Nogometaši i narodno veselje otpuhali cinizam

Veličanstven doček hrvatske nogometne reprezentacije u ponedjeljak 16. srpnja bio je nešto što će se pamtiti jako dugo. Bio sam i sam tamo nazočan, i po tko zna koji put sam se mogao osvjedočiti kako su ljudi iz društvene "elite" opet potpuno promašili u procjeni reakcije običnog puka. Očekivali su možda nekoliko desetaka tisuća ljudi na Jelačićevom trgu, ali više od pola milijuna, to vjerojatno nije mogao zamisliti nitko. Narod je bukvalno izišao na ulice, ali ne da provede revoluciju, nego da nogometne reprezentativce zaogrne divljenjem i ushitom. O kakvoj se pozitivi radilo svjedoči činjenica da tih pola milijuna ljudi nije napravilo nijedan ozbiljan incident. Nitko nije ništa razbio, zapalio, nitko se nije potukao, nigdje nije bilo krađa niti prevrtanja automobila. Kako je to moguće?

Dogodilo se ono što mi je već više puta palo na pamet. Narod se zaželio dobra! I kad se ono konačno dogodilo, tada je uzvratio na isti način. Političarima za pouku: ako želiš Hrvate okrenuti protiv sebe, samo im uskraćuj mogućnost da izraze svoje domoljubne osjećaje. Ili još gore: nastoj im to domoljublje ogaditi i preodgoji ih od njega. To je najbolji način da postigneš da se Hrvati okrenu protiv tebe. Osim toga, pokazalo se da neprestano medijsko bombardiranje i ispiranje mozga Hrvatima o tome kako su promašen i slučajan narod gubitnika, kriptoustaša, smutljivaca i sitnih duša za koje bi bilo najbolje da isele iz zemlje i nestanu, na kraju nije uspjelo. Narod mora imati i treba imati priliku da se s vremena na vrijeme zajednički proveseli i raduje nečem očigledno dobrom, da doživi sebe u zajedništvu i uzdigne se iznad svakodnevnih jadikovanja doživljavajući nešto doista veliko, lijepo i uspješno. To je najbolji lijek protiv medijskog i političkog cinizma kojeg je Hrvatska prepuna i koji neprestano nastoji promijeniti svijest ljudi prema svojim parametrima. Ako mu političke strukture i "elita" ne daju razlog za veselje, narod će ga na kraju naći sam. I to se dogodilo zahvaljujući uspjehu naših nogometaša koji su u običnom puku pokrenuli neslućen katarzični proces. Zato je taj događaj velik. Lijepo je bilo živjeti i biti u Zagrebu 16. srpnja.

I-što dalje? Već se čuju zloguki glasovi da će sve to brzo proći i da ćemo se opet svi vrlo brzo sunovratiti jad i bijedu "slučajne države", nudeći nam sliku općeg propadanja i besperspektivnosti kao jedine stvarnosti. Neki drugi pak prizivaju društvenu revoluciju i prevrat na krilima općenarodnog oduševljenja, zapovijedajući Vatrenima i Daliću da preuzmu vlast u Hrvatskom nogometnom savezu i zbace tamošnju "mafiju" s prijestolja. Mislim da ni jedni ni drugi nisu ništa naučili.
I sami su mediji često ponavljali Dalićev izraz da svemu treba pristupiti s poniznošću, ali nisu shvatili što to znači. Poniznost znači prije svega prihvatiti sebe sa svim svojim ograničenjima, i unatoč njima ići putem dobra i dati sve od sebe. Poniznost znači graditi nešto od temelja prema gore, nadograđujući kat po kat. To je i prava slika kršćanskog života. Tako su i vatreni išli od utakmice do utakmice, ne gledajući predaleko, tek prema prvom sljedećem suparniku. I dogurali do srebra. Dalićev pristup je pristup obraćenja, sazrijevanja i postupne gradnje. To nam u Hrvatskoj treba, a pravi impuls veličanstvenog dočeka reprezentacije je u tome da svatko započne na dalićevski način skromno i ponizno od sebe. Kada se skupi kritična masa ljudi koji tako razmišljaju, tada je moguće naše društvo izliječiti u korijenu i postići zdravije odnose na svim razinama. U to se mora upustiti svatko sam, jer nemamo velikog vođu koji bi nas vodio za ručicu. Dalić i njegovi momci dali su nam sjajan primjer; sada je red na nama da po tom primjeru radimo na sebi.

