Zašto učenici nisu uspjeli prepoznati Isusa na putu u Emauz?

Tko zna u kakvom su duševnom i duhovnom stanju morala biti dvojica Isusovih učenika-Kleofa i još jedan neimenovani-na putu u Emaus, kada nisu bili u stanju prepoznati Isusa koji im se putem pridružio kao putnik namjernik. Kakvu li su zbrku izazvanu događajima tijekom posljednjih triju dana morali imati u glavama! Užasna noć u Getsemaniju, strka i frka oko Isusove muke i raspeća, skrivanje po sobičcima i skrovištima da ne bi dopali u šake Rimljanima i židovskim vlastima, Judino samoubojstvo, Petrovo gorko kajanje, međusobne rasprave i pogledi prepuni sumnji i nesigurnosti…a iznad svega pitanja života i smrti: je li to sve istina, je li to sve moguće, gdje smo bili, što smo radili, je li to sve s Isusom ipak bila prijevara ili smo sve pogrešno shvatili? I konačno: što će biti s nama?

Ne znamo zašto su učenici išli u Emaus, ali prema Lukinu evanđelju dogodilo se to tijekom uskrsne nedjelje (prvi dan u tjednu), a ne u ponedjeljak kako već tradicionalno slavimo, iako nije na štetu stvari da se na Uskrs ne obilježava previše događaja istodobno. Po svemu sudeći su u hodu „luftali“ glave raspravljajući o svim proživljenim događajima i prisjećajući se onoga što im je Isus rekao da će morati umrijeti, ali da će nakon triju dana uskrsnuti. Već ujutro su ih zbunile žene iz njihova kruga koje su im došle s viješću da je Isus uskrsnuo. Čak su i apostolski prvaci Petar i Ivan otišli provjeriti stvar na Isusov grob, i ustanovili da je prazan. Tijela nije bilo. Što sad? U židovskom društvu svjedočanstvo žena nema vrijednost niti na jednom forumu, a kamoli na sudu, ali u Isusovoj družbi vrijedila su drukčija pravila, to apostoli dobro znaju.

Što sad, što sad, što sad?

Put u Emaus pomogao je dvojici učenika da se barem malo udalje i distanciraju od zbrke koja je u tom času vladala među apostolima. Bila je to prigoda da se malo saberu. I taman su počeli sređivati dojmove, kadli odjednom niotkuda iskrsne neznanac (vjerojatno ih je pristojno pozdravio lijepim uobičajenim židovskim pozdravom „šalom-mir“ i upitao smije li dalje s njima). Oni pristadoše. Uostalom, utroje je sigurnije nego udvoje ako slučajno naiđe kakav drumski razbojnik, a neznanac na prvi pogled ostavlja dobar dojam. Smirujući dojam.

Neznanac se odmah uključuje u njihov razgovor hineći da ne zna o čemu se radi. Iz Kleofe provali bujica osjećaja: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" I pojasni neznancu o čemu se radi i što se to događalo u gradu, nazvavši Isusa prorokom i onim za kojeg su se nadali da će osloboditi Izraela.“ Prema Kleofinim riječima, čini se da u tom času još nije razumio bit Isusova mesijanstva, smatrajući Isusa židovskim mesijom, ali ne i Jaganjcem Božjim koji je oduzeo grijehe čitavoga svijeta. No, učenicima se to nipošto ne smije niti može zamjeriti. Iako je Isus najavljivao ono što će ga snaći, ideja o mesiji koji bi trebao umrijeti i uskrsnuti nije baš u Pismu svima bila niti je mogla biti sasvim jasna[1]. Mnogima nije niti danas. A učenici su bili pravovjerni Židovi koji su za takvu mesijansku koncepciju prvi put čuli baš od Isusa. 

