njemačkog jezika.

Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom:
"Mein Bücken" (Mein Buecken,) što je iskvarena inačica austrijskog njemačkog, koja se u Zagrebu čitala kao
"Majn bokn " ili Moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: "Bokn" ili Naklon, a u susretu i skidanjem šešira. Od tog skraćenog " Bokn " nastao je tipično zagrebački pozdrav "BOK", s kratkim o ili ponekad dvostrukim o.

Obje su se inačice mogle čuti kod trgovaca još '50 godina (kao i obraćanje mladićima sa npr: "Mladi gospon" ). Utjecajem pridošlica s različitih strana pozdrav "Moj naklon" polako se gubi i gube se građanska obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva.
Pozdrav i odzdrav "Bok" ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u Osijeku. Tamo su neki drugi utjecaji bili dominantniji, pa je tamo "ciao", "adio" i sl.

Pridošlice u Zagreb, pogotovo u posljednjih 20 godina, zatekli su pozdrav BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli koristiti izraz "Bog", koji nema nikakve veze s pozdravom "Bok".

Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav na rastanku u obliku "s Bogom", kasnije "Zbogom" kojim želimo nekome da ga na putu Bog čuva. Javlja se i verzija "Bog daj" koja isto nema veze s "Bok".

A iz razloga straha, da se ne spočitava vezanost za srpski jezik, izbjegava se hrvatski pozdrav i odzdrav"ZDRAVO" jer je to kao "srpski" ? !
A nije ! Jer i najljepša hrvatska molitva počinje sa "ZDRAVO... Marijo ... milosti puna ..."

(Autor nepoznat, s interneta)

Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?

Ovu predivnu pričicu prenosim s portala Bitno.net.

Jedna priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:

“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za što. Kažu mi da sam ni za što, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Što mogu učiniti da me više cijene?”

Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”

“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.

“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”

Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega.

Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Netko je htio pomoći te mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.

Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.

“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”

“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Tko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”

Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:

“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”

“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.

“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”

Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu što se dogodilo.

“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?”

I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke…

N.A.

http://www.bitno.net/duhovne-price/zasto-ides-kroz-zivot-zeleci-da-netko-nebitan-otkrije-tvoju-pravu-vrijednost/, 28.6.2015.

Božićna Noina arka

Božić je ovoga puta bio siromašan biblijskim filmovima. Osim mnogo puta viđenih (i uvijek rado gledanih) De Milleovih Deset zapovijedi, HTV je ipak ponudio nešto iz novije produkcije, britanski televizijski film Arka (The Ark[1]) iz 2015. Radi se o podosta zanimljivoj reinterpretaciji biblijskog teksta iz knjige Postanka, pogl. 6-9. Ona-kako već u takvim pokušajima biva-u nekim točkama prikladno rekonstruira ili čak nadopunjuje priču i njenu pouku, a u drugim je oslabljuje zbog toga što se previše udaljava od očiglednosti samoga teksta.

Glavni junak filma, biblijski Noa, predstavljen je kao prosvijećen čovjek koji svoju trojicu sinova-Šema, Hama i Jafeta-vodi u odrastanje upoznajući ih sa svijetom u kojemu žive i potičući ih da samostalno donose odluke prema kojima će usmjeriti svoj život. Nije mi baš jasno zašto je scenarij od Hama napravio Kenaana (bibl. Kanaan), odstupajući tako bitno od bibijskog rodoslovlja, ali neka ga. Svijet u kojem Noina obitelj živi sličan je današnjem u smislu da se suočava s trajnom borbom (i suživotom) između Vjere i Nevjere. I dok Noina obitelj čvrsto vjeruje u Boga, čini se da je društvo oko njih ateistično, tolerantno prema vjernicima, ali ujedno prožeto nasiljem i bezakonjem svake vrste. Scenografija dosta diskretna, nalikuje onoj u TV filmovima iz serijala Biblija, obiluje haljinama, sandalama i bosim nogama, kao takva ne može promašiti niti išta pokvariti.