Nogometna osveta Englezima za Bleiburg? Dosta mi je toga!

U predvečerje nogometne utakmice naše reprezentacije protiv Engleske posvuda po Facebooku i na forumima pronalazim "viceve" i "šale" o tome kako će naši srediti Engleze u znak osvete za Bleiburg. Poznato je, i za mnoge današnje Hrvate još uvijek traumatično, da su u svibnju 1945. godine britanske postrojbe, kojima se predalo mnoštvo vojnika i civila NDH, iste predale u ruke Titovim partizanima. Ovi su nakon toga počinili niz teških zločina i bez suđenja pobili mnoštvo zarobljenika čije kosti se do danas pronalaze u raznim groznim stratištima poput Barbarina rova i slično. Te se tragedije prisjećamo svake godine. Na stranu činjenica da su ti nesretnici pripadali poraženoj strani u ratu, možda su neki i činili ratne zločine u ustaškim postrojbama, ali ubijanje razoružanih zarobljenika bez ikakva suda grdan je krimen komunističkih vlasti. Istina je da su to radile i druge sile pobjednice, osobito Sovjeti, i da su se komunisti htjeli riješiti "kritične mase" potencijalno neprijateljskih nastrojenih državljana buduće Jugoslavije, ali iz današnje perspektive ipak je riječ o nečem što je imalo genocidne elemente i što se ne može opravdati nikakvim prizemnim pozivanjima na pravo "razumljive osvete", kako je to učinio jedan od naših bivših predsjednika. Neslavna rimska uzrečica "Jao poraženima", koju su partizani tada primijenili, u njihovoj je izvedbi poprimila osobito užasno obličje.

Naravno da suosjećam s obiteljima onih koji su tamo pobijeni kao nedužni, koji nikad nisu zbog toga rehabilitirani niti dobili zadovoljštinu. Isto mislim i o žrtvama hrvatskih povijesnih promašaja, poginulim u ustaškim logorima i svim onima koji su ni krivi ni dužni stradali od hrvatske ruke iz bilo kojeg razloga. Nažalost, mi još nismo došli do razine da poštujemo svaku žrtvu naših povijesnih okolnosti i zabluda niti smo još uvijek u stanju do kraja dovršiti i zaokružiti uvjerljivo i dosljedno tumačenje i sintezu povijesnih procesa unutar hrvatskog naroda i države.  Još uvijek se nismo izdigli iznad ideologija velikohrvatstva niti hrvatojugoslavenstva. Nadam se da će se to u nekom sljedećem naraštaju promijeniti nabolje. Ali, to će biti moguće tek nakon svojevrsnog obraćenja umova.

Jedan od putova k tomu obraćenju je uživljavanje u osjećaje i situaciju onih koja su naša nastojanja oštetila i nanijela im zlo. Netko će reći: pa što smo mi to ikad napravili Englezima da neprestano bacaju klipove pod noge bilo kakvom našem nastojanju za nezavisnom Hrvatskom? Istina, slažem se da je britanska geopolitika jednostavno desetljećima tako usmjerena da nastoji pod svaku cijenu spriječiti projekciju povezivanja Njemačke s Bliskim Istokom. Jedna od metoda u tome je stvaranja geostrateške barijere u Jugoistočnoj Europi odn. pojasa država neprijateljski nastrojenih protiv njemačkog utjecaja. U takvoj strategiji Hrvatska ispašta bez obzira na njen odnos prema Britaniji. Za Britaniju nije problem Hrvatska, nego Njemačka i njeni saveznici. Pa smo zato tu gdje jesmo.