  

Međutim, učenici su ljudi otvorena i poučljiva duha, iako ponekad s „kasnim paljenjem“. Neznanac, znajući to, krene izlagati što se na Isusa odnosilo u Pismima. Rekli bismo, izlaže sustavnu Isusovu mesijansku teologiju. Što bi svjetsko kršćanstvo, a i čovječanstvo dalo za to, da je netko na licu mjesta zapisao to Isusovo izlaganje! Koliki bi kasniji teološki problemi otpali, a koliko bi dijalog kršćanstva i judaizma bio jednostavniji! No, kako nam je taj njegov govor izmakao, moramo ga sami uz pomoć Duha Svetoga rekonstruirati tijekom svih ovih stoljeća.[2] Knjiga proroka Izaije, osobito poglavlje 53, vjerojatno je središnji dio toga govora, ali neznanac (Isus) počinje već od Mojsija, koji je navijestio kako će proroka poput njega podići Gospodin svojemu narodu u budućnosti. Jedini je Mojsije od svih starozavjetnih proroka gledao Boga „licem u lice“ i razgovarao s njim kao s prijateljem. Nijedan drugi prorok nije imao tu čast, osim u kratkim vremenskim razmacima. Sad se konačno pojavio netko drugi tko također razgovara s Bogom kao s prijateljem, ali i s nekim većim: kao s Ocem. To niti Mojsije nije mogao.

Neznanac dakle sasvim otvoreno govori o ispunjenju starozavjetnih proročanstava u Isusovom slučaju. Teško bi takvo što učenici mogli čuti od većine tadašnjih rabina, kamoli od vodećih teologa. Učenici sigurno razbijaju glavu o tome tko li bi mogao biti taj neznanac koji je očito Isusov vjernik, ali nikad ga nisu vidjeli među apostolima niti širim krugom Isusovih štovatelja? „Srca im gore“ dok im on tumači Pismo, ali ne prepoznaju ga. Zašto? Vjerojatno zbog dvaju razloga. Prvi je taj da se prema svim evanđeoskim tekstovima Isusov izgled nakon uskrsnuća promijenio u takvoj mjeri da ga nitko nije mogao otprve prepoznati. I Mojsiju se dogodilo nešto slično, kada mu je nakon razgovora s Bogom iz lica počela izbijati svjetlost koje nije bio svjestan, ali su mu se Aron i njegovi suradnici zbog toga bojali pristupiti. Isus je svakako prošao posve radikalnu preobrazbu tijekom uskrsnuća. Možemo nagađati kako je doista izgledao, ali najvjerojatnije je od „običnog“ čovjeka iz puka na kojem prema Izaiji „nije bilo ljepote ni sjaja“ i koji je tjelesno bio nalik prosječnim Židovima onoga vremena (sigurno ne mnogo viši iznad 170 cm) preobrazio u mnogo markantniju pojavu. U njegovom liku je duh poprimio materijalna svojstva (mogao je jesti, dodirivati druge), a materija duhovna (mogao je prolaziti kroz fizičke prepreke, primj. zatvorena vrata, a čini se da je imao osobine bilokacije, istodobnog pojavljivanja na dva ili više mjesta). Jasno je stoga da nije mogao nalikovati na Isusa prije uskrsnuća.[3]

Drugi razlog mogao je biti psihološke prirode. Učenici nisu očekivali da bi tek tako bez najave mogli naletjeti na Isusa izvan Jeruzalema, osobito ako zapravo nisu znali ni slutili što sve može uskrsla osoba. Istina je da je Isus već tijekom boravka na zemlji uskrisivao mrtvace, ali ih je time vraćao u običan zemaljski život. Nije im davao proslavljeno tijelo jer bi oni opet nakon određena životna vijeka umrli. To su učenici dobro znali, ali tada im na kraj pameti nije bilo da bi uskrsnuće Isusovo moglo donijeti nešto bitno drukčije. Nisu ga očekivali u takvom izdanju. Uostalom, kolikim ljudima se redovito dogodi to da u nekoj situaciji ne prepoznaju blisku osobu naprosto zato što ne očekuju da bi ona mogla biti tamo, pa se niti ne trude da je uoče i prepoznaju?

