Isus nije neškodljivi dobričina

U zadnje vrijeme malo sam toga ovdje pisao jer nisam ni sam znao kojim putem krenuti dalje. Zabavljati čitatelje i religijske sladokusce? Pokušati izazvati zanimanje za vjersku tematiku? Bio sam na nekoliko misa tijekom zadnjih dana, pa mi se na njima iskristaliziralo po tko zna koji put da nikad nije dovoljno govoriti i pisati o Isusu, njegovu djelu i poruci. 

Naravno, o svemu tome može se pisati i piše na mnogo raznih načina. Neki prikazuju Isusa kao onovremenog hipika koji je malo preokretao uvriježene odnose među ljudima naglavačke, ali inače je bio neškodljiv dobričina. Zanimljivo, neškodljivi dobričine rijetko kad završe smrću, osobito pak na križu, i nema gotovo nikakve šanse da budu toliko nepopularni i omraženi od vlasti kao što je to Isus bio prije završetka svojeg hoda po Zemlji. A i narod se nekako brzo odvrgao od njega. 

Dakle, potrebno je pisati o svim aspektima Isusove poruke, osobito o njezinim dijelovima koji nisu u skladu s kojekakvim "škakljanjima ušiju" niti uljuljkivanjima u osrednjost "netalasanja". Jer Isusova poruka nudi raj, ali prethodno uznemiruje savjest, zahtijeva od nas odluku za ili protiv nasljedovanja njegove Osobe i zahtjeva. A takvo što nije obilježje neškodljivih dobričina niti hipika.

Pisati na takav način o Isusu, kojim svakom svojom riječju i djelom poziva ljude na obraćenje, riskantno je i može biti pogubno za autora. Osim što može uznemiriti savjesti, često iz raznih razloga izaziva protivljenje, pa i bijes onih koji čitaju ili slušaju. Međutim, ne možete ljudima predlagati da svoj život utemelje na odgovornosti pred Bogom ako to sami niste spremni učiniti. Pa ću zato-sa znatnim osjećajem nelagode-pokušati dati sve što mogu na tom planu, svjestan svojih slabih talenata i velike mogućnosti da pogriješim. 

Toliko od mene zasad. Nastavljam s prikladnim tekstom jednog franjevačkog bogoslova. 

Duhovnost i naviještanje evanđelja

Posted by Bogoslov

Danas se mnogo govori o duhovnosti, neki već govore o pravom masovnom povratku religioznosti, po mnogima upravo taj povratak na poseban način karakterizira naše vrijeme. Istovremeno smo svjedoci skoro potpune sekularizacije društva, potrošačkog mentaliteta, sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, grubog kršenja ljudskih prava, ratova i svakovrsnog ugnjetavanja ljudi.

Kako se može dogoditi da neka društva, većinski kršćanska, u svome javnom životu ne pokazuju kršćanska obilježja. Točnije, kako se može dogoditi da su to istovremeno društva u kojima vlada nepravda, kriminal, izrabljivanje ljudi, kao i u onim društvima koja nemaju kršćanske ideale.

Odgovor ne može biti drugačiji nego kako slijedi: kršćanstvo očito ne oblikuje dovoljno naš svakodnevni život. Ne utječe, na naše konkretne odluke, izbore i postupke u životu.

Vjera ne može zahvaćati samo osobni život vjernika, u njegov molitveni i sakramentalni život, nego i društveni život. Naše konkretni život s drugim ljudima potvrda je autentičnosti našega molitvenog života. U protivnom duhovni život prestaje biti povezan sa konkretnim životom osobe. Duhovni život se poistovjeti sa molitvenim životom, ili se osoba bar nada da je to molitveni život koji provodi. Posljedica toga je formalizam u duhovnom životu: važno je da čovjek formalno prihvaća određeni nauk Crkve, da se deklarativno slaže sa kršćanskim moralom i da javno provodi društveno prihvaćeni način života.