Trebamo li zato mrziti Britance, osobito Engleze kao najbrojniji britanski narod koji je u biti vodeća sila Ujedinjenog Kraljevstva? Kao kršćanin mogu reći samo jedno: ne! Isus nas ne uči da ikoga mrzimo. Mržnja ne stvara privrženost niti bliskost među onima koji su u takvom odnosu. I Englezi su Božja stvorenja, ima među njima dosta Božje djece (bez obzira na stanovitu kulturološku antipatiju spram katolicizma), projicirati na svakog Engleza, a osobito na njihove nogometaše antipatiju zbog postupka njihovih vojno-političkih struktura u svezi s Bleiburgom znači podgrijavati mržnju na svojemu srcu koja nas zasljepljuje i čini nesposobnim da u drugom i drukčijem vidimo nešto dobro. U konačnici, postavimo se u cipele tadašnjih Britanaca: NDH je u njihovim očima bila vjerni saveznik Hitlerove Njemačke, i toga se savezništva držala do zadnjeg dana postojanja. Iako su pogrešne procjene i odluke britanske politike također kumovale prikupljanju baruta u ratnoj bačvi, Hitlerova Njemačka je bila ta koja je započela rat i pobila tisuće Britanaca bombardirajući njihove gradove i rušeći zgrade i infrastrukturu; grozni pojam "koventrizacije gradova" nastao je nakon što su njemački bombarderi sravnili središte Coventryja i pretvorili ga u ruševine. Britanski bijes, koji se zbog toga rasplamsao, razbio se uz američku pomoć kasnije Nijemcima o glavu daleko jače, pa su sijući vjetar na kraju požnjeli oluju. Prosječni Englez, neinformiran o povijesti hrvatskog naroda, vjerojatno bi iz tih razloga imao malo razloga da žali vojsku Hitlerovih saveznika. Bismo li mi na njihovu mjestu bili bolji od njih? Nisam baš kod nas primijetio osobito sažaljenje prema Srbiji, koju je 1999. godine bombardirao NATO. Možda ipak previše očekujem od ljudi, kako naših, tako i od Engleza. U ratnim okolnostima jedna od prvih žrtava je sućut prema neprijatelju.

I zašto sve to piskaram? Zato što mi se spominjanje Bleiburga i bleiburške tragedije u kontekstu nogometne utakmice s Englezima (koji se 1945. godine nisu niti rodili) čini potpuno promašenim i za mene osobno posve neprihvatljivim čak i na razini lošeg vica. Nikakva nogometna pobjeda ne može biti zadovoljština za žrtve Bleiburga. Tu zadovoljštinu može dati samo Bog na Božjem sudu. Kad sam to napisao na jednom forumu, predbacili su mi da ne razumijem šalu i potrebu naroda da se ispuše. Pa, meni to nije smiješno i zadržavam pravo reći da mi to nije smiješno, jednako kao što mi je posve neprimjereno srbijansko pozivanje na sportsku osvetu zbog Oluje kada neka njihova  reprezentacija negdje pobijedi neku našu. Sve te pojave možda ne uznemiruju mnoštvo ljudi, jer je potrebno-kao na onome forumu-da se "narod nečim ispuše", ali ne bih rekao da će narod niti odnosi među narodima zbog toga postati bolji. Odnosi se mogu popraviti samo i isključivo u pristupu bez fige u džepu i bez mržnje u srcu. Mržnja ne donosi čovjeku mir, naprotiv, uznemiruje ga, raspaljuje i iskrivljuje mu pogled na stvari. Zato smatram da treba svoje srce čuvati čistim i kloniti se svake mržnje. Čak i u prividno bezazlenim, a osobito u "povijesno opravdanim" stvarima.

Kad si napet, zazivaj Isusovo ime

Navodim jedno svoje iskustvo, možda vam dobro dođe.

U svakoj stresnoj situaciji ili kad nas itko napadne, samo gledajte u Isusa i ponavljajte u sebi njegovo ime. Tako ćete zadržati mir. Učinkovito je u svakoj sekiraciji, jer nas podsjeća na to što zapravo jesmo i čiji smo. Tada napasti nemaju moć nad nama.