I tako su učenici prepoznali Isusa tek u lomljenju kruha. Očigledno je imao neku izrazito
karakterističnu gestu ili pokret kojeg su zapamtili iz njegovih čuda umnažanja kruha o kojima izvješćuju evanđelja, a vjerojatno i iz dramatične Posljednje večere prije njegove muke. Možda je bilo još ponečeg tipično isusovskog u cijeloj toj situaciji što je navelo učenike na zaključak da je pred njima ON, glavom i bradom. I još je k tomu odjednom iščezao pred njima, neograničen našim prostornim i vremenskim uvjetovanostima.

Taj događaj sigurno nije bio slučajan. Isus se s učenicima oprostio tijekom Posljednje večere, dakle također pri lomljenju kruha, a nakon uskrsnuća im se prvi put izravno obratio u istoj takvoj prigodi. Euharistijsko tumačenje toga događaja više je nego prikladno. Možda su u tom trenutku učenici potpuno shvatili riječi koje je Isus izrekao na Posljednjoj večeri: "Malo, i više me nećete vidjeti; i opet malo, pa ćete me vidjeti." (Iv 16:16). Da, to je ON! Uskrsnuo je, kako je i rekao! Nije nas ostavio i nismo promašili život!

Sada tek počinje!

---

[1] Nato mu mnoštvo odgovori: "Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek. Kako onda ti govoriš da Sin Čovječji treba da bude uzdignut? Tko je taj Sin Čovječji?" (Iv 12:34)

[2] za uvod u problematiku v. primjerice tekst don Damira Stojića Isus u Starom zavjetu, http://studentski-pastoral.com/index.php/pitajteKapelana/527

[3] Podrobnije biblijsko razmatranje Isusove uskrsne preobrazbe u tekstu dr. Božidara Mrakovčića Zašto je Uskrsloga bilo teško prepoznati, web stranica Krčke biskupije, http://biskupijakrk.hr/?p=1167,

Dan kad je uskrsnuo Isus

Kad je uskrsnuo Isus, dan je bio k'o i drugi,
jutro nedjeljno je obasjalo gradske ulice.
Kad je uskrsnuo Isus, nije bilo k'o u priči,
samo zatvorena vrata, samo sunca iskrice.

Kad je uskrsnuo Isus, nitko ništa nije znao,
čak ni vrapci nisu vidjeli taj sudbonosni čin.
Kad je uskrsnuo Isus, sve je bilo tiho, mirno,
a šutjeli su Golgota, Jeruzalem i Rim.

Kad je uskrsnuo Isus, samo su žene bile budne,
i vidjele su prve Krista, vidjele su raj.
Kad je uskrsnuo Isus, dan je otvorio srca,
samo Petar nije znao da je noći doš'o kraj.

Kad je uskrsnuo Isus, svijet je bio k'o i kamen
koji zatvoriti nije mog'o Spasiteljev grob.
Kad je uskrsnuo Isus, Juda više nije stig'o
da se vrati, da se kaje, da ne bude sam svoj rob.

Gospodine, zašto plačeš?

Getsemanijski vrt. Noć. Pun mjesec obasjava blijedim svjetlom stabla maslina i travnjak na kojem polijegaše Isusovi učenici. Napetost u zraku, strepnja u srcima u kojima još odjekuju Isusove zadnje riječi na Posljednjoj večeri. Umor, umor, umor…kako se oduprijeti iskušenju da se barem malo odrijema? Uostalom, nije li vrijeme za počinak? Organizam traži svoje.

Isus, udaljen nekoliko desetina metara od svoje najbliže učeničke trojice, moli glasno, na židovski način. „Abba, Oče, ako je moguće, daj da me mimoiđe ovaj kalež. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!“

Koliko je Isusovih učenika s njime u tom času? Jedanaestorica. A gdje je dvanaesti?

