Zašto učenici nisu uspjeli prepoznati Isusa na putu u Emauz?

Tko zna u kakvom su duševnom i duhovnom stanju morala biti dvojica Isusovih učenika-Kleofa i još jedan neimenovani-na putu u Emaus, kada nisu bili u stanju prepoznati Isusa koji im se putem pridružio kao putnik namjernik. Kakvu li su zbrku izazvanu događajima tijekom posljednjih triju dana morali imati u glavama! Užasna noć u Getsemaniju, strka i frka oko Isusove muke i raspeća, skrivanje po sobičcima i skrovištima da ne bi dopali u šake Rimljanima i židovskim vlastima, Judino samoubojstvo, Petrovo gorko kajanje, međusobne rasprave i pogledi prepuni sumnji i nesigurnosti…a iznad svega pitanja života i smrti: je li to sve istina, je li to sve moguće, gdje smo bili, što smo radili, je li to sve s Isusom ipak bila prijevara ili smo sve pogrešno shvatili? I konačno: što će biti s nama?

Ne znamo zašto su učenici išli u Emaus, ali prema Lukinu evanđelju dogodilo se to tijekom uskrsne nedjelje (prvi dan u tjednu), a ne u ponedjeljak kako već tradicionalno slavimo, iako nije na štetu stvari da se na Uskrs ne obilježava previše događaja istodobno. Po svemu sudeći su u hodu „luftali“ glave raspravljajući o svim proživljenim događajima i prisjećajući se onoga što im je Isus rekao da će morati umrijeti, ali da će nakon triju dana uskrsnuti. Već ujutro su ih zbunile žene iz njihova kruga koje su im došle s viješću da je Isus uskrsnuo. Čak su i apostolski prvaci Petar i Ivan otišli provjeriti stvar na Isusov grob, i ustanovili da je prazan. Tijela nije bilo. Što sad? U židovskom društvu svjedočanstvo žena nema vrijednost niti na jednom forumu, a kamoli na sudu, ali u Isusovoj družbi vrijedila su drukčija pravila, to apostoli dobro znaju.

Što sad, što sad, što sad?

Put u Emaus pomogao je dvojici učenika da se barem malo udalje i distanciraju od zbrke koja je u tom času vladala među apostolima. Bila je to prigoda da se malo saberu. I taman su počeli sređivati dojmove, kadli odjednom niotkuda iskrsne neznanac (vjerojatno ih je pristojno pozdravio lijepim uobičajenim židovskim pozdravom „šalom-mir“ i upitao smije li dalje s njima). Oni pristadoše. Uostalom, utroje je sigurnije nego udvoje ako slučajno naiđe kakav drumski razbojnik, a neznanac na prvi pogled ostavlja dobar dojam. Smirujući dojam.

Neznanac se odmah uključuje u njihov razgovor hineći da ne zna o čemu se radi. Iz Kleofe provali bujica osjećaja: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" I pojasni neznancu o čemu se radi i što se to događalo u gradu, nazvavši Isusa prorokom i onim za kojeg su se nadali da će osloboditi Izraela.“ Prema Kleofinim riječima, čini se da u tom času još nije razumio bit Isusova mesijanstva, smatrajući Isusa židovskim mesijom, ali ne i Jaganjcem Božjim koji je oduzeo grijehe čitavoga svijeta. No, učenicima se to nipošto ne smije niti može zamjeriti. Iako je Isus najavljivao ono što će ga snaći, ideja o mesiji koji bi trebao umrijeti i uskrsnuti nije baš u Pismu svima bila niti je mogla biti sasvim jasna[1]. Mnogima nije niti danas. A učenici su bili pravovjerni Židovi koji su za takvu mesijansku koncepciju prvi put čuli baš od Isusa. 

  

Međutim, učenici su ljudi otvorena i poučljiva duha, iako ponekad s „kasnim paljenjem“. Neznanac, znajući to, krene izlagati što se na Isusa odnosilo u Pismima. Rekli bismo, izlaže sustavnu Isusovu mesijansku teologiju. Što bi svjetsko kršćanstvo, a i čovječanstvo dalo za to, da je netko na licu mjesta zapisao to Isusovo izlaganje! Koliki bi kasniji teološki problemi otpali, a koliko bi dijalog kršćanstva i judaizma bio jednostavniji! No, kako nam je taj njegov govor izmakao, moramo ga sami uz pomoć Duha Svetoga rekonstruirati tijekom svih ovih stoljeća.[2] Knjiga proroka Izaije, osobito poglavlje 53, vjerojatno je središnji dio toga govora, ali neznanac (Isus) počinje već od Mojsija, koji je navijestio kako će proroka poput njega podići Gospodin svojemu narodu u budućnosti. Jedini je Mojsije od svih starozavjetnih proroka gledao Boga „licem u lice“ i razgovarao s njim kao s prijateljem. Nijedan drugi prorok nije imao tu čast, osim u kratkim vremenskim razmacima. Sad se konačno pojavio netko drugi tko također razgovara s Bogom kao s prijateljem, ali i s nekim većim: kao s Ocem. To niti Mojsije nije mogao.

