I tako, kad
su me istog dana pitali to isto, pristao sam. Izabraše me u odbor, a tamo me na
prvom sastanku izabraše za predsjednika zbog iskustva. U početku je išlo dobro,
ali sam brzo uvidio da sam se „uvalio“ do grla. Organizacija je imala
kojekakvih „kostura u ormaru“, međuljudski odnosi bili su začudo dosta loši, i
neprestano je trebalo balansirati između zahtjeva pojedinih članova odbora i
ravnatelja kojeg su podržavali zaposlenici. Uskoro sam se osjećao kao pile
upregnuto u kompoziciju željezničkih vagona. Počele su sekiracije, besane noći,
gubitak vremena na ovaj ili onaj razgovor, te neprestano razmišljanje o tome
kako se treba postaviti prema ovome ili onome. Namjeravao sam dati ostavku, ali
se pokazalo iz više razloga da to nije najbolja ideja jer bi ostavka dovela do
kojekakvih neželjenih posljedica u organizaciji. I tako, da parafraziram jednog
pisca, shvatih da sam postao žrtva vlastite zablude i da sam se „samouhitio“. U
međuvremenu smo ipak uspjeli pokrenuti neke pozitivne stvari, tako da sam i
dalje „unutra“.
Dosta sam
razmišljao zašto mi se dogodilo da dospijem u situaciju da preuzmem obvezu za
koju očigledno nisam bio spreman, i shvatio sam da sam onoga dana zapravo
poslušao sotonin prijedlog i preuzeo obvezu koju sam trebao izbjeći i s kojom me
je zloduh uspješno navukao na tanak led. Torpedirao me je ispod razine vode na nekoliko
slabih mjesta kojih nisam bio svjestan. Najprije je naciljao moj površan
pristup stvarima. Nisam se uopće raspitao za to kakva je doista situacija u
našoj organizaciji i kakvi će se izazovi doista postaviti pred mene kada uđem u
odbor. Mislio sam da znam sve što trebam znati o takvoj dužnosti i da će to ići
jednostavno. Zatim je naciljao želju za novcem bez velikog truda. Najfatalniji
je pak bio pogodak na slaboj točki nepoznavanja samoga sebe, jer sam tek nakon
prvih problema u odboru shvatio da sam se očito promijenio, da mnogo teže
podnosim stres nego nekada, i da nemam liderske sposobnosti za koje sam mislio
da ih imam. Površnost, neutemeljena
samouvjerenost, nepromišljenost, pohlepa, nepoznavanje samoga sebe….slabe
točke se nižu jedna za drugom, a zloduhu naravno nije problem prepoznati ih i
iskoristiti ako dobije prigodu. Naravno, prije donošenja odluke nisam se
pomolio niti na Boga pomislio. A to bi možda spriječilo posljedice. Tako sam
morao na svojoj koži naučiti što znači uzrečica „Nitko sam sebe toliko ne
poznaje da ga ne bi mogao raniti neprijatelj“, kako napisao Michael O'Brien u
romanu Posljednja vremena.
Čovjek
doista ne poznaje samog sebe koliko bi trebalo. Što sam stariji, to više uviđam
koliko su neka stajališta i odgojni utjecaji koje pokupih u mladosti zapravo
glupi i promašeni, i koliko još uvijek utječu iz dubine na mene i uvjetuju neke
moje postupke. Također sam zaključio da samo obraćenje s ateizma, koje sam
doživio u studentskim danima i radi kojeg do danas hodim s Gospodinom, nije
događaj koji će vas temeljito resetirati do zadnjeg atoma duše i tijela.
Obraćenje je odluka da krenete u Božjem pravcu, ono se doista dogodi u određenom
vremenskom trenutku, ali u jednom drugom smislu događa se svaki dan kada
primijetite neku neprevladanu ili neočekivanu negativnost u sebi od koje se tada
odlučite odvratiti. Božje resetiranje i novo konfiguriranje traje cijeli život,
a Bog ga provodi preoblikovanjem vašeg uma i utjecajem na odluke koje donosite
i koje vas povratno izgrađuju. Na tom putu događaju se padovi s kojima treba
računati, kao ova neprilika u koju sam upao zbog navedenih svojih slabosti koje
je sotona uspio iskoristiti. Zato treba biti stalno blizak s Gospodinom u
molitvi, zajedništvu, Riječi i sakramentima. A pri donošenju bilo kakve odluke tražiti
od Boga nadahnuće i vodstvo prije nego što prikupimo informacije, temeljito
procijenimo svoje kompetencije i interese, te preispitamo svoje srce i
provjerimo je li naš motiv za odluku ispravan ili pogrešan.
S tim na umu
želim vam svima koji ovo čitate sve najbolje u novoj godini, i da se s pomoću
Božjom uspješno oduprete svim sotoninim trikovima.
Nema komentara:
Objavi komentar