Isus i dalje moli. Kapi krvi poput znoja padaju na kamen. Prema evanđeoskim izvještajima ne bi se moglo reći da je bio bojažljive naravi-ta toliko puta se bez straha suočio s opasnošću od kamenovanja i ubojstva tijekom svojih javnih govora. Gdjegod bi se pojavio, odmah bi bio u središtu pozornosti i savršeno vladao situacijom. A sada ga obuzima dubok strah u situaciji kad se osjeća potpuno napušten i predan Tmini na milost i nemilost. U Evanđeljima ne piše o čemu je točno razmišljao tijekom molitve u Getsemaniju, ali mnogi su se više ili manje uspješno okušali u rekonstrukciji njegovih osjećaja i misli. Evanđelja ne prikazuju Isusa kao bojažljivu osobu. Naprotiv, više puta se bez straha tijekom svojih javnih govora suočavao s neprijateljski nastrojenim ljudima spremni da ga kamenuju ili barem strpaju u zatvor. Čak i kasnije, tijekom bičevanja, nošenja križa i raspeća, ne vide se kod njega znakovi straha niti panike. No, u Getsemaniju je nešto posve drugo. Koliko li je morao biti jak stres da proizvede tako visok krvni tlak koji može dovesti do pucanja površinskih kapilara i kapanja krvi kroz kožu? I zašto je nastao?

Isus se sasvim očigledno nije bojao sotone niti svojih ljudskih protivnika. Sigurno ga je pogodila Judina izdaja, ali i s njome je računao. Možda se u Getsemaniju doista kao ljudsko biće prepao pomisli na gadnu i bolnu tjelesnu smrt koja ga je očekivala, jer je jedno govoriti o smrti, računati s njom, zamišljati je, ali nešto je posve drugo suočiti se s njom kad doista „zagusti.“ Malo tko doista želi umrijeti u cvijetu mladosti, a Isus je svakako bio u toj dobi. Međutim, znao je da je njegova otkupiteljska smrt na križu uvjet spasenja čovječanstva, i da cijela priča nužno mora imati dobar završetak. Enormni stres vidljiv kod njega vjerojatno je dolazio iz nekih drugih dimenzija koje ni najosjećajniji ljudski osuđenik na smrt ne može dokučiti.

Često se čuju iskustva raznih ljudi suočenih sa smrću kako im je u trenutku pred očima proletjelo čitavo iskustvo njihova života. Što bismo u svezi s time mogli pomisliti o Isusu? Je li on imao takvo iskustvo? Međutim, njegovo životno iskustvo nadaleko preseže ograničenih 30 ili 33 ljudskih godina. Njemu su pred očima morala proletjeti stoljeća, čak i tisućljeća prizora ljudske povijesti kojima je svjedočio još dok je kao Božji Sin, druga Osoba Trojstva boravio u Očevoj blizini u nebu. Možda je vidio milijune slika ljudskoga grijeha, stanja koje je ga je u konačnici dovelo do getsemanijske agonije. Adamov prvobitni grijeh od kojeg je sve počelo, Kainovo ubojstvo Abela, pa nadalje beskonačan niz gadosti u ljudskim djelima i mislima zarobljenima okovima čvršćima od najsnažnijeg čelika-okovima iskvarene naravi koju sotona potpaljuje uvijek tamo gdje je najranjivija.  Svi povijesni ratni pokolji, gomile ranjenih, snopovi mrtvih, samrtnici koji hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju, mučitelji nanovo namještaju sprave, a Brut opet i opet izdaje Cezara kao primjer izdaje svojeg dobročinitelja…i uvijek nanovo čovjek čovjeka ili ženu prodaje za šaku dolara ili bilo koje druge valute.

Gospodine, zašto plačeš?

Mi ljudi to ne možemo shvatiti, nije nam dano da vidimo svu tamu kojoj živimo niti posljedice djela koja činimo.