Neznanac dakle sasvim otvoreno govori o ispunjenju starozavjetnih proročanstava u Isusovom slučaju. Teško bi takvo što učenici mogli čuti od većine tadašnjih rabina, kamoli od vodećih teologa. Učenici sigurno razbijaju glavu o tome tko li bi mogao biti taj neznanac koji je očito Isusov vjernik, ali nikad ga nisu vidjeli među apostolima niti širim krugom Isusovih štovatelja? „Srca im gore“ dok im on tumači Pismo, ali ne prepoznaju ga. Zašto? Vjerojatno zbog dvaju razloga. Prvi je taj da se prema svim evanđeoskim tekstovima Isusov izgled nakon uskrsnuća promijenio u takvoj mjeri da ga nitko nije mogao otprve prepoznati. I Mojsiju se dogodilo nešto slično, kada mu je nakon razgovora s Bogom iz lica počela izbijati svjetlost koje nije bio svjestan, ali su mu se Aron i njegovi suradnici zbog toga bojali pristupiti. Isus je svakako prošao posve radikalnu preobrazbu tijekom uskrsnuća. Možemo nagađati kako je doista izgledao, ali najvjerojatnije je od „običnog“ čovjeka iz puka na kojem prema Izaiji „nije bilo ljepote ni sjaja“ i koji je tjelesno bio nalik prosječnim Židovima onoga vremena (sigurno ne mnogo viši iznad 170 cm) preobrazio u mnogo markantniju pojavu. U njegovom liku je duh poprimio materijalna svojstva (mogao je jesti, dodirivati druge), a materija duhovna (mogao je prolaziti kroz fizičke prepreke, primj. zatvorena vrata, a čini se da je imao osobine bilokacije, istodobnog pojavljivanja na dva ili više mjesta). Jasno je stoga da nije mogao nalikovati na Isusa prije uskrsnuća.[3]

Drugi razlog mogao je biti psihološke prirode. Učenici nisu očekivali da bi tek tako bez najave mogli naletjeti na Isusa izvan Jeruzalema, osobito ako zapravo nisu znali ni slutili što sve može uskrsla osoba. Istina je da je Isus već tijekom boravka na zemlji uskrisivao mrtvace, ali ih je time vraćao u običan zemaljski život. Nije im davao proslavljeno tijelo jer bi oni opet nakon određena životna vijeka umrli. To su učenici dobro znali, ali tada im na kraj pameti nije bilo da bi uskrsnuće Isusovo moglo donijeti nešto bitno drukčije. Nisu ga očekivali u takvom izdanju. Uostalom, kolikim ljudima se redovito dogodi to da u nekoj situaciji ne prepoznaju blisku osobu naprosto zato što ne očekuju da bi ona mogla biti tamo, pa se niti ne trude da je uoče i prepoznaju?

I tako su učenici prepoznali Isusa tek u lomljenju kruha. Očigledno je imao neku izrazito
karakterističnu gestu ili pokret kojeg su zapamtili iz njegovih čuda umnažanja kruha o kojima izvješćuju evanđelja, a vjerojatno i iz dramatične Posljednje večere prije njegove muke. Možda je bilo još ponečeg tipično isusovskog u cijeloj toj situaciji što je navelo učenike na zaključak da je pred njima ON, glavom i bradom. I još je k tomu odjednom iščezao pred njima, neograničen našim prostornim i vremenskim uvjetovanostima.

Taj događaj sigurno nije bio slučajan. Isus se s učenicima oprostio tijekom Posljednje večere, dakle također pri lomljenju kruha, a nakon uskrsnuća im se prvi put izravno obratio u istoj takvoj prigodi. Euharistijsko tumačenje toga događaja više je nego prikladno. Možda su u tom trenutku učenici potpuno shvatili riječi koje je Isus izrekao na Posljednjoj večeri: "Malo, i više me nećete vidjeti; i opet malo, pa ćete me vidjeti." (Iv 16:16). Da, to je ON! Uskrsnuo je, kako je i rekao! Nije nas ostavio i nismo promašili život!

Sada tek počinje!

---

[1] Nato mu mnoštvo odgovori: "Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek. Kako onda ti govoriš da Sin Čovječji treba da bude uzdignut? Tko je taj Sin Čovječji?" (Iv 12:34)

[2] za uvod u problematiku v. primjerice tekst don Damira Stojića Isus u Starom zavjetu, http://studentski-pastoral.com/index.php/pitajteKapelana/527

[3] Podrobnije biblijsko razmatranje Isusove uskrsne preobrazbe u tekstu dr. Božidara Mrakovčića Zašto je Uskrsloga bilo teško prepoznati, web stranica Krčke biskupije, http://biskupijakrk.hr/?p=1167,