Nogometna osveta Englezima za Bleiburg? Dosta mi je toga!

U predvečerje nogometne utakmice naše reprezentacije protiv Engleske posvuda po Facebooku i na forumima pronalazim "viceve" i "šale" o tome kako će naši srediti Engleze u znak osvete za Bleiburg. Poznato je, i za mnoge današnje Hrvate još uvijek traumatično, da su u svibnju 1945. godine britanske postrojbe, kojima se predalo mnoštvo vojnika i civila NDH, iste predale u ruke Titovim partizanima. Ovi su nakon toga počinili niz teških zločina i bez suđenja pobili mnoštvo zarobljenika čije kosti se do danas pronalaze u raznim groznim stratištima poput Barbarina rova i slično. Te se tragedije prisjećamo svake godine. Na stranu činjenica da su ti nesretnici pripadali poraženoj strani u ratu, možda su neki i činili ratne zločine u ustaškim postrojbama, ali ubijanje razoružanih zarobljenika bez ikakva suda grdan je krimen komunističkih vlasti. Istina je da su to radile i druge sile pobjednice, osobito Sovjeti, i da su se komunisti htjeli riješiti "kritične mase" potencijalno neprijateljskih nastrojenih državljana buduće Jugoslavije, ali iz današnje perspektive ipak je riječ o nečem što je imalo genocidne elemente i što se ne može opravdati nikakvim prizemnim pozivanjima na pravo "razumljive osvete", kako je to učinio jedan od naših bivših predsjednika. Neslavna rimska uzrečica "Jao poraženima", koju su partizani tada primijenili, u njihovoj je izvedbi poprimila osobito užasno obličje.

Naravno da suosjećam s obiteljima onih koji su tamo pobijeni kao nedužni, koji nikad nisu zbog toga rehabilitirani niti dobili zadovoljštinu. Isto mislim i o žrtvama hrvatskih povijesnih promašaja, poginulim u ustaškim logorima i svim onima koji su ni krivi ni dužni stradali od hrvatske ruke iz bilo kojeg razloga. Nažalost, mi još nismo došli do razine da poštujemo svaku žrtvu naših povijesnih okolnosti i zabluda niti smo još uvijek u stanju do kraja dovršiti i zaokružiti uvjerljivo i dosljedno tumačenje i sintezu povijesnih procesa unutar hrvatskog naroda i države.  Još uvijek se nismo izdigli iznad ideologija velikohrvatstva niti hrvatojugoslavenstva. Nadam se da će se to u nekom sljedećem naraštaju promijeniti nabolje. Ali, to će biti moguće tek nakon svojevrsnog obraćenja umova.

Jedan od putova k tomu obraćenju je uživljavanje u osjećaje i situaciju onih koja su naša nastojanja oštetila i nanijela im zlo. Netko će reći: pa što smo mi to ikad napravili Englezima da neprestano bacaju klipove pod noge bilo kakvom našem nastojanju za nezavisnom Hrvatskom? Istina, slažem se da je britanska geopolitika jednostavno desetljećima tako usmjerena da nastoji pod svaku cijenu spriječiti projekciju povezivanja Njemačke s Bliskim Istokom. Jedna od metoda u tome je stvaranja geostrateške barijere u Jugoistočnoj Europi odn. pojasa država neprijateljski nastrojenih protiv njemačkog utjecaja. U takvoj strategiji Hrvatska ispašta bez obzira na njen odnos prema Britaniji. Za Britaniju nije problem Hrvatska, nego Njemačka i njeni saveznici. Pa smo zato tu gdje jesmo.

Trebamo li zato mrziti Britance, osobito Engleze kao najbrojniji britanski narod koji je u biti vodeća sila Ujedinjenog Kraljevstva? Kao kršćanin mogu reći samo jedno: ne! Isus nas ne uči da ikoga mrzimo. Mržnja ne stvara privrženost niti bliskost među onima koji su u takvom odnosu. I Englezi su Božja stvorenja, ima među njima dosta Božje djece (bez obzira na stanovitu kulturološku antipatiju spram katolicizma), projicirati na svakog Engleza, a osobito na njihove nogometaše antipatiju zbog postupka njihovih vojno-političkih struktura u svezi s Bleiburgom znači podgrijavati mržnju na svojemu srcu koja nas zasljepljuje i čini nesposobnim da u drugom i drukčijem vidimo nešto dobro. U konačnici, postavimo se u cipele tadašnjih Britanaca: NDH je u njihovim očima bila vjerni saveznik Hitlerove Njemačke, i toga se savezništva držala do zadnjeg dana postojanja. Iako su pogrešne procjene i odluke britanske politike također kumovale prikupljanju baruta u ratnoj bačvi, Hitlerova Njemačka je bila ta koja je započela rat i pobila tisuće Britanaca bombardirajući njihove gradove i rušeći zgrade i infrastrukturu; grozni pojam "koventrizacije gradova" nastao je nakon što su njemački bombarderi sravnili središte Coventryja i pretvorili ga u ruševine. Britanski bijes, koji se zbog toga rasplamsao, razbio se uz američku pomoć kasnije Nijemcima o glavu daleko jače, pa su sijući vjetar na kraju požnjeli oluju. Prosječni Englez, neinformiran o povijesti hrvatskog naroda, vjerojatno bi iz tih razloga imao malo razloga da žali vojsku Hitlerovih saveznika. Bismo li mi na njihovu mjestu bili bolji od njih? Nisam baš kod nas primijetio osobito sažaljenje prema Srbiji, koju je 1999. godine bombardirao NATO. Možda ipak previše očekujem od ljudi, kako naših, tako i od Engleza. U ratnim okolnostima jedna od prvih žrtava je sućut prema neprijatelju.

I zašto sve to piskaram? Zato što mi se spominjanje Bleiburga i bleiburške tragedije u kontekstu nogometne utakmice s Englezima (koji se 1945. godine nisu niti rodili) čini potpuno promašenim i za mene osobno posve neprihvatljivim čak i na razini lošeg vica. Nikakva nogometna pobjeda ne može biti zadovoljština za žrtve Bleiburga. Tu zadovoljštinu može dati samo Bog na Božjem sudu. Kad sam to napisao na jednom forumu, predbacili su mi da ne razumijem šalu i potrebu naroda da se ispuše. Pa, meni to nije smiješno i zadržavam pravo reći da mi to nije smiješno, jednako kao što mi je posve neprimjereno srbijansko pozivanje na sportsku osvetu zbog Oluje kada neka njihova  reprezentacija negdje pobijedi neku našu. Sve te pojave možda ne uznemiruju mnoštvo ljudi, jer je potrebno-kao na onome forumu-da se "narod nečim ispuše", ali ne bih rekao da će narod niti odnosi među narodima zbog toga postati bolji. Odnosi se mogu popraviti samo i isključivo u pristupu bez fige u džepu i bez mržnje u srcu. Mržnja ne donosi čovjeku mir, naprotiv, uznemiruje ga, raspaljuje i iskrivljuje mu pogled na stvari. Zato smatram da treba svoje srce čuvati čistim i kloniti se svake mržnje. Čak i u prividno bezazlenim, a osobito u "povijesno opravdanim" stvarima.