Međutim, Isus vidi još nešto što nama nije dano vidjeti. Vidi budućnost i grijehe budućega čovječanstva, osobito ljudi koji će se smatrati njegovima i nositi njegovo Ime. Već  za manje od 24 sata jedan od njegove dvanaestorice apostola bit će u paklu! Toliko se trudio oko njega[1]. Toliko će se truditi i oko svih budućih naraštaja ne odustajući niti od jedne zalutale ovce. I Crkvu svoju osnovat će zbog njihova spasenja! Ali nezahvalnost, zaslijepljenost i tvrdo srce ljudsko nejednom će se na svoju propast pokazati prejakom preprekom.

I tako križ s kojim se Isus treba suočiti nije tek drvena sprava za okrutno smaknuće pobunjenika kojeg su Rimljani kao vješti i uvijek spremni mučitelji preuzeli od Kartažana. Drvo križa teško je sigurno nekoliko desetaka kilograma. Čak ni zdrav čovjek ne može ga dugo sam vući, a kamoli Isus, kojeg će Rimljani izmrcvariti prije toga bičevanjem. Međutim, mnogo teži bit će onaj duhovni križ-težak i pretežak teret grijeha svih ljudi od početka svijeta do njegovoga kraja.

Uvjeren sam da se Gospodin u Getsemaniju užasnuo bremena koje je htio uzeti na svoja ramena. Kamogod pogleda, svugdje grijeh, na nebu njegov Otac kojeg to more grijeha vrijeđa i pogađa, na zemlji krvari srce njegove Majke kojoj će uz njegov križ mač probosti dušu, a u paklu nebrojene duše koje ni njegova krv, ni suze njegove Majke nisu spasile, zato što nisu htjele biti spašene, zato što su se odupirale i što su odbijale spasenje. Nijedna svijetla zraka nije obasjavala taj strahotni prizor. Morat će trpjeti i zbog grijeha koji neće biti oprošteni. Zbog njega neće život nijednog griješnika biti kraći niti za sat, kraj svijeta neće doći niti pola dana ranije…mora ispiti kalež sve do dna. Taj je strahotni prizor, kojeg je gledao svojim Božjim, duhovnim očima, uistinu morao biti paralizirajući i toliko zastrašujući, da se čak i sam Isus u jednom trenutku osjetio bespomoćnim pred njime.

A najbolnija mu je bila pomisao da će zbog mnogih duša morati trpjeti uzalud.

Teško je i zamisliti kakve je sve dimenzije imala ta Isusova unutarnja borba u Getsemaniju i koje je sve prostore i vremena obuhvatila. Ne znamo točno kako i čime ga je ohrabrio anđeo kojeg mu je Otac poslao da ga utješi, ali možemo nagađati da mu je pokazao plodove njegove otkupiteljske žrtve na križu i nepregledno mnoštvo onih koji će mu se zahvaljujući upravo tome križu pridružiti u nebu i zahvaljivati mu u vijeke vjekova.

Dokle smo mi ljudi samoga Boga doveli…da se uplaši strahote i bijede našega stanja iz kojeg nas je naumio osloboditi. I da osjeti slabost i muku suočavajući se s vlastitom nakanom da umre za nas. Da, vrijedit će to muke, isplatit će se ta žrtva, dobri plodovi bit će nemjerljivo veliki…ali i cijena svega toga bit će neizmjerno velika. Mnogo smo stajali Gospodina i previše je pretrpio zbog nas da bismo si smjeli dozvoliti poigravati se s ozbiljnošću njegove žrtve.

Smiluj nam se Bože po milosrđu svome.

---

[1] Govor o paklu danas nije popularan zbog izbjegavanje tzv. pedagogije straha kao manje savršene od pedagogije ljubavi, ali prešućivati opasnost od vječne propasti vodi do druge krajnosti-razvodnjenog i sladunjavog kršćanstva u kojem ispada da Bog od ljudi ne zahtijeva nikakav voljni napor glede spasenja. Stoga smatram da tu temu treba nanovo aktualizirati, iako bez kojekakvih pretjerivanja. V. zanimljiv članak o paklu sa spomenom Judine odbačenosti na Bitno.net - https://www.bitno.net/academicus/teologija/tko-ide-u-pakao-ljudi-u-paklu-je-li-pakao-pun-ili-prazan/

Čovjek mira ili sile?