Kako objasniti da se toliki ljudi u jednom društvu deklariraju kao katolici, a istovremeno su to društva koja su duboko korumpirana i nemoralna. Vjerojatno smo svi gledali film “Kum”, gdje taj mafijaš preko tjedna beskrupulozno pljačka i ubija ljude, a nedjeljom uredno sjedi u prvim crkvenim klupama. Sličnih situacija imamo i mi na pretek u našoj sredini. To je šizofrena duhovnost, nepovezana sa konkretnim životom. U takvoj duhovnosti Bogu je mjesto u crkvi, u tradicionalnim obredima koji skandiraju društveni život, ali ne u stvarnom životu, jer je život nešto drugo, gdje u biti za Boga nema mjesta. Duhovnost je ovdje samo psihička terapija koja ima funkciju umiriti malo savjest, ali bitno ne utječe na način života, vrijednosni sustav ili odluke koje se svakodnevno donose.

Duhovnost se ovdje svodi na vrijeme koje smo proveli u molitvi, u različitim molitvenim vježbama i sl. dok postoji potpuni raskorak između molitve i života. Molitva nije pobožno bježanje od sebe, nego prije svega pošten i iskren susret sa samim sobom a onda i s Bogom. Krivo shvaćanje duhovnosti prepoznaje se upravo po nesposobnosti sagledavanja veza između različitih dimenzija osobe i različitih životnih zbivanja. Autentični duhovni život obuhvaća misli, osjećaje, tjelesnost, ne postoji ni jedan događaj svakodnevnoga života koji bi bio isključen, nedotaknut životom duha. Može se dogoditi da netko bude izuzetno zauzet za pravednost općenito, a istovremeno pokaže strahovitu nepravednost prema nekima koji možda ne misle kao on. Moguće se herojski boriti za jednu skupinu ljudi a istovremeno tretirati drugu iznimno loše. Kako se može netko tako srčano boriti za prava vlastitog naroda i istovremeno grubo kršiti prava nekog drugog naroda.

U svojoj pobudnici Evangelii gaudium, papa Franjo kaže, da katkada mi kršćani padamo u napast da se držimo na pristojnoj udaljenosti od Gospodinovih rana. Da se zbog navodne duhovnosti ne miješamo u svijet i njegovu bijedu i njegovu prašinu. Ali Isus želi da dotaknemo ljudsku bijedu, da dotaknemo ispaćeno tijelo drugih. Želi da napustimo naše bjegove, koji mogu biti i bjegovi u duhovnost i pseudo-mistiku, koji nam omogućuju da se držimo podalje od vrtloga ljudskih drama i da umjesto toga istinski prihvatimo susresti se s konkretnom stvarnošću drugih ljudi i upoznamo snagu Božje nježnosti.

Da bi naš govor bio vjerodostojan, najprije se mi kršćani moramo dokazati kao vjerodostojni svjedoci onoga što ispovijedamo. Svjedoci i navjestitelji evanđelja su oni koji svoje kršćanstvo žive skromno i bez senzacionalizma. Manje žive od slavne prošlosti i više od onoga što stvarno žive u sadašnjosti. Nisu bahati i ne hvale se sveznanjem, neostvarenim vrlinama i tuđim svetostima. Radije izvršavaju svoje zadatke u skromnosti i samozataji nego što njima ponižavaju svoje bližnje.

Naša sposobnost za ljubav u biti je jedini i najbolji kriterij duhovnog života naravno istinska ljubav, koja se vidi u, poštivanju, služenju, potpunom darivanju bez očekivanja da nam se uzvrati. Ljubav koja nas sili da iziđemo iz samih sebe, da se otvorimo drugome.

Ljubav prema drugima duhovna je snaga koja potpomaže u punini susret s Bogom, kada zatvaramo oči pred Bližnjim, postajemo slijepi za Boga, kaže papa Benedikt XVI. Ljubav je u konačnici jedino svjetlo koje uvijek iznova rasvjetljuje svakog čovjeka i daje hrabrost potrebnu za život i za navjestiteljsko djelovanje.

fra Marinko Pejić

Preneseno sa stranice https://franjevci-st.com/duhovnost-navijestanje-evandelja/1526