Isus, udaljen nekoliko desetina metara
od svoje najbliže učeničke trojice, moli glasno, na židovski način. „Abba, Oče,
ako je moguće, daj da me mimoiđe ovaj kalež. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti
hoćeš!“
Koliko je Isusovih učenika s njime u
tom času? Jedanaestorica. A gdje je dvanaesti?
Isus i dalje moli. Kapi krvi poput znoja
padaju na kamen. Prema evanđeoskim izvještajima ne bi se moglo reći da je bio
bojažljive naravi-ta toliko puta se bez straha suočio s opasnošću od
kamenovanja i ubojstva tijekom svojih javnih govora. Gdjegod bi se pojavio, odmah bi bio u središtu pozornosti i savršeno vladao situacijom. A sada ga obuzima dubok
strah u situaciji kad se osjeća potpuno napušten i predan Tmini na milost i nemilost.
U Evanđeljima ne piše o čemu je točno razmišljao tijekom molitve u Getsemaniju,
ali mnogi su se više ili manje uspješno okušali u rekonstrukciji njegovih
osjećaja i misli. Evanđelja ne prikazuju Isusa kao bojažljivu osobu. Naprotiv,
više puta se bez straha tijekom svojih javnih govora suočavao s neprijateljski
nastrojenim ljudima spremni da ga kamenuju ili barem strpaju u zatvor. Čak i
kasnije, tijekom bičevanja, nošenja križa i raspeća, ne vide se kod njega
znakovi straha niti panike. No, u Getsemaniju je nešto posve drugo. Koliko li
je morao biti jak stres da proizvede tako visok krvni tlak koji može dovesti do
pucanja površinskih kapilara i kapanja krvi kroz kožu? I zašto je nastao?
Isus se sasvim očigledno nije bojao
sotone niti svojih ljudskih protivnika. Sigurno ga je pogodila Judina izdaja, ali
i s njome je računao. Možda se u Getsemaniju doista kao ljudsko biće prepao
pomisli na gadnu i bolnu tjelesnu smrt koja ga je očekivala, jer je jedno
govoriti o smrti, računati s njom, zamišljati je, ali nešto je posve drugo
suočiti se s njom kad doista „zagusti.“ Malo tko doista želi umrijeti u cvijetu
mladosti, a Isus je svakako bio u toj dobi. Međutim, znao je da je njegova otkupiteljska
smrt na križu uvjet spasenja čovječanstva, i da cijela priča nužno mora imati
dobar završetak. Enormni stres vidljiv kod njega vjerojatno je dolazio
iz nekih drugih dimenzija koje ni najosjećajniji ljudski osuđenik na smrt ne
može dokučiti.
Često se čuju iskustva raznih ljudi
suočenih sa smrću kako im je u trenutku pred očima proletjelo čitavo iskustvo
njihova života. Što bismo u svezi s time mogli pomisliti o Isusu? Je li on imao
takvo iskustvo? Međutim, njegovo životno iskustvo nadaleko preseže ograničenih
30 ili 33 ljudskih godina. Njemu su pred očima morala proletjeti stoljeća, čak
i tisućljeća prizora ljudske povijesti kojima je svjedočio još dok je kao Božji
Sin, druga Osoba Trojstva boravio u Očevoj blizini u nebu. Možda je vidio
milijune slika ljudskoga grijeha, stanja koje je ga je u konačnici dovelo do
getsemanijske agonije. Adamov prvobitni grijeh od kojeg je sve počelo, Kainovo
ubojstvo Abela, pa nadalje beskonačan niz gadosti u ljudskim djelima i mislima
zarobljenima okovima čvršćima od najsnažnijeg čelika-okovima iskvarene naravi
koju sotona potpaljuje uvijek tamo gdje je najranjivija. Svi povijesni ratni pokolji, gomile ranjenih,
snopovi mrtvih, samrtnici koji hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju,
mučitelji nanovo namještaju sprave, a Brut opet i opet izdaje Cezara kao
primjer izdaje svojeg dobročinitelja…i uvijek nanovo čovjek čovjeka ili ženu prodaje
za šaku dolara ili bilo koje druge valute.
Gospodine, zašto plačeš?
Mi ljudi to ne možemo shvatiti, nije
nam dano da vidimo svu tamu kojoj živimo niti posljedice djela koja činimo.