U jednom trenutku se Noi ukaže anđeo najavljujući Potop. Noa brani čovječanstvo poput kasnije Abrahama koji pokušava odvratiti Boga da ne uništi Sodomu i Gomoru, ali anđeo nadodaje pravu svrhu potopa: on će iskušati čovječanstvo u svoj njegovoj srži, iskušat će njegovu nevjeru, površnu vjeru i duboku vjeru. Nitko neće biti pošteđen te kušnje. I tako započne najveća kušnja Noina života: gradi arku na području 100 km udaljenom od mora i nastoji u opravdanost gradnje uvjeriti svoju obitelj, ostatak čovječanstva, a u nekim trenutcima i samoga sebe. I dok se njegovi stariji sinovi Šem i Jafet protive gradnji arke kao neopravdanoj i neozbiljnoj bezvezariji, najmlađi sin Kenaan (Ham) podržava oca u tom naumu kao i njegovu vjeru u to da će Bog doista provesti Potop. Zanimljiva je ta podjela uloga, jer u Post 9 Ham-otkrivajući Noinu golotinju-postaje značajan biblijski negativac, a kao praotac Kanaanaca prikazan je prilično prezrivo.  Značajnu ulogu ima i Noina žena o kojoj se u Bibliji vrlo malo govori. U početku skeptična prema gradnji Arke, na kraju ipak odlučuje ostati trajnom potporom svojemu mužu u dobru i zlu. Pomaže mu dovršiti arku. Zajedno čekaju početak Potopa pod vrelim suncem (ambijent nalik onome na rubu mezopotamske ravnice), ali ništa se ne događa. Čini se da je Noin poziv čovječanstvu ipak imao odjeka, jer dolazi nekoliko obitelji koji su mu povjerovali. To bi bilo zanimljivo i dobrodošlo proširenje biblijske priče, jer među tim ljudima ima pripadnika svih rasa, pa bi to dodatno objasnilo genetsku raznolikost čovječanstva nakon potopa. Doduše, Biblija sugerira da Noina predpotopna obitelj već u sebi nosi obilježja svih rasa (Ham je između ostalog praotac afričkih Crnaca), koje bi se tako sačuvale čak i da je Potop doista istrijebio cijelo čovječanstvo osim Noine obitelji. No, opet u redu.

Početak Potopa prikazan je kao velika oluja, neočekivana za tadašnju civilizaciju čija poljoprivreda se prema svemu sudeći razvija na temelju plodnoga tla navlaženog bujnim podzemnim vodama i rijekama i ne poznaje kišu. Dažd otvori oči Šemu, Jafetu i članovima njihovih obitelji koji brže-bolje pojure u sigurnost arke, a s njima i obitelji onih koji povjerovaše Noinu navještaju. Ujedno na svoj način zatvori oči Kenaanu, koji napušta Noinu obitelj zbog ljubavi prema jednoj djevojci. To ga toliko zaslijepi da se poput Lotove žene u Post 19:26  ne može odlijepiti od staroga svijeta osuđenog na propast. Odbija Noine pokušaje da ga spasi smatrajući dažd običnom prolaznom olujom, i tako radije bira sudbinu da bude odnesen potopom sa svojom novom obitelji. Takav neuvjerljiv preokret u Kenaanovoj motivaciji, u kojoj je scenarist nastojao do kraja isforsirati i tragično dovršiti sukob među likovima, čini mi se najslabijom točkom filma.

Nakon toga više nema nazad: Noa se vraća u arku neobavljena posla, vrata na njoj se zatvaraju nakon što su ušle životinje iz cijelog svijeta u parovima-two by two-i Potop ulazi u crescendo. Prikazan je kao serija velikih geoloških potresa i katastrofa diljem planeta koji podižu i spuštaju morsko dno gurajući na kopno megatsunamije koji sve poplavljuju. Jedan takav svom silinom nalijeće odostraga na arku podižući je od tla i plaveći krajolik poput svojeg većeg brata na kraju filma Deep Impact. Baš me zanima bi li na pravoj arci išta ostalo čitavo i nerazlupano da je tako „zvekne“ tsunami, a osobito bi li ijedna od velikih životinja poput žirafe ili slona mogla ostati stajati na nogama, ne klizeći po podu arke i ne metući ostale životinje pred sobom stvarajući posvemašnji kaos. Arka je ipak predviđena i konstruirana za postupno podizanje od tla, a ne za rafting na valovima tsunamija. Ali, ipak je riječ o filmu, iako je prema brojnim mitovima i legendama o općem Potopu na svim kontinentima moguće reći da se radilo o doista velikom geološkom i klimatskom rusvaju, u kojemu su se na zemlju odjednom okomile diluvijalne kišurine, divljali tsunamiji i dijelovi kopna tonuli u more. No, film se time dalje ne bavi i završava izlaskom posade i putnika iz arke nakon što Potop prođe, a s Ararata se još samo tu i tamo naziru tragovi velike vode. Noina obitelj se s tugom prisjeća Kenaana, a jedan od sinova obećava da će po njemu nazvati svojeg sina, tako da ime ostane sačuvano. Ah, rekonstrukcijo! Ljudi se razilaze, a Noa, na anđelovo pitanje je li čovječanstvo izvuklo pouke zbog Potopa, odgovara da u to nije siguran. I ne može biti, jer se čovječanstvo svojim silama i umom ne može samo u svojoj biti promijeniti. Vidi se to u nastavku Biblije i ljudskim zgodama i nezgodama nakon Potopa, vidi se to i danas gotovo na svakom koraku ljudskog postojanja. Čovjeka može promijeniti samo Bog. A Božić i svi razlozi dolaska Boga na naš svijet konačan su odgovor na anđelovo pitanje i Noinu nedoumicu.