Često to radim, i uvijek djeluje...samo ponekad zaboravim.

Sva je snaga u imenu Isus

Nogometni trans

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji važan je sportski i društveni događaj koji je privukao pozornost milijuna ljudi diljem svijeta tijekom lipnja i srpnja. Po tko zna koji put pokazala se privlačna snaga profesionalnog nogometa koji od svih sportova nekako najviše utjelovljuje želje i potrebe mnogih naroda i pojedinaca za zabavom koja je ipak nešto više od obične zabave. "Zašto navijamo, prijatelju?" - pita se lik u jednom romanu. "Mislim da je to posljedica ratničkog nagona koji je skriven u nama ispod slojeva društvenih konvencija. Taj ratnički nagon nas prisiljava da se udružujemo pod jednim stijegom.". Ako to zapažanje ne odgovara sasvim stvarnosti, ipak daje do znanja da bi tu moglo biti istine. Barem u Hrvatskoj ništa ne može toliko raspaliti masovne domoljubne osjećaje kao uspješan pohod naše nogometne reprezentacije na nekom natjecanju. Ništa ne može tako učinkovito ušutkati sve one koji bi ovdje umjesto Hrvatske najradije vidjeli državu nekog drugog imena i suštine. Pa nas tako naša nogometna reprezentacija uspješno podsjeti na to što smo i tko smo od stoljeća sedmog. A to osim nje malo komu polazi za rukom u zadnje vrijeme. 

Naravno, nogomet ima i drugi aspekt kojeg su itekako svjesni političari. Poznata je pričica o Brazilu. Jednom prilikom predsjednik države pozove premijera u posjet, i izrazi mu zabrinutost zbog sve teže situacije u zemlji. Na to će premijer: "Gospodine predsjedniče, nemojte se uzrujavati, do kraja godine imamo još tri međunarodne utakmice reprezentacije, a za to vrijeme nitko neće pomisliti da započne ikakvu revoluciju."

S jedne strane nogomet budi domoljubne osjećaje, a s druge strane djeluje kao opijum za narod, umekšana verzija nekadašnjeg rimskog panem et circenses (kruha i igara-gladijatorskih). Naravno da nogometaši pokazuju mnoge ljudske i natjecateljske vrline koje mogu biti uzor gledateljima. Neki od njih su i vjernici i svjedoče vjeru. Sve to ima svoju vrijednost. Međutim, sva će ta blistava zgrada svjetskog profesionalnog nogometa biti uzaludna ako ljudi koji u njoj uživaju ne postanu bolji. Korupcijski skandali u nogometnim organizacijama daju do znanja da je profesionalni nogomet pun bolesti današnjeg materijalističkog društva, pa tako i neki od najslavnijih nogometaša postanu preko noći otužne figure u sudskim procesima zbog utaje poreza ili sličnih stvari. Profesionalni nogomet je prije svega biznis, a biznis rijetko kad i rijetko gdje bude bez grijeha. Nažalost. I zato i ta djelatnost i njeni protagonisti trebaju obraćenje i Radosnu vijest. Jer kad nogometna karijera završi, život mnogih uspješnih nogometaša poprimi daleko tamnije tonove jer prestanu biti zanimljivi javnosti, ili ne uspiju pobijediti vlastite demone i slabosti. Sjetite se samo Kocsisa, Garrinche, i drugih u tom smislu bolnih svjedočanstava. Pa i Maradoninog. 

Da ne budem licemjeran-pratim nogomet i svjetska prvenstva od djetinjstva, pa tako i na ovom prvenstvu gotovo da nisam propustio nijednu utakmicu. Drago mi je zbog uspješnih igara naše reprezentacije i nadam se da će dogurati do kraja. Ipak se pitam - što će ostati od sadašnje euforije i transa zbog hrvatskih pobjeda nakon 15. srpnja i spuštanja zastora? Hoćemo li biti bolji, i hoće li naša svakodnevica biti bolja od one prije početka prvenstva? Hoće li svjetsko prvenstvo išta pozitivno promijeniti u nama? Na to trebamo odgovoriti svatko sam.