Međutim, Isus vidi još nešto što nama
nije dano vidjeti. Vidi budućnost i grijehe budućega čovječanstva, osobito
ljudi koji će se smatrati njegovima i nositi njegovo Ime. Već za manje od 24 sata jedan od njegove
dvanaestorice apostola bit će u paklu! Toliko se trudio oko njega[1].
Toliko će se truditi i oko svih budućih naraštaja ne odustajući niti od jedne
zalutale ovce. I Crkvu svoju osnovat će zbog njihova spasenja! Ali nezahvalnost, zaslijepljenost i tvrdo srce ljudsko nejednom će se na svoju propast pokazati
prejakom preprekom.
I tako križ s kojim se Isus treba
suočiti nije tek drvena sprava za okrutno smaknuće pobunjenika kojeg su
Rimljani kao vješti i uvijek spremni mučitelji preuzeli od Kartažana. Drvo
križa teško je sigurno nekoliko desetaka kilograma. Čak ni zdrav čovjek ne može
ga dugo sam vući, a kamoli Isus, kojeg će Rimljani izmrcvariti prije toga
bičevanjem. Međutim, mnogo teži bit će onaj duhovni križ-težak i pretežak teret
grijeha svih ljudi od početka svijeta do njegovoga kraja.
Uvjeren sam da se Gospodin u
Getsemaniju užasnuo bremena koje je htio uzeti na svoja ramena. Kamogod
pogleda, svugdje grijeh, na nebu njegov Otac kojeg to more grijeha vrijeđa i
pogađa, na zemlji krvari srce njegove Majke kojoj će uz njegov križ mač
probosti dušu, a u paklu nebrojene duše koje ni njegova krv, ni suze njegove
Majke nisu spasile, zato što nisu htjele biti spašene, zato što su se odupirale
i što su odbijale spasenje. Nijedna svijetla zraka nije obasjavala taj
strahotni prizor. Morat će trpjeti i zbog grijeha koji neće biti oprošteni.
Zbog njega neće život nijednog griješnika biti kraći niti za sat, kraj svijeta
neće doći niti pola dana ranije…mora ispiti kalež sve do dna. Taj je strahotni
prizor, kojeg je gledao svojim Božjim, duhovnim očima, uistinu morao biti
paralizirajući i toliko zastrašujući, da se čak i sam Isus u jednom trenutku
osjetio bespomoćnim pred njime.
A najbolnija mu je bila pomisao da će zbog
mnogih duša morati trpjeti uzalud.
Teško je i zamisliti kakve je sve
dimenzije imala ta Isusova unutarnja borba u Getsemaniju i koje je sve prostore
i vremena obuhvatila. Ne znamo točno kako i čime ga je ohrabrio anđeo kojeg mu
je Otac poslao da ga utješi, ali možemo nagađati da mu je pokazao plodove
njegove otkupiteljske žrtve na križu i nepregledno mnoštvo onih koji će mu se
zahvaljujući upravo tome križu pridružiti u nebu i zahvaljivati mu u vijeke
vjekova.
Dokle smo mi ljudi samoga Boga doveli…da
se uplaši strahote i bijede našega stanja iz kojeg nas je naumio osloboditi. I
da osjeti slabost i muku suočavajući se s vlastitom nakanom da umre za nas. Da,
vrijedit će to muke, isplatit će se ta žrtva, dobri plodovi bit će nemjerljivo
veliki…ali i cijena svega toga bit će neizmjerno velika. Mnogo smo stajali
Gospodina i previše je pretrpio zbog nas da bismo si smjeli dozvoliti
poigravati se s ozbiljnošću njegove žrtve.
Smiluj nam se Bože po milosrđu svome.
[1]
Govor o paklu danas nije popularan zbog izbjegavanje tzv. pedagogije straha kao
manje savršene od pedagogije ljubavi, ali prešućivati opasnost od vječne
propasti vodi do druge krajnosti-razvodnjenog i sladunjavog kršćanstva u kojem
ispada da Bog od ljudi ne zahtijeva nikakav voljni napor glede spasenja. Stoga
smatram da tu temu treba nanovo aktualizirati, iako bez kojekakvih
pretjerivanja. V. zanimljiv članak o paklu sa spomenom Judine odbačenosti na
Bitno.net - https://www.bitno.net/academicus/teologija/tko-ide-u-pakao-ljudi-u-paklu-je-li-pakao-pun-ili-prazan/
Nema komentara:
Objavi komentar