---

[1]Redatelj: Kenneth Glenaan, scenarij: Tony Jordan, glume: Hami Belal, Emily Bevan, Georgina Campbell i dr. http://www.imdb.com/title/tt3700882/fullcredits

Slobodni zaključci u primijenjenoj fizici

"Opišite kako se može izmjeriti visina nebodera običnim barometrom" – bilo je pitanje na nekom ispitu iz fizike na Sveučilištu u Kopenhagenu.

Jedan od studenata je odgovorio:

"Oko vrha barometra se zaveže kraj poduljeg konopa i polako spusti barometar s krova nebodera sve dok barometar ne dodirne tlo. Dužina konopa uvećana za dužinu barometra je, u stvari, visina nebodera".

Ovaj poprilično originalni odgovor do te je mjere iznervirao profesora, da je student pao na ispitu i bio isključen iz slušanja fizike na tom sveučilištu. Student se pozvao na svoja osnovna prava s obrazloženjem da je njegov odgovor neoborivo korektan, tako da je univerzitet imenovao posebnu nezavisnu komisiju koja je trebala ocijeniti ovaj slučaj.

Predsjednik komisije je odlučio da je odgovor zaista bio točan, ali da nije relevantan kao dokaz poznavanja materije, u ovom slučaju fizike. Da bi riješili pat poziciju, odlučeno je da student može odgovarati pred specijalnom komisijom i da ima šest minuta vremena dati usmeni odgovor na ovo pitanje, kako bi pokazao da poznaje osnovne principe fizike.

Pet minuta je student sjedio razmišljajući i nije progovorio ni riječ.

Predsjednik komisije ga je upozorio da vrijeme ističe i da ima još samo jednu minutu da odgovori na postavljeno pitanje. Na to je student odgovorio kako ima nekoliko izrazito relevantnih odgovora, ali da se ne može odlučiti koji bi dao kao konačan odgovor. Još jednom su mu savjetovali da požuri, poslije čega je student odgovorio kako slijedi:

„Kao prvo, mogli bismo odnijeti barometar na vrh nebodera, baciti ga s ruba i izmjeriti vrijeme koje mu treba da dotakne tlo. Visina nebodera bi u tom slučaju bila  H = 0,5g×t2. Jedino što bi se barometar u tom slučaju razbio.“

„Ili, u slučaju da sije sunce, mogli bismo izmjeriti dužinu barometra, izmjeriti visinu njegove sjene, zatim izmjeriti visinu sjene nebodera i proporcionalnom aritmetikom izračunati visinu nebodera.“

„Ako baš želite biti znanstveni na visokoj razini, mogli bismo zavezati kraći konop na kraj barometra, i pustiti ga da se klati kao klatno, najprije na tlu, a onda na vrhu nebodera. Visina odgovara odstupanju gravitacijske sile koja djeluje na tako napravljeno klatno, T = 2p2×(l/g).“

„Četvrto rješenje, a u slučaju da neboder ima stube za nuždu, bilo bi i najjednostavnije: svaki kat stubišta izmjeriti u dužinama barometra i na vrhu samo zbrojiti tako izmjerene dužine.“

„A ako želite jedno dosadno i ortodoksno rješenje, kako vjerujem da očekujete, mogli bismo iskoristiti barometar da izmjerimo tlak zraka na tlu, zatim na krovu, i razliku u milibarima iskoristimo za izračunavanje visine zgrade.“

„No, kako nas stalno potičete da vježbamo nezavisnost razuma u primjeni znanstvenih metoda, mislim da bi najjednostavnije bilo pokucati na vrata domara u tom neboderu i reći mu: "Dati ću vam svoj novi barometar ako mi kažete koliko je visoka ova zgrada o kojoj se vi brinete".

Ne treba ni spominjati da je student položio ispit, a kasnije je postao prvi Danac koji je dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Glavom i bradom-Niels Bohr.

http://hr.wikipedia.org/wiki/N iels_Bohr