Jučerašnja američka raketna paljba po sirijskoj zračnoj bazi navodno je bila kazna za navodno Assadovo korištenje bojnih otrova pri bombardiranju grada Idliba. Nikakvi konkretni dokazi o krivici Assadove vojske nisu podastrijeti, ali čini se da to nije ni važno. Bitno je da novi predsjednik Trump pokazuje nakanu da prvo puca, a onda pita. Tko mu stane na put, dobit će raketama po glavi. Takvo dodatno podgrijavanje sirijske bačve baruta opet je u stanovitoj mjeri umanjilo svjetski mir, a istodobna orkestrirana potpora zapadnih lidera američkoj akciji daje za pravo slutnjama da se taj napad pripremao mnogo ranije i da njime nisu nimalo iznenađeni.

Razni kršćani bili su oduševljeni Trumpovom pobjedom na izborima, nadajući se kako će upravo on biti taj koji će stvarima vratiti normalan oblik, a svjetski kaos utjerati u red. Već sam pisao ovdje kako mi njegove česte promjene mišljenja nekako ne ulijevaju povjerenje, a sad sam za to dobio dodatnu potvrdu. Primijetio sam još prije njegove pobjede na izborima kako je voditelj Trumpove kampanje naglasio da ga podupire 200 generala i admirala. Pomislih: oho, američka vojna sila želi energičnog vođu te jasnu strategiju prema kojoj se ratovi vode radi pobjede, a ne zato da bi se vodili i rastezali u beskonačnost što svaku normalnu vojsku mora frustrirati do bola. Trump, kao i svaki drugi vladar čija država može zbog svoje snage drmati svijetom, osuđen je u startu na to da svoj vladarski stil oblikuje na temelju izbora između dviju sudbinskih mogućnosti: hoće li biti čovjek mira ili čovjek sile? Uvijek se s tim u svezi sjetim jednog odličnog američkog filma u kojem stanoviti lucidni lokalni mafijaš razgovara s mladićem koji ga obožava. Ovaj ga pita: „Bi li više volio da te ljudi vole ili da te se boje?“ Mafijaš spremno odgovori: „Volio bih oboje, ali ako bih već morao birati, tada bih radije da me se boje.“ Dakle, ako želite ljude u malo vremena dovesti nekamo kamo oni možda ne žele ići, morate ih na to natjerati, a tada postajete čovjek sile. U politici je to kojiput neizbježno, ali uvijek ima učinak bumeranga. Jer-da parafraziram Isusa-tko se sile laća, taj može od sile i stradati. U slučaju sirijskog vatrenog kotla prepunog patnje to osobito dobiva na težini. Tamo su Amerikanci i Rusi u vojnom smislu preblizu jedni drugima. Zasad su se dobro snalazili u izbjegavanju (pre)bliskih susreta, ali gomilanje oružja i povećana spremnost da se ono upotrijebi povećava mogućnost fatalnih posljedica ukoliko se i na jednoj razini potkrade pogreška. Da je slučajno koja raketa zalutala i grunula u ruskoj bazi u Tartusu, tko zna što bi od toga bilo. Ukratko, velesile se frontalno sve više primiču jedna drugoj, a rizik trećeg svjetskog rata time se ne umanjuje. Naprotiv. Nadajmo se da su ljudi sile koji pokreću šahovske figure na svjetskim geostrateškim pločama toga svjesni.

Smiluj nam se Bože po milosrđu svome.

Je li ti križ po mjeri?

Nositi svoj križ za neke nije teško, samo još kad bi im križ bio po mjeri.
Prekrasan stripić s Bitno.net (https://www.bitno.net/vjera/formacija/je-li-tvoj-kriz-po-tvojoj-mjeri/)