Nogometaši i narodno veselje otpuhali cinizam

Veličanstven doček hrvatske nogometne reprezentacije u ponedjeljak 16. srpnja bio je nešto što će se pamtiti jako dugo. Bio sam i sam tamo nazočan, i po tko zna koji put sam se mogao osvjedočiti kako su ljudi iz društvene "elite" opet potpuno promašili u procjeni reakcije običnog puka. Očekivali su možda nekoliko desetaka tisuća ljudi na Jelačićevom trgu, ali više od pola milijuna, to vjerojatno nije mogao zamisliti nitko. Narod je bukvalno izišao na ulice, ali ne da provede revoluciju, nego da nogometne reprezentativce zaogrne divljenjem i ushitom. O kakvoj se pozitivi radilo svjedoči činjenica da tih pola milijuna ljudi nije napravilo nijedan ozbiljan incident. Nitko nije ništa razbio, zapalio, nitko se nije potukao, nigdje nije bilo krađa niti prevrtanja automobila. Kako je to moguće?

Dogodilo se ono što mi je već više puta palo na pamet. Narod se zaželio dobra! I kad se ono konačno dogodilo, tada je uzvratio na isti način. Političarima za pouku: ako želiš Hrvate okrenuti protiv sebe, samo im uskraćuj mogućnost da izraze svoje domoljubne osjećaje. Ili još gore: nastoj im to domoljublje ogaditi i preodgoji ih od njega. To je najbolji način da postigneš da se Hrvati okrenu protiv tebe. Osim toga, pokazalo se da neprestano medijsko bombardiranje i ispiranje mozga Hrvatima o tome kako su promašen i slučajan narod gubitnika, kriptoustaša, smutljivaca i sitnih duša za koje bi bilo najbolje da isele iz zemlje i nestanu, na kraju nije uspjelo. Narod mora imati i treba imati priliku da se s vremena na vrijeme zajednički proveseli i raduje nečem očigledno dobrom, da doživi sebe u zajedništvu i uzdigne se iznad svakodnevnih jadikovanja doživljavajući nešto doista veliko, lijepo i uspješno. To je najbolji lijek protiv medijskog i političkog cinizma kojeg je Hrvatska prepuna i koji neprestano nastoji promijeniti svijest ljudi prema svojim parametrima. Ako mu političke strukture i "elita" ne daju razlog za veselje, narod će ga na kraju naći sam. I to se dogodilo zahvaljujući uspjehu naših nogometaša koji su u običnom puku pokrenuli neslućen katarzični proces. Zato je taj događaj velik. Lijepo je bilo živjeti i biti u Zagrebu 16. srpnja.

I-što dalje? Već se čuju zloguki glasovi da će sve to brzo proći i da ćemo se opet svi vrlo brzo sunovratiti jad i bijedu "slučajne države", nudeći nam sliku općeg propadanja i besperspektivnosti kao jedine stvarnosti. Neki drugi pak prizivaju društvenu revoluciju i prevrat na krilima općenarodnog oduševljenja, zapovijedajući Vatrenima i Daliću da preuzmu vlast u Hrvatskom nogometnom savezu i zbace tamošnju "mafiju" s prijestolja. Mislim da ni jedni ni drugi nisu ništa naučili.
I sami su mediji često ponavljali Dalićev izraz da svemu treba pristupiti s poniznošću, ali nisu shvatili što to znači. Poniznost znači prije svega prihvatiti sebe sa svim svojim ograničenjima, i unatoč njima ići putem dobra i dati sve od sebe. Poniznost znači graditi nešto od temelja prema gore, nadograđujući kat po kat. To je i prava slika kršćanskog života. Tako su i vatreni išli od utakmice do utakmice, ne gledajući predaleko, tek prema prvom sljedećem suparniku. I dogurali do srebra. Dalićev pristup je pristup obraćenja, sazrijevanja i postupne gradnje. To nam u Hrvatskoj treba, a pravi impuls veličanstvenog dočeka reprezentacije je u tome da svatko započne na dalićevski način skromno i ponizno od sebe. Kada se skupi kritična masa ljudi koji tako razmišljaju, tada je moguće naše društvo izliječiti u korijenu i postići zdravije odnose na svim razinama. U to se mora upustiti svatko sam, jer nemamo velikog vođu koji bi nas vodio za ručicu. Dalić i njegovi momci dali su nam sjajan primjer; sada je red na nama da po tom primjeru radimo na sebi.